Slušajte srce. Da, ali kako?

Mnogi drevni narodi (primjerice Egipćani, Semiti) smatrali su da se proces razmišljanja ne odvija u mozgu, već u srcu. Suvremeni čovjek rođen na ovim područjima, mada često rabi izraz „slušati svoje srce“, čim je riječ o razmišljanju, prebacit će pozornost na um, mozak ili glavu. A što kada bismo zaista mislili svojim srcem? Bi li to bio univerzalni jezik koji bismo svi razumjeli ili bi nam jezici i dalje bili pomiješani?

Kako bismo lakše razumjeli što se tu događa, možemo zamisliti da imamo dva srca. Vanjsko srce je ono koje reagira na vanjski svijet, koje stremi za nedostižnim, kojem stalno treba pažnja, pohvala, potvrda ili zaštita. Unutarnje srce je dublje i skrivenije, ono je „sjedište duše“ i, zalijevamo li ga svojom pažnjom, uzvratit će nam plodovima topline i mira.

Volim ga iako je grozan prema meni

Vanjsko srce vođeno je neutaženim potrebama i zato je često impulzivno, vjetrovito, sklono je usponima i padovima, zanosima i tjeskobama. Ovisno je o tuđim pogledima i „svojeglavo je“, do njega ne dopire glas razuma. Zbog toga često možemo čuti ljude kako se žale: „Sve znam, ali ne mogu si pomoći“ ili „Volim ga iako je grozan prema meni“.

Kada „slušamo srce“ mimo razuma, lako se zavarati. Koliko god bili uvjereni u čistoću svojih želja, ako se naše težnje ne ostvaruju, već nas čine nesretnima ili izoliranima, trebamo biti iskreni i priznati si da zapravo slijedimo neku neutaženu potrebu. To priznanje je prvi glas razuma. Sljedeći korak je otkrivanje što leži u podlozi tog vezujućeg i iscrpljujućeg emocionalnog obrasca.

Unutarnje srce je ono do kojeg stižemo s pomoću razuma, a ne usprkos razumu. Ono je izvor našeg unutarnjeg mira i ne možemo ga čuti ako um stalno brblja: „Jesam li bolja od nje?“, „Njemu je zapravo stalo, ali ga je strah to pokazati“, „Imam trideset i pet godina, a sama sam“ i slično. Um koji se vrti oko samopotvrđivanja u dosluhu je s vanjskim srcem. Oni su dio iste sheme, zajedno stvaraju emotivno-mentalne uzorke, obrasce koji maskiraju naše autentične osjećaje.

Vanjsko i unutarnje srce

Tipičan mehanizam putem kojeg jača djelovanje iz vanjskog srca je stalno uspoređivanje s drugima. Kada nam je u fokusu ono što nemamo (skup auto, zgodan partner, savršena linija i slično), onda ćemo to sa zavišću gledati kod drugih i tako samo jačati svoj osjećaj manjkavosti. Iz te unutarnje manjkavosti netko će tonuti u apatiju, a nekom će se probuditi želja za natjecanjem pa će sve ono što mu fali pokušati steći. Međutim, uvijek će biti onih koji su bolji, ljepši, pametniji, bogatiji ili uspješniji od nas. Uvijek će tu biti netko ili nešto što može produbiti naš osjećaj manjkavosti.

Unutarnje srce caruje (odnosno miruje) na dubljem nivou našeg bića i u suradnji je s „tihim umom“. To ne znači da do njega možemo jedino ako uđemo u stanje nirvane ili tek kada su zadovoljene sve naše „površne“ emocionalne potrebe. Do njega stižemo osvještavajući obrasce koji su nas održavali u neprestanom ogledanju sebe u očima drugih i shvaćajući da sve te brojne, samodopadne ili sabotirajuće misli nisu baš tako bitne. One ne opisuju naše biće, već „nešto“ u nama. One opisuju dio nas kojem stalno nešto fali i treba. Literatura za samopomoć taj „dio nas kojem stalno nešto fali i treba“ naziva egom, mada je ego u zapadnoj psihoanalitičkoj tradiciji (iz koje je taj izraz zapravo potekao) sasvim nešto drugo.

U zapadnoj misli, ego nije isto što i taština, sebičnost ili egoizam. To je psihološka struktura koju ima svatko od nas i koja nam, među ostalim, omogućuje svijest o sebi i kvalitetno testiranje realnosti. Osoba sa slabim egom je iz te druge perspektive osoba „slaba karaktera“, nestabilna, s malo samopouzdanja. A kako bismo smogli hrabrosti otvoriti svoje srce drugima, najprije moramo imati temeljno poštovanje prema sebi samima. Teško da ćemo se moći otvoriti ljubavi ako nam fali samopouzdanja.PageBreak

Podjela na dva srca nije doslovna. Postoji mnogo nivoa na kojima se možemo osjećati sami sebi bliskima ili sami sebi dalekima. Ova podjela je tu kako bismo lakše razumjeli razliku između onih teških (ili vezujućih) i onih lakih (ili oslobađajućih) osjećaja. Jer, i jedni i drugi su smješteni (a gdje drugdje nego) u srcu. Doduše, ove prve možemo osjećati i kroz gušenje u grlu, bol u glavi ili kiselinu u želucu. Ali svi ti tjelesni simptomi nastaju upravo zato što slušamo vanjsko srce koje djeluje iz neke svoje neutažene potrebe.

Poruke koje nam tijelo šalje putem fizičkih simptoma najčešće su, na simboličkoj razini, vrlo jasno povezane s emocionalnim problemima. Tako knedla u grlu može nastati jer „gutamo suze“, „nemamo pravo glasa“ ili nam je za vratom neka kontrolirajuća osoba. Težina ili kiselina u želucu mogu nastati zato što nešto (najčešće ljutnju) ne možemo probaviti. Čest je slučaj da se osjećaji (na primjer tuga) zatomljuju teškom ili nezdravom hranom kako bi se maskirala emotivna praznina. Budući da su tijelo, um i osjećaji u stalnoj vezi, iz onog što nam tijelo govori možemo doznati mnogo o sebi i svojem trenutačnom emocionalnom stanju.

Nježnost i pažnja prema sebi

Kada funkcioniramo kroz vanjsko srce, osjetljivi smo na tuđa mišljenja i samopouzdanje nam nije jača strana. Međutim, ma koliko nas ono ljutilo zbog svoje „svojeglavosti“, trebamo biti nježni. Njegove neutažene potrebe najčešće su tu zbog toga što su bile zanemarene još dok smo bili djeca, dok smo u velikoj mjeri bili bespomoćni. Zato trebamo biti pažljivi, ali mu ne podilaziti. Prihvatiti ga, ali mu ne udovoljavati. Primijetiti njegove želje i potrebe, ali ne uzimati ih zdravo za gotovo, ne dopuštati mu da nas vodi. Vanjsko srce nije dobar vodič jer mu je u fokusu „ono što fali“. Kada nas ono vodi, izvor djelovanja je ono čega nema, manjak. Djelujući iz njega, samo mu pridajemo na važnosti i stoga se on širi... još novca, još ugleda, još pogleda izvana.

Kada se suočimo s činjenicom da ono za čim vanjsko srce vapi nikada u potpunosti nećemo dobiti, dobro je odtugovati. Put do unutarnjeg srca često je popločen upravo suzama. One povredu vanjskog srca mogu zacijeliti. Nakon što odtugujemo činjenicu da ne možemo biti ono što nismo i da nas stalno stremljenje za onim što nemamo neće ispuniti, puno smo spremniji saslušati tihi glas koji dopire iz dubine našeg bića. Budi se samopoštovanje i suosjećanje kako prema unutra (prema sebi), tako i prema drugima (prema van).

Kada dotrajali emotivno-mentalni obrasci koji nas održavaju na površini stvarnosti otpadnu, otope se ili nestanu, u stanju smo donositi mnogo zrelije i bolje odluke. Možemo bolje razumjeti i jasnije osjetiti što jest, a što nije dobro za nas. U središtu zbivanja smo mi i naš unutarnji mir, a ne ono kakvima nas vide drugi. Jer, svatko ima svoj pogled na nas, nemoguće je svim tim vanjskim pogledima udovoljiti. Čak i da je moguće, bespotrebno je jer mi ne živimo u tuđim očima, već u sebi. U dubini srca je ljubav koja nije ovisnička i koja na boli, već oplemenjuje i donosi mir.