Lea: Stalno sam zabrinuta da me već i to pomalo brine. Evo, ne mogu započeti ni razgovor s vama u pozitivnom tonu. Čini mi se da se stalno previše brinem i ne znam na koji bih način mogla biti opuštenija. Nekad sam bila puno bezbrižnija, a sada... Ne znam otkuda bih počela, toliko mi se misli vrzma po glavi. To me iscrpljuje, a ne mogu si pomoći iako osjećam da to što se brinem nema smisla, da time ništa, baš ništa neću i ne mogu riješiti.
Tatjana: Krenimo od vaše trenutačne situacije. Što vas trenutačno najviše brine?
L: Trenutačno me najviše brine financijska situacija. Kako ćemo preživjeti ovu godinu. Svi govore samo o tome, pa je valjda prirodno da i ja o tome sve više razmišljam. To je, naravno, u vezi s financijskom krizom. Kriza u kojoj smo se svi našli, koja nas sve pogađa. Evo, i sama pomalo zvučim kao novinari u vijestima. Kao posljedica te moje zabrinutosti, javlja se osjećaj grižnje savjesti za bilo što što poželim kupiti, u strahu da sutra ne ostanem bez novca, da ne dobijem plaću ili da se općenito stvari još više zakompliciraju.
T: Kakva je vaša trenutačna financijska situacija?
L: Zapravo je sasvim dobra, imam i određenu zalihu. Nije to ništa veliko, ali ipak je neka zaliha. No ušteđevina se lako istopi. Što ako nelikvidnost u zemlji naraste do razmjera da tvrtka u kojoj radim ne bude mogla isplaćivati plaće? Imam osjećaj da me to sputava u namjeri da živim kako želim.
T: Čini se da je, za razliku od situacije kod velikog broja ljudi, vaše financijsko stanje relativno zadovoljavajuće. Ne znamo što budućnost nosi i dobro je s malim oprezom pristupiti situaciji koja, zbog okruženja u kojem živimo, ne ovisi samo o nama, ali i tu je umjerenost važna. Dobra je vijest što vi osobno u tu situaciju ne ulazite iz crvenog salda. No potpuno ste u pravu u onom dijelu u kojem tvrdite da vas opterećujuće misli sprječavaju da živite život kako biste željeli. A kako biste željeli živjeti?
L: Želim raditi i zabavljati se. I želim putovati. Živim sama, djeca su mi odrasla, zbrinuta, i voljela bih se sada napokon posvetiti sebi. Mislila sam da ću, kad jednog dana djeca odrastu i odu od kuće, moći uživati u blagodatima života prije nego što odem u mirovinu. Da ću se više moći posvetiti sebi.
T: Što uključuje ta veća posvećenost sebi?
L: Ništa spektakularno – izlasci nekoliko puta tjedno u kino, kazalište, izlazak u restoran nekoliko puta mjesečno. Frizer, kozmetičar, masaža. Možda wellness koji put godišnje. Redoviti sistematski pregledi. Nekoliko sitnica po sezoni od garderobe, kozmetika. Kad to ovako nabrajam, čini se kako to nije ništa osobito, ali stavila sam nedavno na papir mjesečne troškove za sve te stvari i frapirala se. Trenutačno zarađujem dovoljno da pokrijem sve to i vrlo sam disciplinirana, ali ne vjerujem da bih sve to s jednakom ležernošću mogla financirati u slučaju ozbiljnijeg poremećaja u financijskom smislu.
T: Drago mi je što ste savjesni i što razmišljate kako trošite novac, no možete li zaista predvidjeti sve situacije i troškove, pa tako i prihode?
L: Naravno da ne mogu, ali volim znati na čemu sam i pripremiti se za slučaj koji je nepredvidiv.
T: Na koji način predviđate stavke svojih troškova i prihoda?
L: Temeljim ih na iskustvu. Znam svoje navike i potrebe, a iz iskustva znam koji iznos mi je potreban za prehranu, troškove stanovanja, higijenu i slično.
T: To je dobar način planiranja, jer planiranje i jest projekcija budućih mogućnosti temeljenih na prošlim događajima koje tvori naše iskustvo. Pozabavimo se sada vašim iskustvom. Jeste li u prošlosti mogli financirati sve potrebe svoje obitelji i svoje osobne potrebe?
L: Dosad sam uvijek uspješno rješavala sve financijske potrebe, čak i u doba rata i nakon rata, kad nikome ne bi bilo lako preživjeti s dvoje male djece. Dok su odrastali i školovali se, moj pokojni suprug i ja smo se ravnopravno brinuli o financijama. Umro je prije sedam godina, a ja sam uspjela othraniti djecu. Njegova je mirovina koju su djeca dobivala tijekom školovanja bila relativno mala. Sjećam se da smo dobro živjeli svih ovih godina unatoč nedaćama, i da moja djeca nikad nisu osjetila da nešto nemaju. Nikad nismo bili gladni, goli i bosi.
T: Sad smo već krenuli u pozitivnijem smjeru. Situacija koja je zahvatila cijeli svijet je ozbiljna, no ima li što ozbiljnije od rata, a vaše vam iskustvo govori da ste i tu iznimno ozbiljnu krizu preživjeli. Dapače, uspjeli ste odgojiti i prehraniti sebe i svoju obitelj. Kakav osjećaj u vama izaziva prisjećanje na to da ste se uspješno nosili s takvom krizom, koja je, osim financijskih teškoća, ozbiljno ugrožavala sigurnost u svakom pogledu?
L: Nisam se do sada uopće toga sjetila. Imate pravo, prošli smo mi i gore stvari nego što je pad dionica na burzama. Prošli smo čekove i nelikvidnost i galopirajuću inflaciju. Sjećam se da ni tada nisam pristajala na to da me obuzme sveopća uspaničenost. Sabrala sam svoje snage i išla kroz život dan za danom. Sjećam se i da mi je plaća preko noći pala na petinu prijeratne, a cijene su divljale. Mi smo čvrst narod, uvijek se nekako izvučemo. Možda bih stvarno mogla pomisliti i na to da sam uvijek i iz svake situacije našla izlaz, našla put.
T: Prekrasno ste ovo rekli i upravo je to najbolji način na koji možete misli koje vas vode u negativna raspoloženja i stvaraju u vama strah od budućnosti, a time i pretjeranu sklonost zabrinutosti, staviti pod kontrolu.