Svatko od nas je zapravo i muškarac i žena. Prema Jungu, žene u sebi nose svojeg unutarnjeg muškarca – Animusa, a muškarci u sebi nose svoju unutarnju ženu – Animu. To misteriozno biće, naša „druga strana“, mješavina je iskustava i predodžbi o suprotnom spolu koja se stvara od samog rođenja. Jezgra Animusa je otac, a jezgra Anime je majka.
Oko tih jezgri slažu se ovojnice predodžbi o drugim, stvarnim, ali i nestvarnim osobama suprotnog spola. Braći, sestrama, odgajateljima, partnerima, likovima iz bajki, knjiga i filmova. Anima je mješavina doživljaja svih ženskih bića s kojima se muškarac susretao tijekom života, a Animus je mješavina doživljaja svih muških bića s kojima se žena susretala tijekom života. Animus je muškarac u ženi, a Anima žena u muškarcu.
„U prirodi Anime i Animusa je da žive u projekcijama“, piše Robert A. Johnson u svojem ogledu o muškoj psihi pod nazivom On. „Zato, kada je u čudnom raspoloženju, muškarac kaže da ga je žena začarala. Ako je njegova Anima loše volje, on će misliti da je i njegova partnerica neraspoložena, ma kako se ona uistinu osjećala.“ Prebacivanje vlastitih neugodnih osjećaja i doživljaja na partnera može dovesti do velikih komunikacijskih pomutnji. Upravo zato je jedna od najdragocjenijih vještina na putu osobnog razvoja naučiti razlikovati svojeg unutarnjeg partnera (stvorenog od vlastitih iskustava, predodžbi i fantazija) od onog vanjskog, od drugog ljudskog bića.
U oblacima
Kada nismo u skladu sa svojim Animusom ili Animom, onda takvu, sličnu energiju tražimo izvana, u potencijalnim partnerima ili partnericama. Iz toga se rađa mnoštvo iluzija i preuranjenih zaključaka koji se nakon zaljubljivanja donose o osobi koja nam je zapravo nepoznata. To je onaj osjećaj da nekoga poznamo jako dugo (možda čak i iz prošlih života), a u realnosti smo se susreli tek nekoliko puta. Nešto nas fascinira, intrigira, privlači, podiže i na temelju toga gradimo cijelu konstrukciju osobe, sliku života, ideju o velikome „mi“, o posebnoj vrsti srodnosti.
Ta magičnost, suprotno svakoj logici, može se osjetiti i na prvi pogled, mada se češće razvija tijekom susretā. To je ono kad nam se netko uvuče pod kožu, kad se osjećamo stalno povezanima, kad opsesivno mislimo, komuniciramo na daljinu, kad kemija radi kao luda, kad se odvija mistični proces koji je drugima teško objasniti. Gledano izvana, odsutnost tijekom razgovora s „glavom u oblacima“ prilično je jasan znak da se nalazimo u nekoj vrsti projektivne iluzije, da smo zakvačili ili upecali, da smo zavirili u Pandorinu kutiju vlastite podsvijesti.
Obični ljudi u nama ne uzrokuju tako naglu eksploziju strasti i fantazija koje proizlaze iz podivljale želje za komunikacijom, kontrolom, odobravanjem, seksualnim sjedinjenjem, vječnom povezanosti ili nečim sličnim, čudnim i neprikladnim. Projektivno zaljubljivanje je poput neke vrste mističnog ljepila – imamo osjećaj da nam je suđeno, da smo pronašli svoju drugu polovicu, da život bez nje ili njega nema smisla. To je istodobno i slatka čarolija i gorko prokletstvo koje nam kroz susret sa svojim Animusom ili Animom pruža mogućnost da upoznamo sebe u sasvim novom svjetlu.
Kad se zaljubimo u „krivu osobu“ ili se upetljamo u loš, destruktivan, degradirajući odnos, uz sve neprilike, imamo i jednu priliku – priliku za upoznavanje svoje sjene. Prema Jungu, sjena je dio nesvjesnog uma koji se sastoji od potisnutih slabosti, manjkavosti i instinktivnih impulsa. „Svatko od nas ima sjenu“, objašnjava Jung. „Što je ona manje prisutna u našem svjesnom životu, to je tamnija i gušća.“ Zbog njezine instinktivne i iracionalne prirode, nismo ju u stanju sagledati unutar sebe, pa stoga vlastite nepoželjne osobine pripisujemo drugima.
Osoba u koju se projektivno zaljubljujemo najprije je svijetla, idealna, božanska. Uz nju i sebe vidimo jednako tako sjajnima, snažnima i dragocjenima. Ona „osvjetljava“ našu sjenu. Ali, ma koliko se trudili, drugoga ne možemo natjerati da postane realizacija naših projekcija. Dok ga kujemo u zvijezde, zaista ga kujemo, stavljamo mu okove, konstruiramo eterični oklop sklopljen od vlastitih projektivnih želja. Zatim, nakon što se taj netko pokaže drukčijim od očekivanog, skloni smo mu pripisati suprotne karakteristike. Kako smo ga obogotvorili, tako ćemo ga i demonizirati. „Onaj tko se bori s čudovištima“, piše Friedrich Nietzsche, „trebao bi pripaziti da i sam ne postane čudovište. Dok dugo zurite u bezdan, bezdan također zuri u vas.“
Projicirana sreća
Projicirana sjena je vezujuća, oduzima nam energiju i stvara emocionalnu ovisnost. Kad se manifestira u zaljubljenosti ili vezi, imamo običaj reći da iz nas „izvlače ono najgore“. Čini nas sebičnima, ljubomornima, grubima, samodopadnima, osvetoljubivima, materijalistima, zavidnima i slično, ovisno o tome što je sadržaj naše „tamne strane“. To nije nimalo ugodno osjetiti. Bez odnosa koji je „izvukao ono najgore“ ne bismo ni pomislili da imamo kapaciteta biti „takvi“. Otrovnost i intenzitet takvog odnosa je alarm da smo se upleli u projekciju i da bismo se što prije trebali posvetiti sebi i, umjesto na tuđim lošim osobinama, početi raditi na vlastitima. Kako bismo se razvili, moramo postati svjesni da kroz tu mješavinu ekstaze i boli ne idemo prema ljubavi, već se sve više utapamo u vlastitoj projektivnoj iluziji.
Kroz takve teške i destruktivne odnose možemo mnogo naučiti o sebi, ali jedino ako smo spremni na veliku dozu iskrenosti i razotkrivanja pred nama samima. Zato je nužno da se izvana okrenemo prema unutra. Tako se projekcija povlači na mjesto otkuda je i lansirana, a to je mjesto na kojem se osjećamo samima, povrijeđenima, posramljenima, krivima, lošima, manje vrijednima ili bespomoćnima. Nakon što sagledamo aspekte svoje sjene iznutra, nakon što si priznamo potisnutu bol, razočaranje ili slabost zbog kojih u potencijalnom partneru ne vidimo stvarnu osobu, već figuru (bogolikog spasitelja, imućnog skrbnika, snažnog zaštitnika, ideal ljepote, izvor sigurnosti i slično), možemo reći da smo napravili velik korak u svojem osobnom razvoju. Prošli smo kroz izmaglicu nesvijesti i ušli u bistrinu svijesti.
Kako vrijeme prolazi, projekcije postaju sve transparentnije i kroz njih se počinje nazirati stvarna osoba. Kad odnos dosegne ovaj stupanj, često dolazi do prekida. Osoba koja nije na dovoljnom stupnju zrelosti da progleda kroz veo vlastitih iluzija kreće u potragu za novim objektima svojih projekcija. Vezanost uz povišeni osjećaj zaljubljenosti tjera ju da u alkemijski proces transformacije krene ponovo, ali s nekom drugom osobom. Smatrajući da „to više nije to“ izbjegava mogućnost suočavanja sa sobom iznutra i s drugom, realnom osobom izvana. „To“, simbiotički produžetak sebe samoga, postaje važniji od „ti“ – stvarne osobe s kojom postoji mogućnost ostvarenja ljubavi.
Iscjeljenje
Ako dvoje ljudi koji su dosegnuli ovaj stupanj (samo)razotkrivanja ipak ostanu u odnosu, to je prilika za obostrano osvještavanje. Tada mogu upoznati, prihvatiti i prigrliti svoju „bolju polovicu“ iznutra, umjesto stalne težnje za nadopunom izvana. Mogu ostvariti unutarnju cjelovitost i zbog toga prestaju osjećati čežnju za zacjeljivanjem izvana. Riječ iscijeliti vuče korijen iz riječi cjelina, cjelovitost. Iscijeliti znači učiniti nekoga cijelim. Kad se projekcije povlače, više nam nije potrebno emotivno iscjeljenje ili upotpunjavanje putem partnera izvana, već počinjemo osjećati cjelovitost koja se temelji na vlastitim iscjeljujućim uvidima o našem Animusu ili Animi, partneru kojeg upoznajemo iznutra.
To nije jednostavan zadatak. Podrazumijeva bolno suočavanje sa sobom i spremnost da se novonastali uvidi provedu s riječi na djela. To može zahtijevati veliku promjenu slike o sebi. Dopuštajući da se ponekad osjećamo bespomoćnima, ljubomornima, slabima, zlobnima, ljutima omogućujemo si izbor. Ne moramo uvijek biti dobri i ispravni. To „kakvi smo“ postaje stvar odabira, a ne naučenih normi i usvojenih predodžbi o nama samima.
Stvarna ljubav, za razliku od projektivne, podrazumijeva želju da doživimo i podržimo voljenu osobu u njezinoj jedinstvenosti, da ju zavolimo onakvu kakva zaista jeste. Ne onakvu kakvom je mi želimo, ne ono što nam ona može dati, već onakvu kakva jest – zajedno sa svojim kvalitetama i manama. Nakon što projekcije povučemo natrag u sebe i sagledamo ih pod svjetlom svijesti, u stanju smo dopustiti autonomiju, dopustiti slobodu – kako sebi, tako i biću koje volimo.
.png)
.png)
