Monika je potražila pomoć jer želi živjeti sasvim drukčije – odvojena od majke, s partnerom i djecom. Nije joj jasno kako se s trideset i sedam godina našla u situaciji da joj se svakodnevica svodi na posao i gledanje televizora s majkom.
Monika je imala nekoliko duljih veza, ali njezinoj majci nijedan muškarac nije bio po volji. Jedan je bio prenizak, drugi iz loše obitelji, treći nije imao baš najbolje manire. Monika je, htjela ne htjela, bila pod snažnim majčinim utjecajem i zaista se ponašala kao da nijedan od njih za nju nije dovoljno dobar. Nakon što je u trideset i trećoj prekinula posljednju vezu koja je trajala dvije godine, odjednom se našla zbunjena. Situacija se promijenila, većina muškaraca bila je zauzeta i nije više imala toliko izbora kao nekada. Budući da je Monika vrlo lijepa žena, to je za nju bila nova situacija. Nastupile su četiri godine samoće u kojima je upoznavala samo problematične muškarce koji su joj rušili samopouzdanje, a ona im je to nesvjesno dopuštala, stalno se nadajući da će „progledati i shvatiti kako je ona posebna i vrijedna njihove pažnje“.
Zamjena uloga
Tako se dogodilo da se Monika našla u sasvim novoj situaciji. Nekada joj nijedan partner nije bio dovoljno dobar, a sada ona nije bila dovoljno dobra potencijalnim partnerima. Osim toga, činjenica da s trideset i sedam godina još živi s majkom dodatno joj je narušavala samopouzdanje, tako da se s vremenom sasvim zatvorila u sebe i prestala se družiti s prijateljicama koje su, iz njezine perspektive, bile bolje od nje jer su bile u braku i imale su djecu. Sve u svemu, Monika se osjećala kao gubitnik i sve što je htjela bilo je sakriti se od svijeta.
Još je jedan događaj u Monikinu životu odigrao vrlo važnu ulogu. Kad joj je bilo trideset godina, preminuo joj je otac. Imao je moždani udar i taj je gubitak bio vrlo nagao i bolan, kako za Moniku, tako i za njezinu majku. Nakon njegove smrti Monika je nesvjesno preuzela njegovu ulogu. Čak je zauzela i njegovo mjesto na kauču pred televizorom. On je bio taj koji je ohrabrivao majku i „tjerao je da vidi i pozitivnu stranu“, a njezina majka je bila ta koja je „sve vidjela crno“ i svaka promjena joj je predstavljala potencijalnu prijetnju.
Usamljenost
Nakon očeve smrti Monika je postala ta koja tješi i ohrabruje majku, osjećajući se odgovornom da joj uljepšava život. Mada to majka nikada nije otvoreno izgovarala, nije joj se sviđala pomisao da bi Monika mogla otići. Često je kukala kako je sve boli (mada je bila prilično zdrava) i kako je starost tužna.
Monika je bila svjesna da ostaje s majkom zato što bi joj bilo teško povrijediti je i ostaviti samu. Međutim, u našim razgovorima, osvijestila je da nije samo majka ta koja je vezana uz nju, već je i ona vezana uz majku. Osim što je „svaki dan imala skuhano“, imala je i nekoga s kim može popričati o svakodnevnim sitnicama – o vremenu, politici, o tome kako joj je bilo na poslu. „Kada ne bi bilo toga, onda bih stvarno bila sasvim sama“, rekla je Monika. „A osjećaš li se sada samom?“ upitala sam je. „Da“, odvratila je. „Osjećam se jako usamljenom iako sam s njom.“ „A što ako se osjećaš usamljenom baš zato što si s njom?“ upitala sam je. Mada ju je moje pitanje najprije zbunilo, uskoro joj je postalo jasno na što mislim.
Korak prema sebi
Monika se bojala da će usamljenost koju osjeća, kada se preseli, biti puno gora. Međutim, ono što se u takvim situacijama gotovo uvijek dogodi upravo je suprotno – kada se osoba odseli iz situacije koja je čini usamljenom, njezin odnos sa samom sobom se popravi i usamljenost se drastično smanji. „Sve dok živiš s majkom, ne možeš kvalitetno biti sama sa sobom“, komentirala sam. „Usamljena si jer nedostaješ samoj sebi. Zato imaš i očajničku želju za partnerom i obitelji jer vjeruješ da će oni izliječiti tvoju unutarnju samoću koja može biti izliječena samo povratkom sebi, njegovanjem sebe, slušanjem sebe. A to ne možeš sve dok se ne odseliš.“
Nakon nekog vremena Monika je smogla hrabrosti i rekla majci da će se odseliti. Nastupio je veliki konflikt u kojem je majka Moniki izgovorila svašta: da je sebična, okrutna, da će je ostaviti da umre sama... Monika je bila u šoku. Tek tada shvatila je da ju je majka cijelo vrijeme emotivno ucjenjivala i tako vezivala uza sebe. Nakon toga Moniki je trebalo neko vrijeme da se isplače i oporavi, a zatim je, odlučnija nego ikada, otišla. Majka se nakon dva mjeseca odselila u starački dom jer nije mogla podnijeti samoću, a Monika se ponovno počela osjećati mladom i družiti se sa svojim prijateljicama. „Čak i ako nikada ne budem imala svoju obitelj“, komentirala je, „pobrinut ću se da imam svoj život. Od toga više ne odustajem.“