Sedam godina (ne)sreće

Izraelsko-američki psiholog Daniel Kahneman došao je do zaključka da postoje dvije vrste sreće. Prva se temelji na doživljaju, odnosno iskustvu života, a druga na pamćenju, odnosno priči o vlastitu životu. Prva je vezana uz to kako se osjećate u životu, a druga je vezana uz to kako se osjećate u vezi sa životom. Niste primijetili razliku? Naizgled mala razlika između „u svojem životu“ i „u vezi sa svojim životom“ zapravo je vrlo bitna.

Kako bi razjasnio ove dvije vrste sreće, Kahneman se koristi pojmovima: „iskustveno ja“ i „pamteće ja“. „Iskustveno ja“ živi u sadašnjosti i doživljava upravo ono što se događa, a „pamteće ja“ je pripovjedač koji na temelju iskustava kroji priče. Ta dva „ja“ poimaju sreću na sasvim različite načine.

Evo jednog vrlo jednostavnog primjera. Nedavno sam razgovarala s prijateljicom koja je provela sedam godina u sretnom braku. Znam da je brak bio sretan jer je u tih sedam godina svaki put kada bismo se srele sjala od sreće i pričala kako joj je lijepo. Međutim, njihov brak je završio naglo, suprugovim preljubom. On se zaljubio u drugu ženu i, prema riječima moje prijateljice, „njihovih sedam godina braka je uništeno“. No je li tih sedam godina zaista uništeno? Ne. Njezino „iskustveno ja“ doživjelo je sedam godina sreće, ali njezino „pamteće ja“ kaže da sve to zajedno ništa ne vrijedi jer je završilo kako je završilo. Šteta. Kraj je uspio pokvariti doživljaj, zbog čega je cjelokupno iskustvo etiketirano lošim.

Zašto nam kraj priče boji cijelo iskustvo?

„Pamteće ja“ priče o iskustvima stvara automatski. Ako vas netko pita da mu ispričate nešto što se dogodilo prije dva dana ili prije dvije godine, lako ćete to ispričati mada odgovor niste unaprijed pripremili. „Pamteće ja“ stvara priče po nekom svojem principu u kojem je kraj izrazito bitan.

David Kahneman uspio je to i znanstveno potvrditi. U svojem je istraživanju jednoj grupi ispitanika puštao snimak glasne, neugodne buke, a drugoj grupi je puštao istu glasnu, neugodnu buku nakon koje je uslijedilo i razdoblje manje neugodne buke. Druga grupa ispitanika cjelokupno je iskustvo na kraju ocijenila puno manje neugodnim nego prva grupa, mada su zapravo bili podvrgnuti jednako neugodnoj buci kao i ovi u prvoj grupi, a uz to su dobili još i porciju nešto manje neugodne buke. Dakle, poboljšanje na kraju pomoglo je ispitanicima da njihovo „pamteće ja“ u svoju ladicu sjećanja pospremi ljepšu priču.PageBreak

kako pamtimo
kako pamtimo Foto: Kristina Lenard
Početak, vrhunac i kraj

Svaka dobra priča ima svoj početak, vrhunac i kraj. To su tri najvažnije točke koje čine strukturu priče. Zašto? Zato što nam je tako organizirano pamćenje.

Kada biste u pet minuta morali ispričati svoju životnu priču, kako bi zvučala? Bi li na kraju bio happy end ili bi to bila tragedija? Zanimljivo je to što životna priča može biti vrlo sretna, a da se osoba osjeća prilično nesretnom. Evo primjera. Nedavno sam slušala priču pedesetogodišnjakinje koja je uspjela napraviti sve što je u životu poželjela. Ima supruga, dvoje zdrave i pametne djece, veliku i uspješnu firmu, napisala je nekoliko knjiga, puno je putovala i, sve u svemu, sa svojom je životnom pričom jako zadovoljna. Njezino „pamteće ja“ zaista se ima čime pohvaliti. Međutim, u trenucima iskrenosti ta ista žena će vam reći da se jako rijetko osjeća sretnom i zadovoljnom. Njezino „iskustveno ja“ pati.

Ovdje je važno naglasiti pogrešku koju, u potrazi za srećom, često radimo. Slušajući priče o tuđim životima zamišljamo kako su oni sretni jer su nešto postigli ili jer nešto imaju. Ti ljudi i pričaju o svojim životima kao da su sretni, jer njihovo „pamteće ja“ zaista jest sretno. Zbog tih priča pretpostavljamo da bismo i mi, na njihovu mjestu, bili zadovoljni. Međutim, krenemo li u „lov na priču“, moguće je da ćemo pogriješiti i završiti slično kao i pedesetogodišnjakinja koju sam spomenula. Zašto? Zato što priča o sreći, odnosno sreća koju doživljava „pamteće ja“, nije isto što i trenutačna sreća, sreća koju doživljava „iskustveno ja“.

Kako doživjeti dvostruku sreću

Većina ljudi u našem društvu više cijeni sreću „pamtećeg ja“ nego sreću „iskustvenog ja“, mada se zbog toga često osjećaju kao da propuštaju život. Sreća koja im stalno izmiče redovito je upakirana u neku priču iz budućnosti (bit ću sretna na novom poslu, kad nađem novog partnera i slično).

Međutim, za kompletan život treba nam i jedno i drugo. Treba nam zadovoljstvo koje je usidreno u sadašnjosti i u kojem uživamo kroz svoje „iskustveno ja“ i zadovoljstvo krojenja svojih životnih priča, zadovoljstvo koje kreira „pamteće ja“. Zašto? Zato što jedno bez drugog nije stabilno. Ako nam je bitno samo uživati u trenutku, mada nam je život kaotičan i pun raskidanih i besciljnih priča, „iskustveno ja“ će nakon nekog vremena jednostavno prestati imati kapaciteta za doživljaj sreće u sadašnjosti. Osim toga, lako se može dogoditi da upadnemo u pasivnost u kojoj nam životnu priču kroje drugi. S druge strane, ako nas kroz život vodi samo „pamteće ja“, može se dogoditi da imamo život pun zanimljivih priča, a da se iznutra osjećamo izoliranima, depresivnima ili praznima.PageBreak
Ove dvije vrste doživljaja života, mada su vrlo različite, ne moraju raditi jedna protiv druge. Dapače, kada su u ravnoteži, mogu se podržavati omogućujući nam dvostruku sreću – zadovoljstvo koje donosi uronjenost u iskustvo i zadovoljstvo koje donosi krojenje vlastite životne priče. Za ovo prvo važno je steći naviku odvajanja od tog vječnog pričalice („pamtećeg ja“) i dopustiti da nas ono što doživljavamo svojim osjetilima povuče u bogatstvo vanjskog svijeta – u okus fine hrane, u dodir voljene osobe, u cvrkut ptice.

Za ovo drugo, za stvaranje zadovoljstva koje donosi krojenje vlastite životne priče, važno je uhvatiti se u koštac s nedovršenim pričama iz prošlosti i aktivno stvarati priče koje planiramo ostvariti u budućnosti. Drugim riječima, važno je i biti na putu i imati cilj. Kada idemo prema svojim ciljevima, svako malo se podsjećajući da budemo prisutni u onom što je ovdje i sada, onda su naše životne priče pune doživljaja, a zadovoljstvo koje osjećamo u sadašnjosti je stabilno. Zamislimo li priču kao okvir, a iskustvo kao sadržaj – imamo cijelu sliku.

Vježbe pamćenja i radosti

Kada biste u petnaest minuta morali ispričati svoju životnu priču, kako bi ona zvučala? Kako biste započeli, koje trenutke biste istaknuli i kako biste završili? Umjesto petnaest minuta pričanja, možete pola sata pisati. Uzmite dvije prazne stranice i napišite svoju životnu priču. Imajte na umu da imate na raspolaganju samo dvije stranice i da ne možete puno toga spomenuti. Imate prostora samo za jednu brzu skicu svog života. Pokušajte. Možda se iznenadite onim što napišete.
Nakon što ispričate ili napišete svoju priču, zapitajte se kakav osjećaj ta priča u vama stvara. Osjećate li da vas podržava ili ne? Jeste li zadovoljni ili imate osjećaj da vaša životna priča treba prekrajanje?

Vježbajte radost tako da napravite popis radnji u kojima uživate. Navedite one obične, male stvari kao što su kuhanje ručka, presađivanje cvijeća i čitanje knjige. Neka to budu trenuci u kojima najviše uživate. Ako takvih trenutaka već dugo u vašem životu nema, onda se prisjetite kako je to bilo nekada. Napravite popis od barem deset radnji, a zatim se zapitajte... Koliko često se bavite onim što vam u život unosi trenutačnu radost? Vrednujete li takve trenutke ili ih smatrate „beskorisnima“? Kako možete u život unijeti više takvih trenutaka?