Bio sam siguran da ću završiti u zatvoru

Boris je prouzročio prometnu nesreću, a pregažena je osoba pala u komu. Iako se nakon dva dana osvijestila i potpuno oporavila, Boris je još dugo bio u teškom psihičkom stanju: „Bio sam siguran da ću završiti u zatvoru. Iščekivanje hoće li pješak kojeg sam udario preživjeti skratilo mi je život.“ 

Miroslava neizvjesnost ne uznemiruje. Jednom je tijekom vikenda čekao rezultat biopsije. „Proveo sam vikend na pecanju u dobrom raspoloženju. Samo sam se nekoliko puta sjetio da me u ponedjeljak čekaju rezultati.“ Miroslav je doznao da ima zloćudnu izraslinu, ali ga ta vijest nije uzdrmala. Tijekom uspješnog liječenja živio je normalno i radio sve što i prije.

Upletenost u prometnu nesreću i iščekivanje zakonskih posljedica nanose stres. Čekanje rezultata testiranja na tumor ili HIV također je stresno. No, neki podnose jednake teškoće mnogo bolje od drugih. Dapače, prođu kroz strašne okolnosti i iz njih izađu gotovo neokrznuti, dok se drugi razbole i propadnu od naizgled malih nedaća.

Što čini jednu osobu otpornijom na stres od druge?

Kako to da neki izdrže ekstremno teške okolnosti bez veće štete po zdravlje, dok drugi pod stresom obolijevaju od depresivnih i anksioznih poremećaja? Znanstvenici su iznjedrili popis emocionalnih osobina i ponašanja kojima se odlikuju otporni ljudi: optimizam, uklopljenost u društvo, sposobnost pronalaska životnog smisla, vjera ili duhovnost. Ovaj popis može biti točan, ali ne otkriva odakle ljudima te osobine i zašto ih mnogi nemaju.

Autori self help literature poučavaju da se otpornost na stres može izgraditi. Vježbanje, opuštanje, zdrava prehrana, humor i hrabrenje samog sebe sigurno mogu pomoći, no neuroznanstvenici su u posljednjih petnaestak godina shvatili da je priča složenija. Naime, neke su jedinke rođene s jačom zaštitom od stresa i povezanih bolesti.

Kako ojačati otpornost na stres?

Osjetljivost beba

Američki psiholog Jerome Kagan ustvrdio je da je način na koji ljudi reagiraju na okolnosti urođen ili u najmanju ruku očit ubrzo nakon rođenja. Pretpostavio je da jače i slabije reagiranje na stres imaju genetsku komponentu, što su poslije potvrdila i istraživanja. U pokusu započetom 1979. testirao je 400 djece stare dvije godine i otkrio da ih je oko 15 posto imalo vrlo nisku osjetljivost na vanjske podražaje, a drugih 15 posto vrlo visoku osjetljivost, odnosno nisku otpornost.

Djeca iz prve grupe bila su otvorena, nesputana i razigrana, a iz druge grupe povučena, suzdržana i oprezna. Pet godina poslije testirao je istu djecu i uvidio da ih je samo tri posto promijenilo kategoriju. Potom je započeo testiranje 500 djece počevši od četiri mjeseca starosti.

Neurofiziološki poremećaji u mozgu

Istu je djecu ponovo testirao kad im je bilo četiri, sedam, jedanaest i petnaest godina. Kod velike većine tip reakcije ostajao je jednak pri svakom ponovljenom testiranju. Djeca koja su s četiri mjeseca ocijenjena vrlo osjetljivom s četiri su se godine ponašala zatvoreno i suzdržano, a sa sedam godina pola ih je razvilo neki oblik anksioznosti. S druge strane, samo je deset posto otpornih postalo anksiozno.

Nakon dugog lutanja, medicina je prikupila čvrste dokaze da su depresija, anksioznost i srodne bolesti neurofiziološki poremećaji u mozgu, osobito u centrima za raspoloženje i spokoj. Naprednom tehnologijom koja pruža uvid u unutrašnjost živčanih stanica u mozgu otkrivene su dvije skupine sudionika: neuroprijenosnici - kemijski „poštari“ koji prenose poruke između neurona i receptori - neuronski „portiri“ koji preuzimaju ili odbijaju poruke. Svaki od petstotinjak neuroprijenosnika može dostaviti poruku samo neuronima s odgovarajućim receptorom, po načelu ključa i ključanice.

Stres protiv sreće

Neuroni dnevno odašilju i primaju tisuće milijardi poruka. Neuroprijenosnici koje popularno nazivamo hormonima sreće donose vedre i ugodne poruke, dok su stresni hormoni zaduženi za tužne i zabrinjavajuće poruke. Većina živčanih centara komunicira s oba tipa kemijskih „poštara“, a dok su hormoni u ravnoteži, osjećamo se dobro ili barem podnošljivo. Stres, međutim, sabotira hormone sreće. Ako je mozak izvrgnut prejakim stresorima, sretne poruke počinju kasniti i postaju rjeđe.

Moždani centri tada primaju uglavnom tužne poruke, a cijeli organizam ulazi u stanje neurokemijske neravnoteže, tzv. prestresiranosti. Dokle god mozak luči dovoljno sretnih tvari koje obuzdavaju stresnu reakciju, osjećat ćemo se pozitivno, živahno, puni nade i željni izazova. Ako nam je stres potrošio sretne hormone, energija nam opada, spavanje i apetit postaju neuredni, a životno zadovoljstvo uzmiče pred uzrujanošću i potištenošću.

Svatko se rađa s određenom sposobnošću proizvodnje hormona sreće i podnošenja stresa. Istraživanja su pokazala da su određene verzije gena za neke od moždanih supstancija povezane s nižom otpornošću na stres i povećanim rizikom razvoja depresije i anksioznosti. Među njima su kraća verzija gena za serotoninski transporter 5-HTTLPR, gen za verziju dopaminskog receptora DRD4 i gen odgovoran za veću proizvodnju enzima MAO-A.

‘Leptir’ je izdržao pakao

Kao što logička i matematička inteligencija regulira intelektualne sposobnosti, sposobnost podnošenja stresa u nadležnosti je antistresne inteligencije. Ovaj tip inteligencije određuje reakciju organizma na stresne podražaje. Što vam je jača antistresna inteligencija, to više stresa možete otrpjeti bez boli ili obolijevanja. Ljudi s višom antistresnom inteligencijom opremljeniji su za nošenje sa životom i sposobni neokrznuti proći kroz teške okolnosti.

Takav je bio Francuz Henri Charrière, o kojemu je snimljen glasoviti film Leptir. Iako je trinaest godina nedužan robijao u najstrašnijim uvjetima kaznene kolonije u Gvajani, od čega sedam u mračnoj samici, izdržao je i u trećem pokušaju pobjegao. U Venezueli se sretno oženio, postao otac i poživio još 28 godina nakon bijega.

Antistresna inteligencija

I ljudi rođeni s dovoljnom antistresnom inteligencijom katkada dožive „kvar“ u centrima za spokoj i raspoloženje: nesanicu uoči prijemnog ispita ili razgovora za posao, tugu zbog gubitka bližnjeg ili raskida veze, uzrujanost zbog poziva na sud.

Dok mnogi samo povremeno iskuse neurokemijsku neravnotežu, oko 15 posto ljudi stalno se osjeća loše zbog urođeno niske otpornosti. Sretni im se hormoni potroše čak i pod utjecajem blagih stresora koji na većinu ljudi ne djeluju. Udio prestresiranih u stanovništvu redovno je veći od 15 posto jer ozbiljan stres smanjuje antistresnu inteligenciju i nekima od onih koji su rođeni s normalnom otpornošću.

PageBreak

žena sreća
Unsplash žena sreća

Kako miševi svladavaju stres

Da otpornost i osjetljivost na stres nisu stvar odabira, pokazalo je istraživanje na mozgovima laboratorijskih životinja, koje su proveli Eric Nestler i suradnici na medicinskom fakultetu pri sveučilištu Mount Sinai. Dvije trećine miševa izloženih jakom stresoru – višeminutnim napadima dominantnih miševa tijekom deset dana, iskazali su simptome poput bezvoljnosti, pasivnosti i povlačenja iz društva. Ostala trećina žrtava ove agresije prebrodila je iskušenje ne razvivši nijedan simptom svojstven mišjoj depresiji ili PTSP-u.

Istraživači su se potom posvetili proučavanju genetskih i neurofizioloških obilježja koja odvajaju otporne od osjetljivih miševa i utvrdili su da imaju različite mozgove. Kod otpornih miševa uočen je izvanredan porast aktivnosti velikog broja gena u raznim dijelovima mozga. Kod ranjivih miševa, pak, pri stresnom je podražaju zabilježena mnogo slabija aktivacija gena u istim dijelovima mozga.

Jaka aktivnost gena antistresno inteligentnih miševa pokreće zaštitne mjere kojima se njihov mozak uspješno brani od traume. Znanstvenici vjeruju da mehanizam jednak onom koji posjeduju otporni miševi postoji i kod ljudi, preciznije kod onih koje nazivamo mentalno snažnima, neustrašivima, nesalomljivima...

Pogled u dubinu mozga

Profesor farmakologije dr. Ming-Hu Han i suradnici sa sveučilišta Mount Sinai otišli su korak dublje u mozak proučivši stresnu otpornost na staničnom nivou. Da bi otkrili po čemu se razlikuju živčane stanice otpornih i neotpornih miševa, dr. Han i suradnici istražili su ventralnu teg­mentalnu regiju (VTR), područje u sredini mozga koje je iznadprosječno aktivno u depresiji. Promatrali su kanale na vanjskim opnama živčanih stanica kroz koje se odvija stanični metabolizam.

Otkrili su da je električna struja koja teče ionskim kanalom zvanim kanal Ih pojačana kod svih miševa izloženih stresu, ali sa znatnom razlikom: kod otpornih jedinki ta je aktivacija bila mnogo jača i trajala je kraće - samo nekoliko dana. Kad su ionski kanali u tom dijelu mozga izvanredno prometni, mozak ulazi u stanje uzbuđenja koje vodi do depresije i anksioznosti.

Međutim, kod otpornih glodavaca ubrzo dolazi do snažne aktivacije kalijevih kanala, koji imaju smirujuću ulogu. Kad uzbuđujuća aktivnost ionskih kanala dosegne kritičnu točku, u otpornim se mozgovima uključuje kompenzacijski mehanizam koji prazni ionske kanale, ublažava stresnu reakciju i štiti od depresije i anksioznosti. U osjetljivim mozgovima ionski kanali ostaju dugo aktivni, a kalijevi se ne uključuju. Te bi razlike mogle biti neurofiziološki temelji visoke i niske antistresne inteligencije.

Nova nada za ‘osjetljivce’

Otkriće procesa u ionskim i kalijevim kanalima moglo bi biti ključno za buduće antidepresive koji bi djelovali putem jednakog mehanizma. Dr. Han i suradnici otkrili su da lamotrigin, lijek za depresivnu fazu bipolarnog poremećaja, u roku od pet dana podiže otpornost na stres i sprečava razvoj depresije kod zlostavljanih miševa. Kad su miševi dobili lijek, neuroni su iz kanala izbacili pozitivno nabijene ione i smirili se, nakon čega je uslijedilo povlačenje simptoma depresije.

Drugim istraživanjem na Mount Sinaiju na ljudima je testiran ezogabin, lijek protiv epilepsije. Lijek je imao antidepresivni učinak na pacijente jer je uzrokovao jednake promjene na neuronskim sklopovima koji su se pokazali ključnim kod otpornih miševa. Lijek koji bi mozgu neškodljivo podario otpornost na stres sigurno bi bio vrlo tražen jer današnje antidepresivne terapije vode do punog oporavka kod najviše polovice liječenih.

Dvije spasonosne strategije

U očekivanju napretka u psihofarmakologiji, posegnite za dvjema jednostavnim antistresnim strategijama čija je djelotvornost dokazana: dovoljno se odmarajte i dovoljno vježbajte. Stres, spavanje i vježbanje međusobno su povezani. Dok stres uzrokuje uzrujanost i napetost koje ometaju san, vježbanje ublažava stres i pomaže nam zaspati, a kad bolje spavamo, postajemo otporniji, a to znači - antistresno inteligentniji.

Istraživanja tek počinju razjašnjavati mehanizme kojim vježbanje, odmor i spavanje utječu na stres, i obrnuto. Otprije je poznato da stres krade san jer je tijelo u stanju stresa preplavljeno kortizolom, hormonom koji uzbuđuje. Povišeni kortizol šalje poticajne signale tijelu, a to otežava opuštanje i usnivanje. Dugotrajno lučenje kortizola može uzrokovati razvoj anksioznosti i depresije te oslabiti koncentraciju.

Vježbanje obuzdava stresne hormone

Dobro je poznat ugodan osjećaj koji obuzima ljude poslije aerobne vježbe kao što su trčanje i bicikliranje. Taj osjećaj, zvan trkačka euforija, jedan je od razloga zbog kojeg su mnogi postali ovisni o vježbanju.

Za to su zaslužni tzv. sretni hormoni, endorfini i enkefalini, koji ublažavaju bol, poboljšavaju raspoloženje i donose duševni mir. No, endorfini i enkefalini samo su dio priče. „Tijekom vježbanja luči se koktel hormona, koji uključuje dopamin i endokanabinoide. Ti hormoni zajedničkim snagama raspršuju stres“, kaže dr. Jack Raglin, profesor kineziologije na sveučilištu Indiana u Bloomingtonu.

Vježbanje, osim što proizvodi koktel hormona ugode i spokoja, suzbija lučenje stresnih hormona, kortizola i adrenalina. Više sretnih i manje stresnih hormona donose osjećaj općeg blagostanja. „Uz pomoć vježbanja postat ćete sposobniji nositi se sa stresorima poput razgovora za posao i javnog nastupa“, kaže Raglin.

Istraživanje objavljeno 2014. u časopisu Frontiers in Physiology utvrdilo je da prilikom obavljanja stresnog zadatka puls ljudi koji redovito vježbaju ostaje prosječno sporiji nego onima koji ne vježbaju. Redoviti vježbači ujedno su svoje raspoloženje ocijenili boljim nego nevježbači. Vježbanje, također, povećava tjelesnu i umnu izdržljivost, što je još jedan adut za bolje podnošenje stresnih okolnosti.

Spavanje stišava stresnu reakciju

Čvrst san u trajanju od osam do devet sati povećava otpornost na stres, a prekratak ili isprekidan san povećava osjetljivost. Ako ne spavate koliko je potrebno vašem organizmu, trpjet ćete jaču stresnu reakciju. To može narušiti vaše raspoloženje, učiniti vas razdražljivim i nesposobnim za nošenje se sa stresom.

Istraživanje objavljeno 2015. u časopisu The Journal of Neuroscience otkrilo je da nenaspavani mozak stresno reagira i na situacije koje inače ne bi uzrokovale stres. Tehnika oslikavanja mozga pokazala je da gledanje uznemirujućih fotografija proizvodi jaču aktivnost u moždanim centrima za emocije dobrovoljaca koji nisu dovoljno spavali nego onih koji su bili naspavani i odmorni.

Drugi uzrok povećane osjetljivosti na stres slabije naspavanih osoba tiče se amigdale, moždane strukture koja prosuđuje je li vanjski podražaj opasan ili ne. Amigdala je aktivnija i nemirnija kod ljudi koji nedovoljno spavaju, pokazalo je istraživanje objavljeno 2017. godine u časopisu Current Directions in Psychological Science.

Okrijepite se popodnevnim drijemežom

Ne uspijete li noću skupiti dovoljno sati sna, nadoknadite taj manjak popodne. Studije poput one objavljene 2015. godine u časopisu The Journal of Clinical Endocrinology & Metabolism ukazuju na znatne blagodati precizno isplaniranog drijemeža. Polusatno drijemanje ublažilo je stres dobrovoljcima koji su prethodne noći spavali samo dva sata. Najbolji učinak postignut ćete ako drijemate prije 14 sati u trajanju do najviše 40 minuta.