Možda će vam zvučati čudno, ali kad sam prije devet godina za vrijeme boravka na Floridi upoznala svojeg supruga Richarda Patituccija, imao je jedan par kratkih hlača. I jedan par dugih. Osim toga, u njegovu se ormaru nalazilo nekoliko majica kratkih rukava, jedna košulja, japanke, tenisice i vjetrovka. Imao je i nekoliko knjiga i CD-a, pojačalo i gitaru, jastuk i vreću za spavanje. Četkicu za zube i britvicu za brijanje. I to je otprilike bilo to. Nije imao telefon ni bankovni račun.

Bio je minimalist. A onda je upoznao mene

Sve to nije bilo zato što si nije mogao priuštiti više stvari. Imao je sveučilišnu diplomu i posao. Odrastao je u obitelji iz američke srednje klase, okružen hrpom stvari. Sve do svojih ranih dvadesetih i on je imao mnoštvo knjiga i CD-a, odjeće i obuće, svakojakih drangulija. No u vrijeme kad sam ga ja upoznala, s navršenih 27 godina, živio je namjerno minimalistički. Jednostavno je shvatio da ga gomilanje stvari ne čini sretnim. Kako danas kaže: „Došao sam do zaključka da što više materijalnih stvari čovjek ima, to mu je teže upoznati sebe. A ja sam u to vrijeme doista želio upoznati sebe. Materijalne stvari koje imamo samo nam odvlače pozornost od onog što je bitno... Osim toga, godi mi boraviti u praznim prostorima. Možda je to nešto što osjećam na energetskoj razini. Energija se bolje kreće kad ima više prostora – to je neki spoj duhovnosti i fizike.“

A onda je – kako to već biva – upoznao ženu svog života. Mene. Mene koja sam odrasla u kućanstvu u kojemu se ništa nije bacalo „jer će nam možda jednom ipak trebati“. Mene koja se nisam mogla odvojiti od svojih pisama još iz osnovne škole, od nakita koji nisam nosila posljednjih petnaest godina, vestica koje je isplela moja pokojna baka i koje sam zadnji put obukla u srednjoj školi. Naši životi su se spojili, a moj dragi se ubrzo upustio u avanturu života odlučivši se zajedno sa mnom preseliti u Hrvatsku. Uz sve moje drangulije, naslijedili smo i stan moje bake i djeda prepun stvari: police s knjigama, figurice s njihova putovanja Egiptom, obiteljske albume s golemom količinom slika, tanjure i antikne šalice, kristalne vaze i čaše... Većina tih stvari za mene je imala sentimentalnu vrijednost, i to sam mu dala na znanje. On se odlučio prilagoditi i neko vrijeme je sve trpio. Ubrzo smo se pretvorili u tipičan hrvatski par koji vikende provodi u trgovačkim centrima kupujući sve, od namještaja do najnovijeg modela televizora.

A onda se minimalist u njemu ponovno probudio. Dao mi je na znanje da ga je naš stil života počeo gušiti – nije se osjećao dobro u domu pretrpanom stvarima. Osvrnula sam se oko sebe i zaključila da ima pravo. Živjeli smo od mjeseca do mjeseca, i koliko god zaradili, sve smo uvijek potrošili. I jedan i drugi voljeli smo vježbati jogu, ali u našem stanu od 66 kvadrata za to nije bilo mjesta. Složila sam se da nešto uistinu moramo promijeniti. Počelo je naše putovanje u svijet minimalizma, svijet koji u posljednjih nekoliko godina ima sve više poklonika.PageBreak

Minimalistički pokret

Krenete li na internetu tražiti pojmove poput minimalist lifestyle (minimalistički životni stil), ubrzo ćete naići na živahnu zajednicu blogera, uglavnom iz Australije, Velike Britanije i SAD-a, koji svesrdno promiču taj način života. Iako su im životne priče različite, uglavnom su to ljudi koji su donedavno živjeli prosječnim životima srednje klase: imali su velike domove ispunjene stvarima, automobile i stresne poslove. Jednog dana shvatili su da ih takav način života previše opterećuje te otkrili sreću koja dolazi s pojednostavnjivanjem i odbacivanjem viška predmeta. Mnogi od njih danas žive u malim stanovima i kućama te posjeduju samo one stvari koje im uistinu trebaju. Neki su čak kao eksperiment ograničili broj predmeta koje imaju – jedan je bloger, primjerice, godinu dana odlučio živjeti samo sa 100 stvari, nazvavši svoj projekt 100 Thing Challenge (Izazov 100 stvari). Minimalistički pokret je u posljednje vrijeme zadobio i medijsku pozornost pa su o njemu pisale i ugledne američke tiskovine poput New York Timesa i magazina Time.

No otkud odjednom toliko okretanje minimalizmu? Razloga je nekoliko. Prvi je zasigurno zasićenost konzumerizmom – nekad su materijalne stvari bile rijetke i vrijedne, danas, u vrijeme jeftine masovne proizvodnje, više nisu. Sjećate li se, na primjer, koliko ste igračaka imali vi kao dijete? Najvjerojatnije ste ih imali malo, ali one koje ste imali, više ste cijenili. A koliko igračaka danas imaju vaša djeca, nećaci ili unuci? I koliko ih oni cijene?

Drugi razlog proizlazi iz toga što su ljudi čiji su domovi nekoć bili pretrpani nepotrebnim predmetima počeli otkrivati da se s manje stvari osjećaju lakše i slobodnije. Kako je napisao Paul Graham, poznati američki esejist, programer i investitor: „Prostorija pretrpana stvarima iscrpljuje duh... Mislim da ljudi neprestano pregledavaju svoju okolinu kako bi izgradili mentalnu mapu onoga što je oko njih. Što je teže analizirati okolinu, manje energije nam ostaje za svjesno razmišljanje. Soba pretrpana stvarima je doslovce iscrpljujuća.“ Mnogi minimalisti kažu da su odabrali taj način života i zato što je ekološki mnogo odgovorniji: manje stvari znači manje utjecaja na okoliš, a budući da minimalisti žive u manjim stanovima i kućama te su se neki od njih odrekli i automobila, smanjili su i potrošnju energije.PageBreak

Vožnja prema Caritasu ponekad boli

No biti minimalistom ne znači samo živjeti u manjem stanu i ograničiti broj predmeta koji posjedujete – taj životni stil uključuje pojednostavnjivanje svih aspekata života kako biste se mogli posvetiti onome što vam je najvažnije. U jednom nedavnom intervjuu Leo Babauta, autor bloga o minimalizmu zenhabits.net koji redovito prati oko 200.000 ljudi, ispričao je zašto je on prigrlio taj životni stil. „Prije nekoliko godina znao sam da su mi žena i djeca prioritet u životu, no kad sam analizirao kako provodim svoje vrijeme, shvatio sam da za njih imam jako malo vremena... Moj život i moji prioriteti uopće se nisu poklapali. Sjeo sam i napisao listu od četiri stvari koje su mi najvažnije. Zatim sam počeo uklanjati sve što nije bilo u skladu s tim prioritetima, polako se rješavajući suvišnih obveza.“ I to je zapravo sama bit minimalizma.

Kako sam i sama ubrzo saznala, put u minimalizam nije uvijek lagan – od nekih se navika i predmeta teško rastati, bez obzira na to koliko su bespotrebni i koliko nas guše. Kako je zaključio moj suprug jedne večeri prije spavanja: „Pojednostavnjivanje života iziskuje mnogo otpuštanja. Vožnja prema Caritasu ili odlagalištu otpada ponekad može boljeti, no na putu kući čovjek se osjeća začuđujuće zadovoljno.“
Otkad smo odlučili svoj život očistiti od suvišnih stvari, on i ja odradili smo mnoge takve vožnje prema lokalnim dobrotvornim udrugama, uvijek u autu prepunom stvari. Njemu, okorjelu minimalistu, većina tih vožnji nije bila bolna. Meni, s druge strane, u početku nije bilo nimalo lako. Svaki put kad bismo iza sebe ostavili još jednu hrpu stvari s odjećom, knjigama ili posuđem, u sebi bih čula dobro poznati glas: „Znam da sve te stvari uopće ne upotrebljavamo. Ali što ako nam ipak jednom, za godinu-dvije, tri – zatrebaju?“ No hrabro sam nastavila s eksperimentom.

Jedan po jedan, ispraznili smo sve ormare i police u kuhinji, spavaćoj i dnevnoj sobi. Najprije bismo sve predmete iz ormara ili s police stavili na hrpu, a zatim bismo natrag spremili samo one stvari koje uistinu upotrebljavamo i trebamo. Porculanske čaše moje bake kojima se nijednom nismo koristili? Poklonili smo ih mojoj mami. Veste koje je isplela moja baka i koje nisam obukla od srednje škole? One su završile u Caritasu, kao i role na kojima sam se rolala točno jednom prije pet godina, kao i igle za pletenje koje nisam pogledala tri ili četiri godine, kao i hrpa drugih stvari kojima smo se jednostavno prestali koristiti jer smo se tijekom godina promijenili. Bila je to nevjerojatna količina stvari.

Nakon što se u našem stanu drastično smanjila količina predmeta, ustanovili smo da su i neki komadi namještaja postali višak. Iz dnevne sobe tako su postupno nestale police i ladičari, stolić, pa čak i kauč kojim smo se gotovo prestali koristiti otkad smo iz stana izbacili i televizor. Dnevna soba počela je nalikovati na studio za jogu, što nas je i jednog i drugog veselilo. Kako se prostor oko nas mijenjao, tako su se mijenjale i naše navike. Umjesto da se pri povratku kući s posla izvalim na kauč, ja bih se odmah presvukla u majicu i tajice te posred dnevne sobe odradila svoju joga rutinu. Osim toga, čišćenje stana postalo je puno jednostavnije, što nam je ostavljalo mnogo više vremena za ono što nas zanima i veseli, poput čitanja.

Dom kao hram

„Jesi li primijetila kako u crkvama i hramovima ima puno prostora?“ pitao me moj dragi tijekom našeg nedavnog razgovora o minimalizmu. „Mislim da je to zato što čovjekov duh treba prostora kako bi mogao disati“, nastavio je. „Bilo da je riječ o budističkom hramu, džamiji ili crkvi, ta mjesta nikad nisu pretrpana stvarima. Budući da nisam religiozan, za mene je naš dom naš hram, naše utočište.“

Morala sam se s njim složiti. Otkad smo odbacili višak stvari – a počeli smo ih bacati prije više od godinu dana – ništa od onog što smo bacili nije mi zatrebalo. Većine stvari više se i ne sjećam. Jasno, kako smo i jedan i drugi nedavno zaključili, pojednostavnjivanje života je projekt koji zapravo nikad nije gotov. Što više stvari odbacite, to bolje shvatite koliko vam drugih stvari ne treba. No postali smo svjesni još nečeg vrlo važnog. Sretni smo jer za razliku od mnogih imamo izbor: možemo birati između pretrpanosti i minimalizma, zamršenosti i jednostavnosti.

Kako je on tada rekao: „Kad je moj dom prepun nepotrebnih stvari, za mene je to bolan podsjetnik na rastrošnost i privilegiranost koja vlada u društvu. Razmaženi smo. Kad bi više ljudi u zapadnom svijetu prigrlilo minimalistički životni stil te kad bi dio svojeg bogatstva donirali onima koji nemaju dovoljno, živjeli bismo u mnogo boljem svijetu.“