Negiranje

Ovaj obrambeni mehanizam vrlo se jednostavno prepoznaje kad su u pitanju drugi, ali može nas voditi daleko od realnosti kad smo u pitanju mi sami. To je ono kad postoji neka želja ili neki motiv s kojima iznova idemo glavom kroz zid. Primjerice, netko želi biti pjevač, a pritom negira činjenicu da baš nema sluha. Ili, muškarac želi osvojiti ženu koja ga ignorira i odbija, a on nikako da shvati kako ga upornost ne vodi nikamo. Ispod čvrstog sloja negacije nalazi se ono što se doživljava vlastitom manjkavošću ili slabošću. U prvom primjeru – pomanjkanje talenta, u drugome nesigurnost u svoju privlačnost.

Potiskivanje

Potiskivanje je osnovni mehanizam obrane koji nastaje na temelju negacije. Kad se nismo u stanju suočiti s nekim impulsom ili željom, moramo je potisnuti. Tako se cenzuriraju seksualne želje, agresivni porivi i ostalo što nam se ne sviđa jer „nismo takvi“. Zbog potiskivanja nesvjesnih želja, naizgled vrlo moralna i mirna osoba može imati snove pune perverzija i nasilja. Osim u snovima, potisnuti sadržaji mogu se manifestirati u šalama, dvosmislicama i omaškama u govoru. Što je sustav moralnih normi krući, to je potiskivanje veće. Zato najviše problema s potisnutim sadržajima imaju ljudi koje su odgajali religijski fanatici. Na primjer, osoba koja seksualnost smatra prljavom ili lošom i zato je se boji, može postati impotentna ili frigidna.

Regresija

Ovaj obrambeni mehanizam aktivira se kad smo frustrirani, povrijeđeni ili pod stresom, a manifestira se kao povratak na neku od ranijih faza razvoja. Kako bismo izbjegli odgovornost, počinjemo se ponašati infantilno – durimo se, povlačimo, sišemo prst, tražimo zaštitu. Na taj način nesvjesno pokazujemo da se ne možemo nositi sa situacijom i da je uloga odrasle osobe koja jasno izražava svoje osjećaje i donosi zrele odluke trenutačno za nas preteška. Primjer za tipično regresivno ponašanje je povratak roditeljima i ponovno preuzimanje uloge djeteta nakon propale veze. Vraćanje daje privremeni osjećaj sigurnosti – „nekome je ipak stalo do mene“.

Projekcija

Projekcijom na drugu osobu prenosimo ono što nismo u stanju prepoznati i prihvatiti u sebi samima. To znači, imamo li neki film u glavi, možemo ga projicirati na drugu osobu kao da je on/ona platno, a ne biće s vlastitim osjećajima i mislima, odnosno vlastitim filmovima. Primjerice, osoba koja se neprijateljski ponaša može optužiti druge da imaju nešto protiv nje. Ili, djevojka sklona koketiranju može imati osjećaj da je svi muškarci žele zavesti. Zato kad vas kod nekoga nešto nervira, dobro je zapitati se – je li to nešto što i ja nosim u sebi? PageBreak

Reaktivna formacija

To je obrambeni mehanizam koji se sastoji u zauzimanju stava koji je suprotan našim željama. Tim stavom se branimo kako naše potisnute želje ne bi izašle na vidjelo. Na primjer, kad neka ozbiljna starija osoba s prijezirom komentira kako se današnja mladež ponaša suviše slobodno, a zapravo i sama vapi za divljim, neobuzdanim ponašanjem koje bi je oslobodilo. Slično je i s rigidnim stavovima prema homoseksualcima. Ili, primjerice, pretjerano ljubazne osobe koje svojom „srdačnošću“ prikrivaju neprijateljstvo. Zato kad osjetite izrazitu odbojnost prema nekome ili nečemu, dobro je zapitati se – ima li tu nečeg što i ja nosim u sebi?

Identifikacija

Ovaj obrambeni mehanizam sastoji se iz poistovjećivanja s nekim (ili nečim) preko koga (ili čega) pokušavamo ostvariti svoje želje. Na taj način, identificirajući se s nekom važnom osobom ili institucijom, i sami postajemo „važni“, što nas štiti od osjećaja manje vrijednosti. Primarna identifikacija je pokrenuta kroz poistovjećivanje s roditeljima i, u zdravom smislu, omogućuje nam empatiju i suosjećanje ili, primjerice, uživljavanje u likove iz filmova ili romana. S pomoću identifikacije tuđe uspjehe možemo doživljavati kao svoje. Na primjer, sin govori o kući koju je sagradio njegov otac kao da ju je sagradio sam. Ili, identifikacijom s duhovnim učiteljem stječemo dojam da i sami postajemo duhovniji.

Racionalizacija

Ovaj obrambeni mehanizam štiti nas od osjećaja krivnje i manje vrijednosti, a manifestira se na tri osnovna načina. Prvi je „opravdavanje“, drugi je poznat pod nazivom „slatki limun“, a treći pod nazivom „kiselo grožđe“. Kad se „opravdavamo“, to znači da pronalazimo tisuće razloga za neuspjeh s pomoću kojih prikrivamo pravi razlog neuspjeha. Na primjer, student koji je pao ispit optužit će profesora, skripte, loš dan i tako dalje kako bi prikrio manjak vlastita truda. Racionalizirajući na preostala dva načina umanjujemo vrijednost cilja koji nismo uspjeli postići i ističemo kvalitete izbora na koji smo bili prisiljeni. Kad je u pitanju „kiselo grožđe“, omalovažavamo ono što nam je zapravo nedostižno. Na primjer, osoba koju je odbio partner kojeg je željela odjednom mu počinje pronalaziti bezbroj mana, pa je još i bolje što nisu u vezi. S pomoću treće varijante racionalizacije, „slatkog limuna“, uljepšavamo ono što imamo. Na primjer, netko se nije uspio upisati na fakultet, ali govori kako je to bolje za njega jer će imati priliku steći vrijedno iskustvo kroz rad.

Kompenzacija

Da bismo nadoknadili, ispravili ili prikrili svoje stvarne ili umišljene slabosti na jednom području, nastojimo se istaknuti i izgraditi samopouzdanje ili osjećaj snage i važnosti na drugome. Kompenzacija nedostatka snage i sigurnosti je često agresija. Tako će, na primjer, dječak koji strepi od jačih od sebe bez razloga tući slabije. Ili, netko može biti frustriran zbog neostvarivanja uspjeha u sportu pa težnju za uspjehom prebacuje na područje studija. To je neka vrsta utjehe – nadomještanje neuspjeha uspjehom.

Sublimacija

Mehanizam sublimacije zasniva se na preusmjeravanju energije. Energija koja je prvobitno bila pokrenuta težnjom za određenim ciljem preusmjerava se na druge ciljeve. Često je to seksualna energija koja nije realizirana tjelesnim užitkom. Putem sublimacije, ona se ostvaruje kroz umjetnost, kulturu, znanost i općenito – kroz ambiciju. Netko ne može doći do željene osobe pa svoju seksualnu energiju kanalizira bavljenjem sportom. To je zdrav obrambeni mehanizam s pomoću kojega se nezadovoljeni porivi i želje zamjenjuju zrelijim ciljevima, čineći osobu boljom i prilagođenijom stvarnim uvjetima.