To je stvarno bilo hrabro, pomislim kad danas pogledam unazad. No kad smo prije 20 godina moj suprug Zlatko i ja kretali s Makronovom, činilo nam se to potpuno normalnim poslovnim pothvatom. Nismo razmišljali o okolnostima u kojima smo pokrenuli nešto što nitko nikada prije nas nije napravio na ovim prostorima. Nosila nas je ideja da vrijeme za to tek dolazi i da moramo uspjeti. Do tada smo već nekoliko godina organizirali seminare pa nas je većina polaznika hrabrila: „Hajde, to nam treba, to je super, kad ćete ga otvoriti?“

No kad smo napokon otvorili restoran s makrobiotičkom prehranom, 95 posto njih u restoran nikad nije ušlo. U trenutku kad smo pokrenuli posao, oglasile su se sirene za uzbunu, počeo je rat, a mi smo nastavili raditi kao da se ništa ne događa. Bili smo preko glave u kreditima. I dalje smo organizirali seminare i svaki dan nudili po jedan meni za otprilike 14 stalnih gostiju. Kad danas o tome razmišljam, zaista mi izgleda suludo, no to smo radili samo zato da ne poludimo od muke.

Unatoč ponudama da se iselimo iz Hrvatske, željeli smo ostati ovdje po svaku cijenu. A onda smo se prihvatili velikih projekata koji su proizašli iz prostora u Ilici 72. Bilo je to obilježavanje Dana planeta Zemlje, koncerti za mir i okoliš, doveli smo Paula Wintera koji je svirao u Domu sportova za izbjeglice iz Vukovara... Nekako nam je ta ideja da dovodimo svijet ovamo pomagala da ostanemo normalni. Jer kad smo živjeli u miru, mislili smo da se rat događa negdje gdje žive loši ljudi. A onda kad je počeo rat, osjećali smo sram jer smo odjednom mi bili ti o kojima ostatak svijeta tako misli.

Zato nam je takva vrsta aktivnosti bila jako važna. Ali ne mogu točno objasniti odakle nam taj osjećaj da ćemo uspjeti. Kad bih rekla da je bio utemeljen na poznavanju posla ili poslovnoj senzibilnosti, lagala bih. Prije je to bila zanesenost onim što smo radili. Nerijetko mislimo da uspješni ljudi svoj posao rade s lakoćom i da su zato uspješni. Međutim, srž uspjeha je u tome što oni nisu odustajali kad je bilo najteže. Mislim da je to tajna i našeg uspjeha.

Danas kad razgovaram sa svojim suprugom, jedno drugome priznajemo da smo uspjeli samo zato što smo radili zajedno i zato jer smo jedno drugome bili motivacija. Suprug me uvjerava da bih ja to sigurno i sama uspjela jer sam, kaže, sposobna. Ja sam sigurna da ne bih. Ne kažem da svatko od nas ne bi bio uspješan u nekom drugom poslu, ali za ovaj posao moraš imati nekoga s kim se jako dobro nadopunjuješ. Toga smo duboko svjesni i suprug i ja. U šali mu kažem da je uspio samo zato jer smo se upoznali kad sam ja bila još jako mlada i naivna.

Zlatko je od mene stariji sedam godina. Kad smo se upoznali, imala sam 20. Zadivio me njegov osobit pogled na život. Nije išao redom kao svi naši vršnjaci, nije nakon gimnazije upisao fakultet, nego je birao neki svoj put edukacije. Ja sam pak odgojena s idejom da se sve može postići samo kad se jako želi. Još nisam odustala od te ideje i mislim da je sve pitanje odluke. Zlatko me i danas fascinira svojim vizijama koje su uvijek točne. Vrlo brzo smo počeli zajedno raditi. Shvatili smo da zajedno možemo biti sretni samo ako svatko od nas bude sretan i zadovoljan onim što radi. Naravno da smo imali mnoge zajedničke interese, no svatko je unutar toga imao i svoje afinitete koje smo uzajamno poštovali. Zato smo jedno drugome bili uvijek podrška u ostvarivanju svih ideja.

PageBreakU vrijeme kad smo se upoznali, želio je upisati režiju na Akademiji dramskih umjetnosti. Nije mu to pošlo za rukom odmah po završetku srednje glazbene škole, ali je uspio, koliko se sjećam, iz trećeg pokušaja, kada ga to više nije zanimalo. Posvetio se proučavanju tradicionalne kineske medicine i makrobiotike. Ja sam nekako u isto vrijeme odlučila postati vegetarijanka jer mi je dojadilo meso. Zlatka sam srela na jednom predavanju o japanskoj umjetnosti i tako je krenulo. On se već bavio jogom, a kako je bio prilično nezadovoljan sobom, počeo je eksperimentirati s makrobiotikom, za koju ja do tada nisam čula. Makrobiotika me zainteresirala ne samo kao način prehrane nego više kao filozofija i stil života.

Ubrzo nakon toga Zlatko je dobio stipendiju na Kushi institutu u Americi, a nakon njega sam je dobila i ja pa smo se počeli educirati zajedno. Kao početak rada računamo 1985. godinu, kad je Zlatko napisao knjižicu Masažom stopala do zdravlja. Ja sam je redigirala, a 1986. godine objavila ju je Medicinska knjiga iz Beograda. Te godine počeo je održavati seminare o toj temi, a među polaznicima je bilo najviše kozmetičarki. Već iduće godine počeli smo i sa seminarima iz makrobiotike.

Zahvaljujući tim seminarima i Zlatku, prevladala sam još jedan veliki strah. Naime, iako sam diplomirala defektologiju i bila načitana, voljela pisati i imala smisla za to, nikad nisam pomišljala da bih mogla govoriti pred mnoštvom ljudi. Zazirala sam od javnih nastupa i uloge predavača zbog treme. Sjećam se tih prvih predavanja – mijenjala sam boje kao semafor, ali s vremenom je to nestalo. Zapravo, Zlatko me ubacio u vatru i nisam imala izbora.

U našoj priči važnu ulogu odigrala je emisija emitirana 1987. godine na beogradskom radiju u kojoj je predstavljena Kushijeva prehrana protiv raka, a to se podudaralo s objavljivanjem Satilarova Vraćanja u život. Ta knjiga liječnika koji se makrobiotikom izliječio od raka postala je hit u Americi i napravila pravi bum za makrobiotiku. No, s druge strane, bila je to i medvjeđa usluga makrobiotici jer se počela poistovjećivati isključivo s prehranom za ljude oboljele od karcinoma. Uglavnom, postali smo traženi i počeli smo putovati po cijeloj bivšoj Jugoslaviji i održavati seminare na kojima je od 50-ak polaznika bilo barem 40-ak oboljelih od neke vrste karcinoma. Meni je to bio potpuni šok jer nikad prije nisam mislila da bi makrobiotika tu mogla pomoći.

Shvatili smo da nosimo velik teret odgovornosti jer su ljudi u nama vidjeli spas. Bilo je to iznimno teško, ali istodobno i lijep osjećaj jer smo ljudima nudili nešto novo. Nikad im nismo obećavali izlječenje, ali smo ih hrabrili, davali im motiv i mogućnost, bodrili ih da pokušaju nešto novo. Zaista smo davali svoj maksimum, ostavljali tim ljudima i dušu i srce jer bio je to jedini način da se mi osjećamo dobro. S mnogima smo se zbližili, ja sam se često emotivno vezala i to mi je bilo još veće opterećenje. Sjećam se kako sam jednom nakon seminara, usred zakuske, pozvala Zlatka na stranu i od srca se rasplakala. Kad me pitao što se dogodilo, rekla sam: „Ja ne mogu više. Ja sam mlada, hoću se veseliti kao svi moji vršnjaci, hoću ići na ples, ne mogu više podnijeti tu silnu ljudsku patnju.“ No ono što me utješilo i što nam je dalo poticaj za daljnji rad bilo je to što su mnogi ljudi doista postigli dobre rezultate.

PageBreakZlatko i ja imamo dvoje djece. Dora ima 13 godina, a David 21. Prekrasni su. Pokušali smo im usaditi samo dvije vrijednosti, a to su jednostavnost i skromnost. U ovom svijetu to baš nisu kvalitete koje se cijene, ali dugoročno gledano iznimno su važne. Jer kad je čovjek jednostavan i skroman, otvorena su mu sva vrata ovog svijeta. Lijepo je imati i moći si priuštiti, ali ako nemaš i ako to ne možeš, to nije razlog da ne budeš sretan i zadovoljan sobom. Uvijek postoji izvor iz kojega možemo crpiti zadovoljstvo, a taj izvor je u nama samima. Zadovoljstvo nikad ne dolazi u obliku materijalnih stvari.

Dora i David od rođenja su makrobiotičari i ne znaju za drugu vrstu prehrane, no to im nimalo ne komplicira svakodnevni život. David je upravo s društvom na moru i sigurna sam da nema nikakvih problema s prehranom. Zna da nikad ne smije biti gladan i sigurna sam da će uvijek naći neko jelo koje će moći pojesti. Educirajući se tijekom godina shvatili smo da je hrana veoma važna, ali ne mora biti presudna za nečije zdravlje. Ona nije jedini okidač našeg stanja jer jednako je važno, ako ne i važnije, raspoloženje, atmosfera u kojoj živimo. Kad David neki put dođe kući i još s vrata vikne: „Joj, ljudi, kako je tu kod nas cool“, najsretnija sam majka na svijetu.

Ono što još želimo prenijeti svojoj djeci je kozmopolitizam. Svako živo biće, gdje god živi, stanovnik je svijeta i voljela bih da se i naša djeca osjećaju dobro kamo god ih odvede put. To me raduje i to je način na koji gledamo svijet oko sebe. Mi zaista volimo cijeli planet i sve ono što donosi. Odlučili smo živjeti u Hrvatskoj jer obožavamo našu zemlju i želimo da bude još bolja i ljepša, ali ne ograničavamo se samo na ovaj prostor.

Od svih zemalja kamo smo putovali najviše volim onu manje poznatu, iskonsku Ameriku. Zavoljela sam je zahvaljujući Ann Wilson Schaef, koja je bila pozvana na jednu mirovnu konferenciju u Dubrovniku na kojoj je sudjelovao i Zlatko. A za nju smo čuli i prije jer smo željeli prevesti njezinu knjigu Meditacija za žene koje previše rade. Podrijetlom je Indijanka i poznata je po tome što radi s ovisnicima, a među američkim Indijancima je mnogo ovisnika. Osnovala je organizaciju Living in Process i svake tri godine saziva konferenciju na kojoj se okuplja 500-tinjak ljudi iz cijelog svijeta, a počasni gosti su starci iz različitih plemena.

Prvi put na konferenciju sam bila pozvana 2001. godine u Montanu. Susrela se s njihovom iznimno bogatom, fascinantnom kulturom, ali i patnjama kroz koje su prošli dolaskom bijelaca na kontinent. Imala sam čast upoznati predstavnike nekoliko indijanskih plemena, i to: Navaho, Nez Perce, Cherokees i Siouxi. Proputovala sam kroz sedam država u kojima su živjeli. Od tada je svaki odlazak u takvu Ameriku za mene bio posebno dragocjen doživljaj.

Toliko raznolike ljepote na tako malom prostoru kao što je Hrvatska teško se mogu susresti u drugim dijelovima svijeta. Mislim na baš svaki dio Hrvatske, od Kopačkog rita do Konavala. Trudimo se to prenijeti i na djecu pa često putujemo Hrvatskom da bismo što bolje upoznali svaki njezin kutak. Što više putujemo po svijetu, to smo sigurniji da je Hrvatska predivna. Zbog toga su naši seminari upravo simbol takve Hrvatske. Zlatko svoje organizira na Risnjaku, ja svoje na Braču i Hvaru, a nekoliko godina smo imali i krstarenja. Ono što me posebno raduje je da ni nakon toliko putovanja nisam izgubila moć fascinacije hrvatskim ljepotama.

Kad me prijatelji pitaju što sam donijela kao uspomenu s putovanja, kažem da je to neko lijepo sjećanje. Nisam materijalni tip i ne vežem se uz predmete. Primjerice, s našeg uskršnjeg putovanja u Barcelonu, koja je predivna, kao i Gaudijeva katedrala koja je zapanjujuća, meni je najljepša uspomena na Barcelonu jedno elegantno drvo tamne kore koje me fasciniralo svojom ljepotom jer je u to doba godine procvjetalo predivnim ružičastim cvjetovima.