Kako se suočiti sa strahom i neizvjesnošću?

Kako je imati stvari pod kontrolom potpuna zabluda, fatamorgana za kojom trčimo – ovo je trenutak spoznaje onoga što stvarno je: mi ništa i nikoga nemamo pod kontrolom. Kad sam ovo shvatila do zadnje stanice u svom tijelu, osjetila sam ogromno olakšanje, oslobođenje, mir i odmor.

Samopoštovanje je naš bazični osjećaj. Ja vrijedim samim tim što postojim. Važan/važna sam sebi. To je bazično poštovanje svoje ličnosti, samog sebe i ljubav prema sebi. Svi ga imamo, manje ili više.

Ako nam je samopoštovanje smanjeno, generalno ćemo se sami prema sebi lošije odnositi, dok će nam drugi biti važniji. Stekli smo ga u ranom djetinjstvu kroz odnos naših roditelja i staratelja – koliko nas jesu (ili nisu) vidjeli, poštivali i pokazivali ljubav prema nama – onakve kakvi stvarno jesmo bili, a ne onakve kakvima bi oni željeli da jesmo.

Osobe smanjenog samopoštovanja najčešće u dubini svoje ličnosti vjeruju da nisu dovoljno dobre, nisu vrijedne ljubavi, nemaju pravo na sreću i uživanje – generalno ne vole sebe.

Samopouzdanje je naš osjećaj da možemo nešto učiniti, postići, pouzdanje u samog sebe. Više se odnosi na kompetencije, znanja i vještine koje smo tijekom života stekli. Npr. super kuham, stručnjak sam u svom području posla, ne pjevam dobro i to je ok, dobar sam organizator, govorim dva strana jezika…

Samopouzdanje se generalno lako može graditi i to kroz učenje novih vještina i znanja. Promatramo vlastite uspjehe i put kojima se izgrađujemo i to nam daje samopouzdanje – vidi kako ja to mogu!

Narušeno samopoštovanje moguće je u odrasloj dobi izgraditi, no nešto sporije od samopouzdanja. A kako?

Ne mogu je uvjerenje. Nisam dovoljno dobra je uvjerenje.

Rad na građenju samopoštovanja i samopouzdanja temelji se na promjeni uvjerenja (kao uostalom i skoro sve drugo u psihoterapijskom procesu) ili bilo kakvom procesu promjene.

Postoji puno načina kako ćete izgraditi sebe, zajednički nazivnik im je: samopouzdanje gradite izlaženjem iz zone sigurnosti i komfora, postižući male i velike uspjehe u životu. Samopoštovanje ćete zadobiti kroz ljubav prema sebi.

Meni najvažnije pitanje u izgradnji samopoštovanja je: Što bi sad napravila osoba koja voli sebe?

To je formula. – Obrni, okreni uvijek se vratimo na nju. Ostalo je proces promjene samog sebe kroz vrijeme… Kako bi moj supervizor rekao: Ti znaš da je to proces…

Mrzila sam i njega i sebe kad bi to izgovorio jer sam nestrpljiva, nemam strpljenja za taj svoj PROCES. Ali, ne možemo mu pobjeći, nema prečice ni brzog puta. Samo polako, dosljedno, svakodnevno, kroz vrijeme… Graditi sebe iznutra; svoje temelje i svoje snage.

Koja je razlikaizmeđu depresije, anksioznosti ? Kako znamo jesmo li u depresiji?

Kao i pojam depresije u prirodi; udubina, rupa, spuštena, snižena, tako je i depresija kao jedno opće stanje organizma, stanje povlačenja, sniženosti, smanjene energije, mraka i rupe. U depresivnom stanju sami se držimo kreirajući i hraneći se crnim mislima.

One se najčešće javljaju u sljedećim misaonim obrascima: Više nikad…, Zauvijek ću, zauvijek će biti… Nikad više kao onda…

Tako se dovodimo u stanje BESPOMOĆNOSTI. Depresija je naučena bespomoćnost.

Najvažniji način kako možemo izaći iz depresije je dopustiti sebi da doživimo njezino obrnuto stanje, a to je EKSPRESIJA. Ekspresija znači: ići prema. Ići prema ljudima, druženju, kretanju, akciji, rješavanju problema, suncu, životu, (svim) emocijama…

Anksioznost je stanje povišenog adrenalina, stresa. Anksioznost je STRAH, u dnevnim manjim dozama koje možemo podnijeti da ne puknemo, ali nam život čini teškim.

Anksioznost u svojoj krajnjoj manifestaciji pretvara se u napadaj panike. Anksioznost stvaramo mi sami i to neprestanim razmišljanjima o budućnosti, katastrofičnim predviđanjima budućih događaja. Najčešće se javlja u obliku: A što ako…?

• Depresija – glava nam je u prošlosti
• Anksioznost – glava nam je u budućnosti

I jedno i drugo (pogotovo ovo vrijedi za anksioznost, tremu i napadaje panike) – smanjujemo kad naučimo biti u SAD i OVDJE.

Stres je reakcija organizma na promjene u okolini. Najveća zabluda oko stresa je: stres nam dolazi izvana. U toj zabludi leži mogućnost i način da ga smanjimo ili ga se riješimo. Stres nisu nakupljeni papiri na radnom stolu koje treba riješiti, nije gužva u prometu i rokovi. Stres je psihofizičko stanje našeg organizma (uma-tijela), stalna napetost, stalno stanje straha od posljedica nečega, očekivanje negativnih ishoda.

Stres je reakcija onoga kako mi tumačimo ono što se oko nas događa. Dakle, to loše stanje za naš organizam mi kreiramo sami, u našim glavama. Ako ne pošaljem ovaj članak na vrijeme, šefica će biti nezadovoljna, ljutit će se, onda će me obilježiti kao neradnika i prvi moj sljedeći gaf dobit ću otkaz. Hm, koliko je ovo baš istinito? A momentalno me stavlja u stanje stresa oko članka.

Stres, kao i anksioznost, depresiju, kreiramo sami svojim mislima, načinom gledanja i perspektive na događaje oko sebe.

Znate kako se neke osobe bojite ili vam ide na živce? A onda pogledate kolegu koji nema nikakvu emocionalnu reakciju na tu osobu i još vam kaže: Ja ne vidim oko čega se ti živciraš? Pa meni je ona skroz ok… Vama ta osoba stvara stres, njemu ne.

Fizika/kemija, znanost u podlozi ovog fenomena: misao je živčani impuls u mozgu. Svaka misao stvara neku kemijsku reakciju u tijelu, osjet, osjećaj.

Npr. zamislite svoje omiljeno jelo – već za nekoliko sekundi vaše će tijelo početi proizvoditi slinu. Zamislite šefa kojeg se bojite i u trenutku će vaše tijelo ući u stanje stresa.

U ovoj spoznaji leži i odgovor kako smanjiti stres. Promjenom misaonih obrazaca. Time se oduvijek bavila kognitivno-bihevioralna psihoterapija, a odnedavno i new age filozofija.

Svaka promjena je zapravo promjena misaonih obrazaca, uvjerenja, vjerovanja.

New age filozofija nam govori da promijenimo način razmišljanja, stavimo REALISTIČNE naočale, a ne ružičaste – zamijenimo stare katastrofične naočale (pogled na stvarnost; misli) nečim realnijim, nečim što nama samima drži vodu, u što vjerujemo, a nije (nepotrebno) crno.

Evo primjera za to: Sjedim jučer s moje dvije prijateljice ovdje u Splitu, u svom omiljenom kafiću uz more s pogledom na plažu. Pijemo kavu, popodnevni chill. Uživamo… u momentu, u nama samima, našem prijateljstvu, mirisu morske trave, toplom vjetru koji nagovještava neveru.

I priča nam skrene na situaciju, koronu, ljudi kažu, predviđa se, na jesen se očekuje novi val, bilo na vijestima, što ćemo onda, hoće li se granice opet zatvoriti, hoću li moći putovati, hoće li biti posla…

I u trenutku mi se pojavljuje mračna mrena koja zasjenjuje ovaj divni trenutak, u tijelu počinjem osjećati nemir, u želucu strah. Kako sam se u sekundi iz nirvane ubacila u anksioznost, stres, a lagano i depru?

Osjećaj nemira u želucu daje mi signal da nešto nije u redu (sad već znam u trenutku prepoznati signale svog tijela). Koncentriram se na to i u trenutku mi postaje jasno da smo zabrijale u maštu, u crnjake.

A ne, nećeš ovaj put! Prekidam trans u koji se uvaljujemo, budim nas: Žene moje, stanite. Zabrijale smo. Vrtimo crnjake koji se nisu dogodili, može se svašta dogoditi…

Upravo to, slično ili potpuno drugačije. Meni je ovdje sada toliko divno s vama, u ovom našem momentu. Ovo je jedino što postoji. Sad i ovdje. Na ovom našem mjestu, u ovom našem popodnevu. Jeste li vidjele kako se prošli put sve posložilo (i to baš na dobar način), preživjele smo sve, još smo se i na kraju zabavljale ko blesave i ništa nam zapravo nije falilo, a bojale smo se da je to kraj svemira i naših života…?

A je… imaš pravo, kaže jedna od njih uz smijanje, znamo već kako to ide. I vratile smo se našem momentu, sad i ovdje i dan je stvarno bio prekrasan.

Što je sa strahom oko novca (i budućnosti)?

Prve godine svog samostalnog poslovanja živjela sam u smrtnom strahu od budućnosti. Ali u sad i ovdje, u realitetu živjela sam sasvim normalno, s dovoljno prihoda svaki mjesec, istovremeno u svojoj glavi neprestano sam bila u stanju anksioznosti, u strahu od što će biti? I tako godinama.

Dok nisam shvatila da stalno očekujem tu katastrofu, a ono što se događa u stvarnosti je sasvim normalan život. Moj posao do tada je išao…nekako. Ali ne onako kako sam ja željela.

Nisam bila opuštena, živjela sam u tipičnom poduzetničkom strahu od egzistencije – hoće li sutra biti dovoljno posla, novca, klijenata?

Onda je jedan trenutak preokrenuo čitavo moje poslovanje i stav prema životu. Uzela sam rokovnike iz nekoliko prošlih godina, zbrojila mjeseče prihode i shvatila da sam svaki (čak i one ljetne krizne mjesece) imala više nego dovoljno prihoda za život i da se zapravo živciram nepotrebno. T

a spoznaja odnijela je sa sobom strah i grč u kojem sam do tad živjela, a donijela mi je opuštenost. I kad sam počela raditi u opuštenosti sve se je preokrenulo. Počela sam pisati iz duše i srca, a ne iz panike i straha. I upravo to mi je počelo dovoditi sve više čitatelja, klijenata, njihovog zadovoljstva, a time još i više moje inspiracije i novca. Napokon sam zavrtjela dobar uzročno-posljedični krug.

Što napraviti kada krene anksioznost, intruzivne misli?

Kad mi je teško, jako teško, zamišljam materijalnu stvarnost oko sebe kao matriks, kao hologram – ja sam samo Promatrač, neutralni Observer, šetač u ovom iskustvu zvanom Život.

Ništa nije moje, ništa ne mogu zadržati, ne lijepim se grčevito za događaje, emocije, riječi… svoje, tuđe. Nemam kontrolu ni nad čim, ni nad kim. Mogu samo disati, biti u kontaktu sa sobom i onim što je izvan mene, u sada, u ovom sadašnjem trenutku. Mogu samo biti fleksibilna i go with the flow.

Još je jedna spoznaja doprinijela mojoj opuštenosti. Živeći na Kubi, na kojoj nema ničega (materijalnoga), shvatila sam koliko malo mi treba za sretan i ispunjen život i da je većina mojih troškova u Hrvatskoj zapravo bila nepotrebna; kompenzacija mojih nezadovoljstava.

Još jedne cipele, čokolada, još jedno sjedenje na kavi… Koliko sam samo odjeće kupila i bacila! Poznato?

Bez čega ne možete živjeti ovu sezonu? Auta? Nove odjeće? Vikenda u šoping centru? Stvarno ili…?! Ovaj virus nam je svima pokazao što nam je zaista bitno u životu. I nikome od nas na vrhu tih vrijednosti nisu bile nove cipele, već druženje s najbližima. A to je besplatno. A onda, uložiti sav novac u jednu kartu nije baš najmudriji izbor.

Kao poduzetnik koji ima samo jednog velikog klijenta koji mu donosi dobru zaradu i tako godinama. Taj poduzetnik nema potrebu širiti posao, jer je dobro. A onda se dogodi da taj klijent propadne, nestane i poduzetnik ostaje na brisanom prostoru, s jednakim troškovima, zaposlenicima. I što sad? Dobro je uvijek imati (bar u vidu) nekakav plan B.

Kad radim psihoterapiju i ljudi krenu u katastrofično predviđanje neke svoje buduće situacije, uvijek završimo na pitanju: Što je najgore što se može dogoditi? Recite mi svoj najcrniji scenarij. I kad ga izgovore, baš svaki put, postane im jasno koliko to što očekuju nije strašno i vidim olakšanje na njihovim licima.

Što znači biti svjestan?

Biti svjestan onoga što je u sadašnjem trenutku, što god da je. U Gestalt psihoterapiji ovo nazivamo Awareness continuum. Biti svjestan zvukova oko sebe u sadašnjem trenutku, svog osjećaja i popratne senzacije u želucu, tijelu, disanja, svojih misli kakve god da jesu, predmeta oko sebe i opet sadašnjeg trenutka, disanja…

I toga da ćemo sve preživjeti, prebroditi teške situacije i pronaći snagu u sebi. Svi smo jaki ljudi, a život nam ponekad baci situacije koje zahtijevaju kvantni skok na novu razinu – onu kvalitetnu, mudriju i mirniju.

Izvor: zeneinovac.com