Komunikacija je situacija ili proces u kojemu se istovremeno šalju ili primaju poruke, bilo govorom, bilo elementima koji pripadaju složenim sustavima simbola koji su tradicionalno uspostavljeni među ljudima. Jednostavnije rečeno, komunikacija je prijenos informacije, poruke ili značenja između dvaju bića koja su sudionici komunikacije.

Pričam ti priču

Da bismo razumjeli osnovne probleme koji se u komunikaciji suvremenog čovjeka javljaju, moramo dobro raz­umjeti i definiciju pojma komunikacije i njenih sudionika. Naime, da bi se ostvarila bilo kakva komunikacija, bolje reći razgovor, potrebna su najmanje dva člana; zbog toga komunikaciju često (iako pogrešno) poistovjećujemo s dijalogom.

Dijalog je, pak, samo jedna od mogućih formi komunikacije, ali svakako nije i jedina. Štoviše, čini nam se da je u posljednje vrijeme ova forma, u kojoj su među članovima komunikacijske situacije ravnopravno raspoređene uloge onoga tko govori i tko sluša, gotovo postala marginalna, te da je u suvremenom društvu sve rjeđe možemo sresti. A što je dominantno?

Monološka komunikacija, u kojoj svatko od nas kontinuirano priopćava svoju priču i stav, povremeno prekinut tuđim zapažanjem koje često i ne čujemo, a koje ne mijenja ni tijek priče, ni mišljenje, ni stav, a služi da se stvori iluzija razgovora i dijaloga iza koje se krije krajnji egocentrizam.

Tipovi komunikacije

Budući da komunikacija predstavlja srž interakcije među ljudima, ne treba čuditi što se u razmatranju ovog oblika razgovaranja često nailazi na raznolike podjele i tipove. Oni uglavnom polaze od toga da se različiti tipovi komunikacije uočavaju i prepoznaju po načinu na koji se određena poruka prenosi, na osnovi fizičke manifestacije komunikacije. U tom smislu, najčešće podjele prepoznaju četiri tipa komunikacije:

1. Verbalna komunikacija
Ovaj tip komunikacije usko je povezan s jednom od osnovnih funkcija jezika i govora – komunikacijsku funkciju, odnosno, funkciju prijenosa poruka među onima koji koriste jezik. Čest je pri prezentacijama, javnim obraćanjima, predavanjima, promocijama, ali svakako se susreće i u svakodnevnoj komunikaciji između prijatelja, partnera i kolega.

Uči se u društvenim okvirima i okolnostima i kao takav, ovaj tip komunikacije u potpunosti ovisi o predanosti onoga tko se njime služi, kao i od konvencija i konteksta u kojemu se zbiva. Iako je nekad bio dominantan tip komunikacije, u suvremenom dobu sve češće biva potisnut drugim oblicima razgovora.

2. Neverbalna komunikacija
Ovaj način razgovora počiva na tzv. govoru tijela, na gestikulaciji i facijalnim ekspresijama kojima se šalje određena poruka ili stav. Prednosti ovakve komunikacije su u tome što je ona neposredna, najčešće nepromišljena i refleksna, a samim time iskrena i bez mogućnosti skrivanja.

Mane su pak u tome što je raspon informacija koje se neverbalnim putem mogu prenijeti prilično ograničen te mogućnost za složenu komunikaciju i ne postoji. Neki komunikolozi tvrde kako je uloga neverbalne komunikacije u razgovoru članova obitelji, prijatelja i intimnih partnera dominantna spram verbalne i da je u tom smislu i osnova uspjeha u tzv. interpersonalnom komuniciranju.

3. Komunikacija pisanim putem
Među izdvojenim primjerima ovaj je tip komunikacije najmlađi jer je izravno povezan s nastankom pisma i razvojem pismenosti čovječanstva. Paradoksalno, on je i tip komunikacije koji čuva najviše najstarijih dokaza o sebi jer se, osim vizualnih predstava koje su služile da se određene poruke prenesu, pisani spomenici čuvaju i više desetina stoljeća unatrag.

U suvremeno doba doživljava ekspanziju, pa se s pojavom interneta razvijaju njegove raznolike forme, bilo da je riječ o internetskim stranicama, blogovima ili o dinamičnim društvenim mrežama i platformama za dopisivanje.

4. Vizualna komunikacija  
Prijenos poruka putem vizualnih elemenata možda je najstariji i najinteresantniji tip komunikacije. Vjerojatno najpoznatiji primjer takve komunikacije jest crtež iz spilje Altamira koji svjedoči o tome da su vizualne predstave imale ključnu ulogu u komunikaciji i tisućama godina prije nove ere.

Ovaj način komunikacije, uz estetsku upotrebu komunikacije pisanim putem, predstavlja srž umjetničkih dometa ove vrste ljudskog djelovanja. Jasno, kao i s prethodnim tipom, i ovdje je riječ o formi razgovora koja u suvremenom dobu doživljava ekspanziju i putem interneta, društvenih mreža i portala potiskuje tradicionalne oblike komunikacije.

5 savjeta za produbljavanje bliskosti u komunikaciji

Našu misao čuje nekoliko stotina ljudi

U navedenim tipovima komunikacije možemo prepoznati one koje koristimo svakodnevno te one kojima se služimo povremeno i ne toliko često koliko nam je zapravo potrebno. Naravno, u tom smislu je pojava interneta napravila pravu revoluciju, pa se i način razgovora među ljudima, ali i odjeci pojedinih obraćanja, iz korijena mijenjaju.

Tako se, na primjer, prije trideset godina nije moglo zamisliti da neku našu svakodnevnu misao čuje tristo ili petsto ljudi, dok je danas takva pojava normalna (ovisno o broju prijatelja ili pratitelja na društvenim mrežama).

Jednako je i s našim fotografijama, kao i iskustvima, uspjesima, važnim i intimnim trenucima – sve to zajedno nekad je predstavljalo naš mali svijet, rezerviran za obitelj, najbliže prijatelje ili partnere. Danas, međutim, tuđi mali svjetovi dostupniji su nam više nego ikad, a mogućnost da svoju intimu učinimo javnom nikad nije bila veća.

Treba li nam javno obraćanje?

Je li nam to potrebno? Odgovor na to pitanje leži u demistificiranju forme. Naime, nekad su se u procesu komunikacije ti intimni predjeli koje je svatko imao i čuvao, i čija je jedna od kvalitativnih karakteristika bila upravo ekskluzivnost, obznanjivali u okvirima interpersonalne, intimne komunikacije.

Danas je taj tip komunikacije zamijenjen javnim obraćanjem jer ljudi uglavnom svoje misli, sjećanja, osjećaje i uspomene daju na javni uvid. Da bismo slikovitije prikazali ovu promjenu, zamislimo svoju intimu kao kuću, dom u koji su nekad mogli ući samo pozvani i bliski ljudi, a koja se posredstvom suvremenih tehnologija figurativno i doslovce pretvara u nešto javno, kuću koju svatko može posjetiti i uzurpirati. Jasno, problem koji ovako nastaje ne treba dodatno objašnjavati.

No, nešto u suvremenom čovjeku budi potrebu da ipak sudjeluje u onome u čemu sudjeluje i cijeli svijet, da ipak bude njegov dio, iako je svjestan ograničenja i mana koje taj svijet nosi.