Autorski tim koji progovara o najtežim temama

Početak ove godine za mnoge je od nas izgledao kaotično i turobno – crna je kronika vrvjela od loših vijesti, a nekoliko takvih nije zaobišlo ni meni bliske ljude. Osobito potresena gubitkom jedne mlade osobe, počela sam intenzivno razmišljati o životu, teškim odlukama i gubitcima. Član obitelji te neprežaljene preminule osobe, moj prijatelj, svojim me razmišljanjima potaknuo na pisanje knjige čija je najveća želja spasiti nekoga tko je u nevolji. Nekoga tko se možda koleba između života i smrti.

Roman „Između“ izdan je unutar Umjetničke organizacije Kugli&Kugli pod uredništvom Rosie Kugli. Iako me neizmjerno vesele pozitivine kritike i jak utisak koji je roman ostavio na svoje prve čitatelje, jednako sam zahvalna na činjenici da radim sa svojom najdražom hrvatskom književnicom koju danas s ponosom zovem prijateljicom.

Rosie sam susrela na dodjeli jedne književne nagrade prije šest godina, nagrade koja nas je obje gurnula u nemilosrdan, ali društveno prevažan svijet književnosti. Kad sam dvije godine kasnije pročitala njezin antologijski roman „Nisam ti rekla“ koji se brutalno iskreno obračunava s utjecajem alkohola i droga na mlade, imala sam potrebu javiti joj se i reći da je promijenila moj život, i još važnije – živote mojih učenika.

Nekoliko smo se godina podržavale u svojim književnim putovima i naposljetku shvatile da je vrijeme da krenemo u svoj pohod na književnu scenu kao tandem. Rosie me uključila u svoju umjetničku organizaciju, a prva nam je odluka bila pokretanje biblioteke „Knjige koje mijenjaju svijet“ u kojoj planiramo izdanja i reizdanja svojih knjiga koje smatramo krucijalnima za djecu i mlade: Rosieinih „Nisam ti rekla“ o zloupotrebi opijata među mladima, „Dvije crte plavo“ o maloljetničkoj trudnoći, „Hod po rubu“ o delinkvenciji i koruptivnoj državi, „Mala sirena i dječak Roko“ o dječjem odnosu prema prirodi u doba korona virusa te moga romana „Između“ o svojevrsnom čistilištu duša koje preispituju svoje posljednje ovozemljske trenutke prije smrti.

Roman prepun potresnih priča

„Između“ je potresan roman, prepun teških priča koje su istinite i o kojima sam slušala ili im svjedočila, a neke sam preuzela iz crne kronike. Svjesna sam objektivne mogućnosti da knjiga nekima zagrebe u otvorene rane, no nadam se da odašilja dovoljno svjetla da ljudi koji nastavljaju iza smrti svojih bližnjih shvate koliko su snažni, bitni i vrijedni divljenja. Još više – da netko tko razmišlja o suicidu ne previdi onaj ključan detalj koji je često okidač tragedija, a to je otupljivanje osjećaja ljubavi i odgovornosti prema svojim bližnjima. I da prepoznamo depresiju.

Ovaj je roman sasvim subjektivna interpretacija svijeta o kojem ne znamo ništa, uz tinjajuću nadu da postoji nešto.

Ulomak iz romana „Između“

„Inter je ovo“, pokaže rukom prostor koji nisam mogao obuhvatiti pogledom, nemjerljive hodnike zemlje, prašine, kamenja i smeđine. „Između.“

„Ovo gdje smo mi...“

„Zove se između.“

Uštipnem se za obraz. Prsti su mi i dalje bili krhki, a obraz odvratno hladan.

„Ne sanjaš. Što se prije navikneš, ići će lakše.“

„Jesmo mi između Boga i vraga?“

„Što te to sad briga? Pa ti ne vjeruješ u Boga, zar ne? Dakle, samo između. Imaš li što stvari sa sobom?“

Slegnem ramenima. Niti znam gdje sam, niti znam što sam. A ponajmanje imam li stvari.

„Pa pogledaj u lijes.“

Skamenim se. Korakom osuđenika priđem lakiranom bijelom lijesu sa zlatnim ručkama. Na baršunastom je jastuku još bio trag moga ležanja. S gađenjem zavučem ruku unutra. S lijeve strane samo ukrasne zavjese. S desne isto ništa.

„Roditelji ti nisu ništa ostavili?“

Roditelji...

„Momče, saberi se, moramo ići! Ako nema ništa, nema ništa! Jesi ti njima što ostavio?“

Munja boli bljesne mi kroz moždano tkivo. Uzeo sam uže. Otišao sam predvečer. Čekao sam da padne mrak. Prebacio sam ga preko grane. Napravio sam jak čvor. Stao sam na deblo. Odgurnuo sam deblo. I dugo sam čekao.

„Nisam im ništa ostavio.“

„Eto. Pa što se onda čudiš?“

Počinjem povezivati. Umro sam. To je sigurno. Pogledam ruke. Blijedosive. Gdje mi je sat? Nemam sat! Vjerojatno su ga morali skinuti na obdukciji. Ali zašto mi ga nisu vratili? Oh... Logično. Kad umreš, ne moraš više pratiti vrijeme. Jer vrijeme stane.

„Tehnički, ni to nije baš uvijek točno. Ovisi kako si umro.“

„Kako znate što sam mislio?“ odskočim od činjenice da me nekako čuo.

„Prelako puštaš druge u svoje misli, Marjane.“

„Ja sam Petar.“

„Ali sve je stvar vježbe. A tebi se nije baš vježbalo um. Samo ruke“, uhvati me za biceps, a njegova mesnata ruka do pola prođe kroz moju. Zgrozio sam se. Ja sam duh.

„Ma nisi ni to. Pusti. Naučit ćeš živjeti s tim.“

Tehnički, ni to nije točno. Ja sam umro. Ubio sam se.

„E, to si dobro rekao. Priznanje je prvi korak. Doći ćemo i do krivnje, kajanja i tugovanja. Polako.“

Teturao sam ka zadnji pijanac, a bol je razdirala sve moje udove, mišiće i žile. Zatvorim oči i pokušam biti lucidan, a stalno sam se nadao da samo sanjam, ili još bolje, da sam ja mrtav kako sam i planirao, a da je ovaj san samo nečija projekcija, kao u onom filmu Inception. Možda je ovo Edijeva podsvijest, a ja sam mu upao u drugu razinu sna pa moramo riješiti neke probleme? Spava li Edi? Kako su mama i tata? Zašto bol nije prošla? Zašto sve nije nestalo? Zašto se tijelo ne raspada u prah, u tišini i crnini? Upitno pogledam Domara, ali ovaj put nije mi riječju upao u misli.

„E ne znam što si sad pomislio. Dignuo si štit, očito si pronašao neki dio sebe koji blokira infiltraciju u tvoje misli.“

Edi. Sigurno Edi. Moj brat.

„Htio sam vas pitati zašto sve nije nestalo.“

„Zato što nikad ne nestane. Samo mijenjamo dimenzije. Neki ovdje budu vrlo kratko, neki baš prolete, neki se odmah spuštaju u podrum, neki idu u potkrovlje. Neki odu na godišnji pa ostanu ondje kao biljka ili životinja. Ovisi o afinitetima. I prije svega izborima.“

„Ja sam htio umrijeti.“

„To sam pretpostavio po tome što sam te maloprije izvukao iz lijesa.“

„Ali mislio sam da će sve biti gotovo“, ispustio sam neki glas nalik na djetetov jauk, čega me odmah bilo sram, „i da će bol proći.“

„Znaš da si je sam navukao na sebe. Sam ćeš je morati i eliminirati, ali suicid ti je bio pogrešna odluka. Jer nije rješenje. Kakav si otišao s onoga svijeta, takav si došao nama. Polomljena vrata, emocionalno nestabilan, vjerojatno s glasovima koji te i dalje napadaju.“

Vidiš kako je ovaj čokac pametan, sve je odmah skopčao. – Umukni, nakazo.

„Sinko, da je sve bilo dobro baš tako kako si ti zamislio, ne bi sad bio ovdje. Budi sretan. Mi smo prokleta bića koja uvijek i stalno griješe, ali dobro je znati da postoje prilike za iskupljenje. I treba ih hvatati kao da nema sutra. Jer za neke od nas ostao je samo danas. I nije lijep.“