Propuštate li život zbog nedostatka hrabrosti?

Heroji sljedećih generacija

Svi želimo biti hrabri, ali za početak - razlučimo što hrabrost jest, a što nije? Filozofi su se bavili ovim pitanjima još od antike. Ali psiholozi, koji su znatno poslije, krajem 19. i tijekom 20. stoljeća, počeli razvijati teorije kojima objašnjavaju ljudsko ponašanje, više su se fokusirali na strah nego na hrabrost.

Suvremena literatura tako reflektira tu neravnotežu i doprinosi nedostatku konsenzusa o jednostavnoj definiciji hrabrosti. Većina filozofa i psihologa slaže se da hrabrost uključuje odvažnost i nepokolebljivost u trenutku opasnosti ili u nevolji. Međutim, neki tvrde da je hrabrost sinonim za neustrašivost i odvažnost, dok su drugi uvjereni kako prisutnost ili odsutnost straha nema nikakve veze s hrabrošću.

Od Plašljivog lava i Harry Pottera do Mandele

Dok postoji debata o definiciji i elementima hrabrosti, psiholozi su ujedinjeni u jednome. Ovisno o specifičnim zahtjevima ili situacijama, postoji nekoliko vrsta hrabrosti: fizička, moralna i psihička.

Fizička hrabrost često nam prva pada na pamet. To je ona vrsta hrabrosti koju pronalazimo u sebi kad smo suočeni s fizičkom prijetnjom, kad sebe ili druge trebamo zaštiti od neke tjelesne povrede ili napada. Od Biblije i priča za djecu do holivudskih filmova, odgojeni smo na nadahnjujućim herojskim anegdotama. Plašljivi lav u Čarobnjaku iz Oza koji je smogao hrabrosti suočiti se sa strašnom vješticom, nejaki David koji se bori s gorostasom Golijatom, serijali filmova Ratovi zvijezda i Harry Potter u kojima dobro uvijek pobjeđuje zlo... Ipak, hrabrost se ne odnosi uvijek na onu fizičku.

Moralna hrabrost je, s druge strane, ona vrsta hrabrosti koja nam je potrebna kad se trebamo suprotstaviti socijalnoj nepravdi ili licemjerju. Javnim izricanjem svog stava možemo riskirati status u društvu, no moralna je hrabrost duboko ugrađena u naše vrijednosti i osjećaj ispravnog i pogrešnog. Ona je ta koja se najčešće apostrofira u pričama i basnama, a povijesne knjige obiluju primjerima društvenih aktivista poput Martina Luthera Kinga i Nelsona Mandele koji su se dosljedno opirali nepravdi usprkos velikom osobnom riziku.

Prevladavanje osobnih ograničenja

Glavni fokus ovog članka je psihološka hrabrost. Ona se odnosi na snagu koju moramo imati da bismo se suočili sa samim sobom, s istinom o nama, svojim odlukama i ponašanjem i, u konačnici, da bismo djelovali onda kad je potrebno nešto promijeniti. Ova vrsta hrabrosti uključuje suočavanje s našim dubokim strahom od priznavanja i prihvaćanja naših grešaka i ranjivosti.

Riječ je o suočavanju s činjenicom kako se svi povremeno ponašamo loše, da imamo „slijepe točke“, kao i disfunkcionalne ili neproduktivne navike i uvjerenja, koji ne utječu samo na naše fizičko zdravlje nego i na naše emocionalno i psihološko blagostanje.

„Psihološka hrabrost omogućava nam da prevladamo svoja osobna ograničenja“, naglašava psihologinja Tanja Prekodravac, „i jedan je od ključeva za ispunjeniji život. Otvara nas iskustvima, a iskustva nas uče i formiraju. Ako u ovom području života budemo hrabri, povećat ćemo svoje šanse da rastemo i razvijamo se kako bismo tijekom života postali najbolja verzija sebe.“

Je li strah jedini okidač hrabrosti?

U samoj srži definicije hrabrosti postoji ideja da se osjećaj hrabrosti pobuđuje reaktivno, samo uz određeni okidač ili rizik. Upitno je je li strah jedini okidač koji u nama budi potrebu da budemo hrabri. Debata o ulozi straha u konceptu hrabrosti još traje, a nedoumice među psiholozima su sljedeće: treba li postojati osjećaj straha da bi se pojavila hrabrost, odnosno je li strah jedini pobuđivač hrabrosti?

Dok neki psiholozi vjeruju da mora postojati strah kako bi se pobudili osjećaji srčanosti i hrabrosti, drugi sugeriraju da postoje i drugi okidači odvažnog ponašanja. Na primjer, psihologinja Prekodravac kaže da i svakodnevne, uobičajene situacije koje u nama izazivaju neugodu ili zabrinutost mogu kumulativno pobuditi potrebu za dozom ili aktom hrabrosti.

To se može odnositi na onaj unutarnji konflikt koji vodimo između života kakav živimo i kakav bismo voljeli voditi. S druge strane, psihologinja dodaje da okidač hrabrosti može biti na potpuno suprotnoj strani. I prethodni uspjesi, također, mogu „motivirati“ buduću hrabrost, na primjer: ako sam uspjela sama otputovati u Australiju, dovoljno sam hrabra sama otići vlakom na more.

Kvocijent hrabrosti

Dok se „stara“ definicija hrabrosti temeljila na negiranju straha, svojevrsnom „preskakanju“ emocije straha u stanje kontrole ili u drugo visoko pobuđeno stanje, npr. stanje adrenalinske pobuđenosti, „nova“ hrabrost se temelji na priznavanju straha.

„Psihološku hrabrost ne čine herojska djela ili impulzivno ponašanje. Ona se ne temelji na negiranju straha nego, suprotno, da usprkos prisutnosti rizika, nesigurnosti i straha, svjesno odaberemo uraditi ono čega se bojimo i isprobati nešto novo, kako bismo slijedili svoje najveće težnje“, tumači psihologinja. Dodaje da se hrabrost sastoji od dva procesa: sposobnosti upravljanja strahom i spremnosti na djelovanje.

„'Kvocijent hrabrosti' je vaša spremnost da djelujete podijeljena s vašim strahom. Ljudi s najvišim kvocijentima mogu se nositi sa svojom anksioznošću i usprkos brizi poduzeti akciju.“

PageBreak

Zašto neki djeluju unatoč strahu

Svatko od nas ima određenu sposobnost suočavanja sa strahovima, ali zašto neki ljudi imaju veći kvocijent hrabrosti? Zašto jedni djeluju unatoč strahu, a ostale, koji su manje hrabri, strah i uvjerenja blokiraju i u toj točki odustaju?

„Odgovor nije jednostavan“, kaže psihologinja, „jer odrastanje, odgoj, obiteljske vrijednosti i ponašanje roditelja kao modela i uzora djeci u konkretnim situacijama znatno utječu na to što ćemo i kako naučiti – što uključuje i hrabrost – i kakav životni 'alat' ćemo 'pokupiti'.

To se prvenstveno odnosi na to kako ćemo naučiti razmišljati, tj. na naše obrasce razmišljanja koji nas prate i u odrasloj dobi. Naučeni obrasci razmišljanja, oni koji selektivno vide prijetnju u raznim životnim situacijama, mogu biti uzrok tomu što neki ljude žive u mentalnom zatvoru istih percepcija i istih odluka koje nas mogu gurati u uvijek iste životne scenarije s partnerom, šefom, kolegama, obitelji i prijateljima.“

Hoćemo li biti više kao neustrašivi lav iz Čarobnjaka iz Oza ili će nam slati pera, simbol kukavičluka, kao u Masonovoj knjizi Četiri pera, ulogu ima i genetika. „Ako hrabro koračate izazovima ili se od njih skrušeno sklanjate, to možete zahvaliti i roditeljima“, dodaje psihologinja.

Hrabri su sposobni preuzeti odgovornost i kontrolu

Koliko ćemo biti odvažni u procesu „probijanja“ vlastitih uvjerenja koja nas koče uvelike ovisi i o tome osjećamo li da imamo kontrolu nad svojim životom. „Psihološka je hrabrost usko vezana i uz lokus kontrole koji podrazumijeva subjektivno uvjerenje osobe o tome jesu li događaji u njenom životu rezultat vlastitog djelovanja ili su određeni vanjskim faktorima (drugim ljudima, sudbinom, položajem zvijezda i sl.)“, navodi Prekodravac.

Drugim riječima, hrabri ljudi preuzimaju odgovornost i kontrolu nad svojim životom - nad onim aspektima koje mogu kontrolirati, dok drugi traže izvanjske uzroke za nezadovoljstvo ili neuspjeh i preokrenut će svaki kamenčić oko sebe tražeći krivca umjesto da se fokusiraju na vlastite misli, osjećaje i ponašanje.

Trebamo spoznati da ne možemo utjecati na ponašanje drugih, ali možemo mijenjati sebe i svoje reakcije na situacije i ljude oko sebe. Ipak, često se odričemo tog „nadzora“ prepuštajući drugima uloge koje bismo sami trebali ostvariti; tražimo od drugih da nas usreće, pomognu nam doći do cilja, pruže nam život kakav zaslužujemo, preuzmu odgovornost kad stvari pođu ukrivo...

Preuzimanje kormila svog života

Da bismo se oduprli porivu oslanjanja na druge kako ne bismo povrijedili vlastiti ego, trebamo se sjetiti da mi sami kreiramo svoj mikrosvijet – svojim odabirima i odlukama, načinom kako interpretiramo situacije koje nam se događaju i ljudima kojima predajemo svoju „moć“.

Možda vam se nekad u životu dogodilo da ste se odjednom „probudili“ u nekoj vezi, na nekom poslu, u nekom gradu, a da ni sami ne znate kako ste se tu našli.

Odmak od mjesta na kojemu ne želimo biti zahtijeva od nas da posegnemo duboko u sebe i pronađemo hrabrost za samorefleksiju - da se prvo suočimo sa samim sobom, a potom i hrabrost da se izvučemo iz neželjene pozicije.

Preuzimanje kormila svog života da bismo promijenili kurs što dalje od „otoka“ koji nas više ne zadovoljavaju i pronašli nove, zelene, bujne otoke s kristalno čistim morem može biti spor i dugotrajan proces. Pritom, promjena navigacije ne mora uvijek biti drastična - i mala promjena smjera može donijeti željene promjene. Potrebno je samo smoći hrabrosti i učiniti prvi korak. Malo više psihičke hrabrosti može nas odvesti u život kakav vrijedi živjeti i do osobe kakva želimo biti.

Suočavanje sa strahovima

Dobra vijest je da se hrabrost može kultivirati stvaranjem i prakticiranjem određenih navika, praksi i vještina. Psihoterapeutkinja Mirta Fraisman Čobanov kaže da, kako bismo ovladali hrabrošću, moramo pobijediti strah, a najbolji način za to je suočavanje s njime.

„Možete zapisati svoje najveće strahove i s njima se, korak po korak, suočavati. Ako vas je strah neuspjeha na poslu ili bolesti, možete vježbati stvaranje pozitivnih slika, afirmacija i sugestija“, savjetuje psihoterapeutkinja. „Da biste povećali svoju hrabrost, možete početi s malim stvarima koje su vam neugodne, a onda polako povećavati 'ulog'“, dodaje Iva Belé, autorica knjige Vibracija uspjeha.

Psihologinja Prekodravac podsjeća na važnost izbjegavanja „efekta promatrača“ u kultiviranju hrabrosti: „'Apatija promatrača' je sklonost svjedoka nesreće ili druge hitne situacije da izbjegne pružanje pomoći žrtvi. Jedna od odrednica ovog efekta glasi: 'Čim postoji više pojedinaca ili svjedoka, manja je vjerojatnost da će tko pomoći jer dođe do difuzije odgovornosti'. Zato pomognite sami sebi, ne tražite uvijek pomoć drugih, ne oslanjate se na druge, vi ste središte svega što se događa u vašem životu.“

Mirisna podrška

Kad shvatimo kako u nekoj situaciji nismo dovoljno hrabri da nešto učinimo, podršku u odvažnosti može nam pružiti i aromaterapija. Poznato je da amigdala, centar za emocije, kontrolira kako reagiramo na strah, i tu tjelesnu reakciju možemo ublažiti korištenjem određenih esencijalnih ulja.

„Udisanjem mirisa esencijalnih ulja tamjana, đumbira, klinčića, origana ili timijana moguće je prevladati osjećaj straha jer postoji povezanost stanica za mirise u nosu i amigdale“, kaže Zrinka Jezdić, aromaterapeutkinja i specijalist psihijatrijskih tehnika.

U konačnici, za ovladavanje strahom najvažnije je biti opušten. „Kad događajima 'nalijepimo' negativne etikete i kad naše tijelo osjeti strah, počinjemo kumulirati negativne, iracionalne misli usmjerene na katastrofalne ishode“, tumači Prekodravac.

Umjesto truda koji ulažete nadzirući ono što je izvan vaše kontrole, prihvatite da nije moguće kontrolirati brojne aspekte života. Budite hrabri promijeniti ono što se može promijeniti, a za ostalo - imajte vjeru u sebe da ćete se hrabro snaći s čime god vas život iznenadi. Ispočetka možete osjećati strah ili nelagodu, ali s vremenom će te osjećaje zamijeniti uzbuđenje, nova energija, borbenost, ponos i zadovoljstvo koji proizlaze iz drugačijeg viđenja sebe, duboko ispunjene svakodnevice i jednog bogatijeg, drugačijeg i sretnijeg života.