Trebamo li mijenjati sebe ili sustav?

Trebamo li promijeniti sustav? Trebamo li čekati da država promijeni zakone? Mi smo država. Mi smo sustav. Trebamo li čekati da drugi nešto promjene ili da se drugi mijenjaju?

Trebamo mijenjati sebe. Svatko samog sebe. Za dobrobit sebe. I djece. Da se ne dogodi ponovno tragični događaj djevojčice Nikoll. Ili dvomjesečne bebe u dječjem domu. I mnogo je takvih slučaja bilo a za koje nismo znali. Hoće li će ih biti još? Trebamo li čekati? Hoćemo li za deset dana sve zaboraviti, krenuti dalje po starom? Nadam se da neće i nećemo. No, sve ovisi o nama. Promjenama u nama.

Dijete iz kraljevske obitelji u vrtiću

Koliko smo kulturni? Kako se ponašamo? Koliko smo empatični? Koliko smo ljudi? Nedavno sam na jednom predavanju čula sjajan primjer.

U vrtić vam dolazi novo dijete. Dijete ima mamu i tatu koji nisu zaposleni i žive kod bake. Baka je ta koja sve financira i drži sve konce u rukama. Što biste pomisliti o takvoj obitelji? Većina je komentirala: oni nemaju pravo na vrtić jer nisu zaposleni. Kakvi su to roditelji koje baka financira. To je sigurno neki socijalni slučaj a mi u vrtić moramo primati svakoga. Sigurno su preko veze došli. Nakon toga predavačica je pokazala fotografiju te obitelji. Bili su to princ William i Kate. Kako bi reagirali da ste odmah znali da vam u vrtić dolazi dijete iz kraljevske obitelji?

Problem je u mindsetu. Problem je u našim glavama. Problem je u nama. U odgojnom pristupu prema samom sebi i prema djeci. U Hrvatskoj trenutno se teži odgoju djece na danski način. Zašto? Jer su Danci najsretniji narod pa naravno da to želimo i sebi i djeci. Da li je to moguće? Preslikati danski odgoj na hrvatski način? Da, moguće je ako mijenjamo mentalitet cijelog naroda i kulturu ophođenja. Možemo i trebamo učiti jedni od drugih. Ali prije svega prihvatiti sebe. Biti sretan i zadovoljan sam sa sobom.

Zašto je važan rad na sebi?

U roditeljstvu, kao i svima onima koji rade s djecom posebno je neophodan rad na sebi. Česti su komentari poput: Pa naši roditelji nisu radili na sebi, nego na poslu, u vrtu pa smo mi dobro ispali. Zašto onda danas takvi problemi?

Vremena su drugačija. Nekada je bilo normalno vjerovati drugima i pomagati drugima. U današnje doba prevladava sebičnost, nepovjerenje iz čega proizlaze mnogi problemi. I nezadovoljni. I negativizam prevladava. Ipak, hoćemo li ostati na tome. Biti negativni, zakopati se u sve veću jamu, baciti krivnju na druge ili ćemo malim koracima djelovati na promjene?

Značenje komunikacije je odgovor koji dobivamo

Kako komuniciramo prema sebi? Da li smo dosljedni samom sebi? Što mislimo o sebi? Sve naše misli i vjerovanja postaju djela i riječi. Nesvjesno tako komuniciramo. I prenosimo na druge.

Postati svjestan sebe i svojeg načina komuniciranja prvi je i najvažniji korak u postizanju promjena. Vrednovanje sebe u odnosu na druge nama i djetetu pruža pozitivne ali i negativne informacije i tako postajemo svjesni svojih jakih i dobrih strane od slabijih i loših strana. Sve to nas opisuje. I odgaja. Odgoj koji prenosimo na druge.

Želimo li sve najbolje našoj djeci prvo trebamo željeti sve najbolje sebi

Biti sretan i zadovoljan sam sa sobom je ključ koji otvara vrata. A djeca uče od nas. Mi smo model ponašanja djeci. I zato je važna rad na sebi. Promjenama u sebi donosimo promjenu za djecu i njihovu budućnost. Kakvi će oni biti sutra i što će s njima biti sutra, ovisi o nama. Ne, od sutra ću početi mijenjati neke stvari. Već danas. Ovdje. Sada.