Što misliš kad kažeš ljubav?

Netko će reći da je ljubav bezuvjetno prihvaćanje, a netko da je eksplozija strasti. Netko će je nazvati vječnom inspiracijom, a netko tihom patnjom. Mnogi su je pokušali definirati, staviti među riječi, iako se čini da ju se najbolje iščitava između redaka. Prema Platonu ljubav je ono što čovjek želi, a nema; Baudelaire je smatrao da je ljubav potrebna da se pobjegne od sebe; prema G. B. Shawu ljubav je igra u kojoj se prenaglašava razlika između osobe koju se voli i drugih pojedinaca. Freud je smatrao da je ljubav želja za seksualnim sjedinjenjem, a Fromm je ljubav nazvao sredstvom za smanjenje osjećaja izolacije i usamljenosti.

Kako se među svim tim mišljenjima snaći? Znači li to da svatko voli na svoj način i da je – koliko ljudi toliko i ljubavi? Ili je ljubav jedna – bezuvjetna i univerzalna, a sve ostalo su derivati, varke, loši plagijati? Kako bi u tu zbrku razuma i osjećaja unio malo reda, istraživač John Lee intervjuirao je prije tridesetak godina velik broj ljudi želeći doznati što im ta misteriozna riječ ljubav zapravo znači. Zaključio je da ljudi o ljubavi razmišljaju na šest načina, kojima je pridao grčke nazive. Šest vrsta ili boja ljubavi nazvao je: eros, ludus, storge, pragma, mania i agape.

Šest načina

Eros (strastvena ljubav) odnosi se na romantičnu ljubav punu intenziteta i tjelesnosti koja često plane na prvi pogled (točnije, na prvu strelicu). Najčešći okidač je fizički izgled ili intuicija, tj. „kemija“, a naglasak je na ljepoti i senzualnosti. Gledana sa strane, ova vrsta ljubavi često djeluje nerealno, „u oblacima“. Prednost erosa je u sentimentalnosti punoj divljenja i tepanja, što za ljubavnike može biti vrlo opuštajuće, a nedostatak je što može voditi prema naivnosti i uhvaćenosti u svijet iz mašte koji realnost ne podržava.

Ludus (zaigrana ljubav) laka je i neobvezna – odvija se u sportskom duhu u kojem je bitno natjecanje, osvajanje i pobjeda. To je ljubav prema ljubavi, važan je osjećaj koji nosi, a ne osoba koja potiče stvaranje tog osjećaja. To je zabava u kojoj oba partnera uživaju, ali bez dublje intimnosti. Naglasak je na novom iskustvu, na svježem doživljaju koji se, zbog površnosti i neukorijenjenosti u osobnost, lako može prenositi na druge. Kvantiteta je važnija od kvalitete – igrači odnose vide kao izazov i žele što više zabave. Brak ili ozbiljnu vezu vide kao zamku ili zatvor i zato bježe od toga. Prednost ludusa je u razvoju seksualnih vještina, a nedostatak je nevjera, koja u ekstremnim slučajevima vodi u promiskuitet.

Storge (prijateljska ljubav) se razvija postupno, mirno, bez puno rizika, što odnos čini dugotrajnim i stabilnim. Izražavanje osjećaja nije tako snažno niti je fizička privlačnost osobito važna. Storge se temelji na sličnostima – dijele se zajedničke vrijednosti, prisutna je snažna podrška i suosjećanje. Prednost je visoka razina intimnosti, a nedostatak je moguća dosada i pomanjkanje strasti.PageBreak

Pragma (praktična ljubav) započinje svjesnim, opreznim traženjem partnera koji zadovoljava specifične kriterije. Vođena je glavom, a ne srcem. Postoji lista osobina koje partner treba zadovoljavati i zato je potraga za ljubavlju slična odlasku u kupnju, samo što na popisu nisu namirnice, već karakterne osobine. To je promišljena, racionalna ljubav koja se zasniva na sličnim životnim stavovima i uvjerenjima. Pragmatičari će izbjegavati nevjeru jer žele izbjeći posljedice i pažljivo će odmjeravati cijenu odnosa – što dobivaju, a što gube. Odvija se bez puno strasti i intenziteta – sve je stvar dogovora i kompromisa. Prednost pragme je praktičnost i realističnost, a nedostatak je manjak strasti i emocija.

Mania (ovisnička ljubav) je poput opsesije, opsjednutosti objektom ljubavi, zbog čega se događaju ekstremne promjene raspoloženja – od duboke depresije do snažne euforije. Naziv potječe od starogrčkoga theia mania, što znači ludost poslana od bogova. Takva ljubav je poput groma iz vedra neba – karakterizira je intenzivna ljubomora, posesivnost, stalno traženje potvrde ljubavi i pokušaji manipulacije. Manični ljubavnici često imaju nizak prag samopoštovanja i pridaju svojim partnerima preveliku važnost – govore o njima u superlativima i imaju osjećaj da ne mogu bez njih, da ih trebaju poput spasa koji će podići njihov osjećaj vlastite vrijednosti. Partnera u braku ili ozbiljnoj vezi često doživljavaju kao vlasništvo, a djecu kao zamjenu ili produžetak partnerske ljubavi. Prednost manie je intenzitet, a nedostatak nestabilnost i opsesivnost.

Agape (bezuvjetna ljubav) je altruistička, bez očekivanja nečeg zauzvrat. Želje i interesi partnera stavljaju se prije vlastitih – drugog se voli više od sebe. U današnjem društvu u kojem svatko gleda svoje interese, to je prava rijetkost. Agape ljubavnici bit će vjerni kako svojeg partnera ne bi povrijedili, i često će nakon prekida strpljivo čekati da se ljubav ponovno ostvari. Smatra se najčišćim oblikom ljubavi – suosjećajna je, požrtvovna i najčešće je ostvaruju ljudi okrenuti duhovnosti. Prednost agapične ljubavi je velikodušnost i unutarnji mir, ali pri razdvajanju može voditi prema osjećaju krivnje i nekompetentnosti.

Dubina povjerenja

Za one koji se duboko, altruistički (agapično) vole ljubav je najjednostavnija istina na svijetu – ona je tu, prisutna je. Kao što si tu ti, kao što sam tu ja, tako je tu i ljubav – mi. Postojanje ljubavi je neupitno, kao što je neupitno i postojanje samo po sebi. Takva ljubav temelji se na bezgraničnom povjerenju putem kojega partneri žele postati onakvima kakvima ih voljena osoba vidi. To se neizbježno događa i u drugim vrstama ljubavi ili bliskosti – partner uvijek dijelom postaje onakvim kakvim ga druga osoba vidi, samo je pitanje je li to pogled koji iskrivljuje ili pročišćuje sliku o sebi.

Pitanje povjerenja u ono kakvim ga partner vidi mnogima je bolna točka. Kako pustiti komande iz ruku, kako se prepustiti, kako vjerovati? Prema Eriku Eriksonu, njemačko-američkom psihoanalitičaru, korijen osjećaja unutarnje sigurnosti koji omogućuje povjerenje prema svijetu i prema drugima datira iz prvih mjeseci života. Kad je majka brižna, osluškuje djetetove potrebe i tu je za njega, ono odmah na početku života stječe primarnu, sigurnu bazu koja se u odraslosti reflektira kao optimizam, nada i mogućnost vjerovanja. Kad majka u prvim mjesecima života djetetu nije u stanju pružiti dovoljno brižnosti, bliskosti i topline zbog vlastitih nesigurnosti ili podvojenosti, onda je i stil bliskosti koji se razvije u odraslosti nesiguran ili ambivalentan.

Ljubav i povjerenje su poput sijamskih blizanki – kud ide jedna, ide i druga. Što je povjerenje dublje, to je veća mogućnost da ljubav bude agapična. Storge i pragma su negdje u sredini, a što je povjerenja manje, veća je mogućnost da ljubavna bliskost bude manična ili ludična. Ma kako osjećali i tumačili svoje osjećaje, jedno je sigurno – različito ih iskazujemo. Primjerice, jedna djevojka koju je odgojila shizofrena majka, čim bi joj se netko svidio, počinjala je davati suprotne signale: „spuštajuće“ poruke, ignoriranje, provokacije, napuštanje. Što se osjećala zaljubljenije, to se u njoj nakupljalo više straha, otpora i posljedično – želje za bijegom. Želeći bliskost, zapravo ju je uništavala. Ono što je u cijeloj priči žalosno je to što je ona zaista iskazivala svoje osjećaje, ali – onako kako je znala i umjela. Njezin jezik ljubavi je i njoj samoj bio teško raspoznatljiv – kodiran suprotnostima.