Loše je snažnije od dobroga

Prije desetak godina, američki socijalni psiholog Roy Baumeister proveo je zanimljivo istraživanje. Ispitanicima je pokazivao fotografije koje izazivaju neugodne osjećaje i fotografije koje izazivaju pozitivne osjećaje. Pritom je bilježio električnu aktivnost u mozgu svakog ispitanika i primijetio da ljudski mozak na neugodne sadržaje reagira pet puta snažnije nego na pozitivne. Osim toga, loše vijesti automatski se pospremaju u dugoročno pamćenje, dok mozgu treba i do dvanaest sekundi da bi na isti put odaslao dobru vijest.

Roy Baumeister iz toga je izveo općeniti zaključak da je loše je snažnije od dobroga. Zvuči deprimirajuće, zar ne? No, barem imamo objašnjenje za ono što nam se događa u svakodnevnom životu. Kad nas netko kritizira ili nas uvrijedi, vrtjet ćemo to po glavi ponekad i danima, a kompliment i pohvalu zaboravit ćemo nakon pet minuta.

Bilo bi jednostavno kad bi taj negativan utjecaj tu i stao. Ali, ne, negativne predodžbe i stereotipi formiraju se znatno brže od pozitivnih, i uz to su otporniji na promjenu. Negativne riječi kao što su kriminal ili rat privlače našu pažnju brže od pozitivnih riječi kao što su ljubav i mir. Baumeister iz toga zaključuje: „Gotovo da i nema izuzetaka od ovog općenitog pravila – loše je snažnije od dobroga.“

Usmjerenost na negativno nas štiti, ali...

Kako onda izaći na kraj s mozgom koji je toliko usmjeren na negativno? Prije nego što krenemo u pravcu odgovora na to pitanje, želim istaknuti nešto ipak pozitivno u svemu ovome, a to je da sva ta usmjerenost na negativnosti ipak ima primarno pozitivnu funkciju: preživljavanje.

Velika usmjerenost i snažna reakcija na ono negativno u osnovi je protektivna. Želimo znati što je opasno i na vrijeme se zaštititi od toga. Međutim, ta je dobra namjera ljudske biologije kao neka vrsta suviše zaštitnički nastrojenog roditelja koji svoje dijete štiti, štiti i štiti, a pritom ne vidi da ga zapravo guši. Dobra namjera biologije ima svoju cijenu!

Dakle, ono loše što dolazi izvana je bučno, snažno i često nas tjera da satima, čak i danima razmišljamo o njemu. S druge strane, ono dobro i ljekovito često prolazi gotovo sasvim neopaženo. Pozitivne vijesti, umirujući prijateljski glas, nježnost, zahvalnost, pohvala, empatija – sve to dođe i prođe.

I dok nas negativnosti čine krutima i obrambenima, pozitivnosti nas čine mekima i pristupačnima. Ali u kolikoj mjeri? Koliko se možemo opustiti dok mozak ruje po negativnostima ne bi li nas pripremio na tko zna kakve buduće nedaće?

Svjesno produbite lijepe trenutke

U svemu tome, tako je lako naviknuti se na stanje preživljavanja u kojem baš i nema mnogo života i ugodnih osjećaja i – na nekoj razini – odustati od sebe. Jer, što nas više ima u ovom svijetu, to smo izloženiji, a što smo izloženiji, to smo lakše povredivi.

Zapravo nam je potrebno upravo suprotno – mnogo njege, ugode, pozitivnih vijesti. Treba se svjesno orijentirati prema ugodnom, pozitivnom, perspektivnom. Potrebno nam je isticanje važnosti ugodnog, pozitivnog i perspektivnog. Treba vrednovati ono što čini da se osjećamo mekima, nježnima, inspiriranima, ispunjenima, sretnima…

Meškoljenje u krevetu, mirisanje cvijeta, okus svježe iscijeđenog soka… U svakodnevici, na tom mikronivou, mnogo je trenutaka koje možemo produljiti zadržavši se u njima dulje nego što bismo to učinili kad smo prepušteni automatizmu biologije i uhodanom ritmu svakodnevice. Te trenutke možemo i produbiti, unoseći se u njih više, znatiželjno istražujući kako naša osjetila na njih reagiraju.

Svjesni toga da će nas naša biološka predodređenost voditi prema obrambeno-negativnim stanjima, možemo se senzibilizirati na ugodnija stanja u sebi, priznati ih kao stvarna i, što je češće moguće, odlučivati slijediti ih.

Na primjer, ako osjećam ugodu u prsima, mogu ostati malo dulje s tom ugodom i znatiželjno istraživati kakva je to ugoda – ima li glatke rubove ili se prelijeva prema rukama? Sastoji li se od finih valova nalik mreškanju površine vode ili od sićušnih titraja nalik pijesku u zraku? Tjera li me ta ugoda na rastezanje ruku i nogu ili me čini mirnom? Podsjeća li me na osjećaje kakve gajim prema svom psu ili djetetu? Dok osjećam tu ugodu u prsima, što bih najradije učinila – slobodno trčala po livadi ili rekla svima da me puste na miru?

Toliko znatiželje oko samo jednog ugodnog osjećaja u prsima. Da, znatiželja je ključ zato što pažnju poklanjamo onom prema čemu smo znatiželjni. Ako smo znatiželjni u vezi ugodnih senzacija i u vezi pozitivnih priča, time u sebi hranimo ugodu i pozitivnost koje onda zračimo i prema drugima.

Što više preživljavamo, manje živimo

Svakog se dana događa toliko toga pozitivnog. Kad bi barem novine i portali brujali o tome! No, to se ne isplati. Ucijenjeni svojim protektivnim mozgovima, orijentiranima na preživljavanje, čitamo katastrofične vijesti koje portalima donose velik broj klikova, što im pomaže u preživljavanju. Sve se vrti oko preživljavanja. A što više preživljavamo, manje živimo.

Obuzdati svoju pažnju i usmjeriti svoju znatiželju prema onom što nas odvodi iz stanja preživljavanja prema osjećaju da zaista živimo, pravo je umijeće. I to umijeće možemo svakodnevno razvijati jer to je nešto što nas nitko nije naučio.

Nitko nam nije rekao: kad je dobro, gledaj kako ćeš taj dobar osjećaj što više osjetiti, kako produbiti iskustvo, kako ga pustiti da te vodi. Nitko nam nije rekao: dobar osjećaj u prsima možda ima neku boju i oblik, možda krije neku sliku, možda te motivira na neku promjenu ili samo na mirnoću.

Ugodna stanja, dobri osjećaji... Kad se vodimo prema njima, sve ih je više. Biologija se pobrinula za preživljavanje. Svijest se može pobrinuti za život.