Priča o redovnicima i ženi

Bila jednom dva redovnika koji su u svojim luta­njima stigli do jedne rijeke. Ondje je sjedila mlada žena koja je rekla: „Ne znam plivati. Ako vi, dostoj­ni mudraci, također želite prijeći ovu rijeku, bila bih vam vrlo zahvalna ako bi me jedan od vas prenio na drugu obalu.” Jedan od njih odmah je rekao: „Popni se na moja ramena”, pa su svi troje zajedno prešli ri­jeku.

Žena ih je na drugoj obali pozdravila i redovni­ci su nastavili dalje. Nisu razgovarali, ali se činilo da jednoga nešto muči. „Što je, prijatelju? Izgledaš uzru­jano”, rekao je redovnik koji je prenio onu ženu preko rijeke. Drugi je na to ljutito rekao: „O, budalo, kako si mogao dodirnuti ženu? Mi smo redovnici i živimo povučeno od svijeta.” Drugi je na to odgovorio: „Isti­na je da sam prenio onu ženu preko rijeke. Ali, po ovome što čujem, čini se da je ti i dalje nosiš.”

Opraštanje je dar koji dajemo sami sebi

Opraštanje nas oslobađa. Oslobađa nas tereta koji ne možemo ili ne želimo nositi. Tko bi želio živjeti s velikom naprtnjačom na leđima, prepunom proble­ma, starih sukoba i strahova? Opraštanje iscjeljuje i život čini lakšim. Nadasve, opraštanje je dar koji da­jemo samima sebi. Na Havajima se smatra da je pro­blem nakon opraštanja riješen i nitko više ne misli na njega.

Opraštanje i zaboravljanje možemo naučiti kao i sve drugo, kao i trčanje ili slikanje. Ako odmah ne upa­li, možemo glumiti da je upalilo. Ono funkcionira kao afirmacija, primjerice: „Lijepa sam i moje je tijelo lijepo građeno” – to zvuči krajnje apsurdno, ali, ako dovoljno puta izgovorite te riječi, mogli biste sebe čuti kako govorite: „Da, da, to je istina, vidim!”

Zanimlji­vo je da će i drugi ljudi tada to vidjeti i to će dokazati da smo u pravu. Uvelike doživljavamo ono što svojim mislima i osjećajima šaljemo u svijet. Doima se da je svijet nalik na veliko ogledalo jer odražava ono što duboko u srcu osjećamo.

U ho’oponoponu to nazivamo kuolo – vanjski svijet odraz je unutarnjeg. Problemi, bolest, sukob, siromaštvo, uništenje okoliša, glad i ratovi, odraz su unutarnjih poremećaja čovječanstva. Okruženi smo neskladom, a u ho’oponoponu put povratka u mir i harmoniju tražimo iscjeljujući problem u sebi.

Četiri čudotvorne mantre 

Bit pojednostavljenog ho’oponopona leži u četiri čudotvorne rečenice koje se primjenjuju za rješavanje problema i sukoba. Primjerice, ako vas ne­što muči, ako se od nečega ježite pa biste se najradije okrenuli i otišli, i, iznad svega, ako vas netko živcira, misli uvijek usmjerite sljedećim rečenicama:

Žao mi je.

Molim te, oprosti mi.

Volim te.

Hvala ti.

Ove četiri rečenice doimaju se poput mantre ili ča­robne formule, ali su prije svega meditacija i moli­tva. Funkcioniraju izvan granica vremena i prostora, uzroka i posljedice, i sežu izravno do vaše Unutarnje Obitelji, Višeg Jastva (aumakua), Unutarnjeg Djeteta (unihipili) i vaše budne svijesti (uhane). Nakon nekog vremena postižete unutarnji mir te nesklad pretvarate u sklad. Iskušajte sami...

Ho’oponopono: vježba

Naslonite se i mislite na problem koji zaokuplja vas ili vašeg dobrog prijatelja. Vizualizirajte taj problem i potražite ga u sebi. Koji se osjećaji pojavljuju? Dišite lagano i budite opušteni. Promatrajte svoje osjećaje i problem. Potom izgovorite četiri rečenice i pročitajte pojašnjenja za svaku. Ostanite promatrač. Ponavljajte četiri rečenice za sebe sve dok ne osjetite da se u vama pojavljuju razumijevanje i suosjećanje. Zahvalite.

Izvor: Knjiga Ho'oponopono, Ulrich Emil Duprée (izadavač Indigo knjiga)