Dimenzije povezivanja

O odnosima volim razmišljati kao o dimenzijama. Dok smo bili sasvim mala djeca, nismo imali mogućnost birati dimenzije povezivanja s drugima. Te su nam dimenzije bile zadane – dimenzija povezivanja s majkom, ocem, braćom, sestrama, djedovima, bakama, psima, mačkama... Živa bića koja su nam bila u blizini jednostavno su nam bila u blizini i to je bilo to. To su bile dimenzije koje su nam bile dostupne.

Kako smo odrastali, dobivali smo sve veće i sve šire mogućnosti biranja. Birali smo prijateljice i prijatelje, a poslije i partnere, suradnike i poznanike. Međutim, ti su odabiri i dalje bili pod utjecajem primarnih dimenzija povezivanja koje su nam bile zadane od malih nogu. Mnoge od nas birale su partnere koji su nalikovali na bolju verziju naših očeva, mnoge su od nas birale prijateljice koje su podsjećale na bolje verzije naših majki.

Neke dimenzije povezivanja ostajale su nam nedostižne, a u neke dimenzije smo upadale vođene svojim projekcijama, bez ikakvog osjećaja da imamo slobodu izbora. I sve je to prirodno. I neizbježno. Sve je to dio naših ljudskih priča, sve su to dimenzije postojanja koje živimo ili ne živimo, kojima težimo ili iz njih pokušavamo pobjeći.

Mogućnosti i ograničenja 

Odnosi su kompleksni. Ljudi su kompleksni. Dimenzije povezivanja su kompleksne. I u toj kompleksnosti je ljepota. Neki slojevi tih dimenzija su protočni, neki nisu. Neki se obostranim otvaranjem, željom, hrabrošću i samorefleksijom mogu učiniti protočnijima, a neki ne mogu jer su barijere suviše snažne.

Dimenzije povezivanja imaju svoje granice. Ne možemo se s nekim povezati baš u svim aspektima u kojima težimo biti povezani. S nekim osobama možemo otvoreno pričati o svojim emotivnim problemima, s nekima se možemo dobro zabaviti, a s nekima možemo filozofirati o životu i ljudskom postojanju. S nekim osobama možemo kreirati, s nekima se možemo baviti sportom, a s nekima možemo surađivati na novim projektima.

Dimenzije povezivanja imaju svoje jedinstvene emotivne boje, imaju svoje specifične mogućnosti i ograničenja. Svaki odnos u početku ima određeni potencijal. Dvije osobe se susretnu onakve kakve jesu, oblikovane svim svojim prethodnim iskustvima i neiskustvima. Iz tog susreta izrasta dimenzija koja se sa svakim sljedećim susretom odmotava ili zastaje, produbljuje ili ostaje na površini, pokazuje svoje granice i svoje daljnje potencijale.

Odnos ima vlastito djelovanje

Ako o odnosima razmišljamo kao o dimenzijama, a ne kao o „ti i ja“, mnogo toga se mijenja. Odnos time postaje treći entitet, nešto u čemu sudjelujemo, ono što se stvara po nekim vlastitim zakonitostima. To ne znači da osjećaj odgovornosti u stvaranju i održavanju odnosa nije dobrodošao, nego da ultimativne odgovornosti nema. Odnos, sam po sebi, izvlači nešto iz jedne i nešto iz druge osobe. Ta povezanost, ta magnetičnost ili energija ima i vlastito djelovanje.

Neki odnosi započinju vrlo burno, a neki se „ušuljaju“. Neki odnosi su rastrzani, a neki padaju pri pojavi prvih prepreka, dok neki odnosi uporno opstaju iako su obje strane iscrpljene. Mnogo bi toga u odnosima bilo lakše kad bi obje strane bile u stanju priznati da su neke ugodne i neke neugodne dimenzije „u prirodi tog odnosa“.

Kad je riječ o ugodnim dimenzijama odnosa, to mogu biti empatija, senzualnost, postojanost i još mnogo toga. Neugodne dimenzije odnosa mogu biti iskorištavanje, zanemarivanje, iznevjeravanje i još mnogo toga. Ako su negativne dimenzije nepromjenjive ili se mijenjaju vrlo sporo, one predstavljaju ograničenja u kojima druga osoba možda više neće željeti sudjelovati.

Odnos sam po sebi može uvenuti, i to ne krivnjom jedne ili druge strane, nego zbog prirode odnosa, zbog prirodnih zakonitosti koje nas oblikuju iskustvima od samog početka života. Odnos sam po sebi može ostati neostvaren iako nam se njegova dimenzija činila magičnom i prosvjetljujućom.

Otpuštanje kontrole

Odnosi su dimenzije koje imaju neke svoje zakonitosti. Otkrivati ih bez osjećaja pretjerane odgovornosti i bez okrivljavanja drugoga vodi prema lakoći, otpuštanju kontrole, prema prihvaćanju da nismo sve smislili i oblikovali sami. Ponekad je najbolje poslušati govor prirode i pustiti da sve ide svojim tijekom – osluškivati ono što jest, umjesto upirati prema onome što odnos nije ili ne može biti.

Baš kao što imamo utjecaj na izgradnju ili narušavanje dimenzije odnosa, tako i dimenzija odnosa ima utjecaj na svakog od nas pojedinačno. Odnosi nas lome, ograničavaju, narušavaju. Odnosi nas grade, podupiru, lansiraju. Odnosi su stvarni, odnosi su fantazirani, odnosi su mješavina fikcije i fakcije.

Ploviti različitim dimenzijama odnosa znači obogaćivati se iskustvima na različitim razinama. Kao odrasli ljudi, te dimenzije možemo sve više birati u skladu s onim tko smo i tko želimo postati, možemo prepoznavati ograničenja iz djetinjstva i napuštati dimenzije odnosa koje ta ograničenja osnažuju. Kao odrasli ljudi, možemo mnogo toga što nekada nismo mogli: možemo istraživati dimenzije koje su nam sasvim nepoznate, a iz nekog razloga privlačne, kao i one dimenzije za koje ne znamo kamo vode, ali znamo da ćemo se putem snaći. Možemo na toliko novih razina postojati.