Stojim pred drvenim neboderom...

Nakon četrdeset i pet godina opet stojim pred Drvenim neboderom, remek-djelom glasovitog arhitekta Drage Iblera i ponosom ondašnje moderne arhitekture i vremena u kojem je nastao. Brojni su ugledni ljudi stanovali u toj zgradi. Kroz zaključana staklena ulazna vrata gledam stubište kojeg se uopće ne sjećam.

Tu sam bio jedne davne zime, a prisjećam se snijega i hladnoće u zraku i duši. Gdje je sada obitelj kod koje sam ovdje bio? Obitelji umiru, nestaju, sele se. Dolaze novi stanari, a zgrada ostaje. Što bih dobio ako bih sad ušao u zgradu? Ima li smisla ovaj moj dolazak? Tada sam bio na prvoj godini studija, a sad sam u mirovini. Prošlo je mnogo vremena. Što sam radio, kako sam živio i kamo idem? Što li se sve u ovoj zgradi u međuvremenu događalo? Koliki su ljudi dolazili i prolazili, doseljavali se ili odseljavali, rađali se i umirali?

Koliko ljudskih sudbina, a Drveni neboder stoji kao i prije pola stoljeća. Štoviše, čini mi se ljepšim nego prije jer su ga nedavno obnovili. Ja sam u sedmom desetljeću života, a on se čini tako mladim. Dugo razdoblje za čovjeka, a tako kratko za građevinu...

Ne razumijem svoj mozak koji se baš danas odlučio ovoga prisjećati...

Te zime 1970. godine, tog snijega i te djevojke koju sam dopratio od Kulušića do ovog nebodera. Sjećam se kako je stajala sama za šankom. Pokušavao sam privući njezinu pažnju pa sam promijenio pristup i bahato joj prišao. Studirala je psihologiju na Filozofskom, a ja medicinu. Svi smo bili brucoši, odrasli, a nedorasli ljudi, puni sebe. Glumili smo iskustvo, a bili na pragu života.

Dok sam pio to pivo, ne obazirući se na glazbu, proletjela mi je kroz glavu misao kako u Osijeku nikad nije bilo hladno kao ovdje u Zagrebu. Previše promjena u kratko vrijeme, osjećao sam da se nisam još adaptirao, a tako sam daleko od svoje kuće. Živo se sjećam, kao da je bilo danas... Stojim za šankom i promatram je. Lijepa, visoka, čini se i pristojna, ali tužna i usamljena.

Gleda i ona mene i moj bijeli kaput, koji je izlizan, ali još uvijek poseban. Pa i ja sam poseban, tako se i osjećam. Znam što ne bih, ali još nisam siguran što bih. Prvi semestar medicine. Započinjem taj razgovor, a govorim više za sebe nego njoj, mrmljajući si u bradu. I tako odjednom počnemo raspredati o životima, navikama, željama i užicima...

Još nekoliko plesova i kraj je plesnjaka, razlaz, fajrunt

Ljudi su napuštali dvoranu i odlazili u studenu noć, a mi smo se nekako među posljednjima lagano iskradali iz kluba. Kad smo izašli na tu studen, ona me bez okolišanja zamoli da je otpratim do Drvenog nebodera u kojem živi... Razgovaramo o Freudu, snovima, tanatosu, erosu.

Stižemo pred njezinu zgradu, pred taj neboder. Stanuje s roditeljima. Htio sam se oprostiti od nje nakon toliko razgovora i možda dogovoriti neki susret sljedeće subote, ali me pozove da vidim gdje stanuje i da mi pokaže svoju sobu, iako je već bilo jako kasno. Nisam se branio, a čak mi je bilo na neki način i drago što me pozvala. Ovo je kraj lovostaja za mene, razmišljam i uživam i u samoj pomisli na ono što bi moglo uslijediti.

Ulazimo u dnevnu sobu. Ja na prstima, gotovo sam prestao disati kako slučajno ne bih probudio njezine roditelje. Ugledam veliki građanski dnevni boravak pun knjiga i slika, a onda primijetim njezina oca koji sjedi za stolom i nešto čita i piše. Nisam ga se ni usudio dobro pogledati. Ljubazno pozdravim, a ona me predstavi kao prijatelja s medicine. Otac, nešto duže crne kose s pokojom sjedinom, kukastog i velikog nosa i izdužene lubanje, gleda me netremice i ne progovara.

Zabuljio se u mene i - ni a, ni be

Šuti i gleda me. Budan je, ali ne govori. Onda pogledam prema dolje, niz svoje nogavice. Na prstu moje lijeve noge, na debelim vunenim čarapama koje mi je majka isplela prije odlaska na fakultet, velika rupa kroz koju izviruje palac.

Veliki dugački palac koji kao da je jedva dočekao da istrči van kroz tu rupu u čarapi i pokaže se u svoj svojoj veličini. S čarapa se cijedila voda jer su mi cipele promočile. Pogledam u čovjeka, a on gleda u moje noge. Ja ništa ne govorim, nego samo u jednom trenutku desnom nogom stanem na taj palac da se ne vidi rupa. I njoj je bilo neugodno.

Prozbori da će mi samo pokazati svoju sobu i donijeti papuče. Otišao sam u njezinu sobu i upitao je čime joj se tata bavi. „Profesor je na medicini“, odgovori, a mene tek tada uhvati panika. Što će mi se dogoditi ako jednog dana dođem k njemu na ispit?
Ona mi je nešto pokušavala govoriti, stavila neku lijepu Arsenovu ploču, ali ja se više nisam mogao opustiti.

Pogled u čarape i lokvicu vode

Bio sam sretan što nisam rekao ni kako se zovem ni kako se prezivam. Sama pomisao na moje mokre čarape, na rupu u čarapi i veliki goli mokri palac koji se obrušio na suhi parket te na pogled tog profesora medicine izazivala je kod mene ne samo nemir već i suhoću usta, ubrzan rad srca i strah od mogućeg susreta u budućnosti. Nakon nekoliko minuta lagano sam se iskrao i zahvalio djevojci na pozivu.

Nisam probao ni čaj koji mi je ponudila. Izašao sam u studenu noć i duboko udahnuo te sretan i slobodan otišao pješice do svog podstanarskog stana koji je mirisao na paštetu, kruh i luk, naše fine domaće mirise. Taj pogled u moje čarape i lokvicu vode dugo nisam mogao zaboraviti. Taj osjećaj jada, poniženja i manje vrijednosti kao da je ostao zauvijek, a o tome da djevojku s plesa nikad više nisam vidio ne trebam ni govoriti.

Drveni neboder uvijek će me podsjećati na moje probušene čarape i pogled jednog oca koji je govorio više od riječi. I dok prolazim danas pokraj ulaza, gledam dugački popis stanara i brojnih tvrtki. I ne tražim poznato prezime, odustajem. Nesvjesno pogledam niz svoje noge. Imam suhe čizme i neke drugačije čarape. Pa ipak, i danas se s nostalgijom sjetim tih čarapa, te rupe i tog palca. Sjetim se i svoje pokojne majke koje već dugo nema, a koja se brinula da joj sin za dugih zagrebačkih studeni nosi debele vunene čarape koje je sama isplela.