David Pejić - magistar filozofije kao direktor ekoimanja

Magistar filozofije u polju

Mladog smo poduzetnika, zaduženog za unapređenje poljoprivredne, prerađivačke i pekarske proizvodnje brenda Zrno, posjetili na tom najstarijem ekološkom imanju u Hrvatskoj, smještenom u seocu Habjanovac, 55 km istočno od Zagreba, čijih se 20 ha zemlje diči velikom bioraznolikošću.

David ističe da su mu radni dani i zadaci vrlo raznoliki i dinamični te da se, zahvaljujući roditeljskoj podršci, po završetku umjetničko-filozofskog studija lakše suočavao s nizom novih znanja koja je morao usvojiti.

Kako izgledaju vaši radni dani?
Moje vrijeme je u fizičkom smislu podijeljeno pola-pola, između Zagreba i Zrna, no u mentalnom smislu gotovo sam cijelo vrijeme na imanju. Kad sam tamo, ne odgovaram na e-mailove i telefonske pozive i ne nastojim raditi nikakav uredski posao. Zrno je predinamična i prekompleksna sredina da biste u njoj bili pasivni pa vrijeme tamo provodim većinom u koordinaciji s djelatnicima, rješavajući probleme, te obilazim polja i proizvodne pogone. Iznimka su subote kad od ranog jutra radim u polju s poljoprivrednim timom.

Čime ste trenutačno zaokupljeni na imanju?
Trenutačno završavamo pripreme za naš prvi organski bezglutenski kruh od kiseloga tijesta. To će biti jedinstven proizvod na tržištu koji će, vjerujemo, biti prepoznat kao takav. Što se tiče poljoprivredne proizvodnje, u tijeku su sjetveni i presađivački procesi.

Što ste naučili radeći posljednje tri godine na zemlji?
Rad na zemlji ima dobrobiti i prednosti u odnosu na niz poslova i zanimanja koji se, u fizičkom smislu, svode na sjedenje i gledanje u ekran. To vidimo i po broju upita ljudi koji bi htjeli doći i pomoći nam samo da bi se maknuli iz svoje usjedjele gradske sredine. Ipak, spoznao sam i da rad na zemlji nije nimalo lak te može biti vrlo nezahvalan. Upravo zbog toga pokušavamo dizajnirati poljoprivredni sustav u kojem bi prednosti rada na zemlji višestruko nadjačale njegove mane.

Naime, krajem prošle godine završili smo projekt izgradnje najvećeg biointenzivnog no-till vrta u Hrvatskoj. Riječ je o tzv. vrtu bez motike, jedinstvenom i vizualno vrlo atraktivnom poljoprivrednom sustavu koji vidimo kao budućnost održive poljoprivrede i koji nam je već u samom početku ove sezone omogućio vrlo solidne prinose s obzirom na izazovne vremenske prilike. U više od 200 gredica trenutačno beremo šest vrsta salanova salate, blitvu, kovrčavi kelj, rotkvice, mladi luk, rikulu, špinat i ostale lisnate kulture.

Zagrebački veganski restoran Zrno bio bistro sastavni je dio brenda Zrno. Na što ste posebno ponosni?
Iznimno smo ponosni na činjenicu da je riječ o prvom i jedinom certificiranom organskom restoranu u Hrvatskoj. Navedene kriterije upotpunjuju još i made-from-scratch načela svakodnevne pripreme te farm-to-table koncept koji je očit iz odnosa s imanjem. Vjerujemo da je riječ o uistinu jedinstvenom ugostiteljskom objektu te smo iznimno zahvalni što su ga kao takvog prepoznali i naši klijenti.

Kako biste opisali svoju prehranu?
Moj stil prehrane od rođenja obilježavaju makrobiotička načela cjelovitosti, ravnoteže, jednostavnosti i sezonalnosti upotpunjena inzistiranjem na organskom, tj. ekološkom podrijetlu svih namirnica. Imam tu sreću da sam okružen radnom i profesionalnom sredinom u kojoj takve hrane ima u izobilju.

Prije nego što ste se posvetili organskoj poljoprivredi i proizvodnji, u SAD-u i Velikoj Britaniji studirali ste film i filozofiju. Zašto ste se odlučili za baš te studije?
U SAD sam otišao kako bih završio preddiplomski studij filma i postao redatelj. Na drugoj godini sam usporedo upisao filozofiju jer sam oduvijek imao strast prema njoj i osjetio da mi nedostaje. Pri kraju studija, radeći na filmskim setovima kao direktor fotografije, shvatio sam da je put do zvanja redatelja vrlo neizvjestan, a rad na filmskim setovima, meni osobno, nedovoljno ispunjujuć.

Stoga sam se zadnju godinu studija gotovo u cijelosti posvetio filozofiji i imao privilegij pisati pod mentorstvom najvećih autoriteta u području filozofije uma. Potonje mi je otvorilo vrata diplomskim studijima na visokoj razini, što me odvelo do istraživačkog rada u Cambridgeu, gdje sam završio za magistra filozofije. Iako se put prema doktoratu nametao kao prirodni nastavak, na tom koraku svjesno sam stao jer sam, sukladno vlastitim kriterijima, izučio ono što sam htio, a to mi je zapravo i bio cilj.

Brojni mladi danas odlaze u inozemstvo, a vi ste se nakon studija vratili kući. Što je bio razlog takve odluke?
Ideja o povratku uvijek mi je bila u pozadini uma. Razmišljajući o obiteljskom poslu kao o sustavu koji generira i zastupa određene vrijednosti te transformira svoju okolinu na njihovoj osnovi, vidio sam nešto što gotovo nigdje drugdje ne postoji te nešto čemu sam u jedinstvenoj poziciji doprinijeti. S vremenom je ta ideja iz pozadine prešla na pozornicu mog mentalnog prostora i u tom se trenutku nametnula kao logičan i prirodan sljedeći korak.

Koliko je bilo teško studentu filozofije početi raditi na zemlji? Kako su izgledali vaši počeci rada u Biovegi?  
Kad sam se vratio sa studija, postavljeno je pitanje u kojem segmentu bih volio raditi. Nikad nisam razmišljao na taj način pa sam uzvratio s upitom gdje je najviše potrebna pomoć. Navedeno je dovelo do angažmana u Zrnu, čije su mi djelatnosti i koncept bili vrlo poznati i bliski izvana, ali, naravno, gotovo u cijelosti nepoznati iznutra. U tom smislu, krivulja usvajanja novih znanja bila je vrlo strma te sam u početku često imao osjećaj da je zastrašujuće beskonačna. Ona i jest takva, ali s vremenom je postala predvidljivija i manje strma, što mi je ipak omogućilo osjećaj nekakvog tla pod nogama. Jadranka i Zlatko su mi pomagali na više načina, no ponajviše povjerenjem i prostorom koji su mi dali da radim autonomno i sam pronalazim rješenja.

Kako je bilo odrastati uz Jadranku i Zlatka?
Odrastanje uz Jadranku i Zlatka bilo je iznimno motivirajuće i inspirativno. Neizmjerno sam zahvalan za okruženje i mogućnosti koje su mi pružili. Od samog početka bio sam izložen kriterijima i vrijednostima koje su promicali te sam ih vrlo brzo počeo doživljavati i kao svoje, odnosno zajedničke. Vodili su me svugdje sa sobom, uključujući sva događanja, putovanja i seminare, koji su u te rane dane bili glavnina naših aktivnosti.

Oni su se brinuli da me time možda previše opterećuju, no meni je sve to bilo vrlo zanimljivo. Mislim da me način na koji su me uključivali u svoj svijet u toj ranoj dobi naučio kako komunicirati s odraslima te potaknuo da se osjećam sposobno i samostalno. Tek sam nedavno u cijelosti osvijestio važnost takvog uključivanja; mislim da je on iznimno važan te se nadam jednog dana to proslijediti i dalje.

Kakvi su vam planovi, hoćete li možda krenuti roditeljskim stopama i napisati knjigu?
Pisanje jest moja strast i mislim da imam knjigu, ili nekoliko njih, u sebi. No, čini mi se da se realizacija navedenih neće dogoditi sigurno još neko vrijeme. Možda neispravno, ali pisanje doživljavam kao trenutak u kojem se proces učenja, barem privremeno, zaustavlja da bi dao prostora refleksiji i sistematizaciji da prenese naučeno u tekst.

U ovoj dobi i stadiju života imam osjećaj da bi takve pauze bile previše u suprotnosti dinamici kojom se krećem te jednostavno s njom ne bi bile kompatibilne. Ipak, mislim da će doći i taj trenutak.