Pandemija poremećaja prehrane

Trenutno živimo u pandemiji poremećaja prehrane, samo toga nismo svjesni jer se o tome toliko ne govori. Poremećaji prehrane narušuju psihičko i fizičko zdravlje, mogu nam trajno naštetiti, a od poremećaja se i umire, no čini mi se da ih se društvo srami kao i drugih mentalnih poremećaja zato što za njih ne postoji brzo rješenje, ne postoji trenutačno olakšanje, ne postoji tableta kojom možemo trenutno ublažiti psihičku bol, narušeno samopouzdanje zbog pogrešne predodžbe vlastitoga tijela, zamagliti konstantne razarajuće osjećaje neprihvaćenosti i nevoljenosti. 

Poremećaji prehrane su konačna posljedica potrebe da se uklopimo u društvo, da se ukalupimo u vlastita i očekivanja drugih, da se podredimo vanjskim čimbenicima, da nekako kontroliramo svoj život, oni su vrlo vješto osmišljena i čvrsta obrana od života, od razočaranja, od negativnih emocija, od spontanosti, od preplavljujuće tuge, bijesa i tjeskobe. Nije nam lako boriti se protiv senzacionalističkih naslova koji obećavaju "ljeto bez parea", "brz gubitak suvišnih kilograma nakon poroda", "bikini tijelo" ili "tijelo spremno za plažu" - potrebno je puno snage da se otrgnemo od tih površnih ambicija i težnji da se svidimo drugima, a pitanje je sviđamo li se sebi dok se grčevito trudimo da ne jedemo iza šest navečer, da ne jedemo ugljikohidrate ili slatkiše ili dok se važemo dva puta dnevno ili dok brojimo svaku kaloriju? Uviđamo da nam pritom samopouzdanje, umjesto očekivanog rasta samo pada u sve dublji i dublji ponor te smo sve nezadovoljniji i sramimo se sami sebe. Kada ćemo shvatiti da je svako tijelo tijelo za plažu? Da je svako tijelo bikini tijelo? Da svoje tijelo ne trebamo skrivati iza parea po ljeti nego se veseliti dugim danima i toplim noćima, suncu i moru i cvrčcima i smijehu i dobroj klopi i dobrom društvu? Koliko još ljudi mora završiti u bolnici ili umrijeti od poremećaja prehrane da bismo prigrlili svoja tijela kao moćne kreacije, sposobne stvoriti život i živjeti slobodno i neopterećeno?

Početak u pubertetu

Od početka svojega puberteta okretala sam se poremećaju prehrane kao savezniku u potrebi da uspostavim kontrolu nad svojim životom. Život je pun promjena, a hormoni igraju ogromnu ulogu u svemu - tijelo se mijenja, buja, raste, u pubertetu ne prepoznajemo sebe, a previše nezreli smo da bismo to prihvatili kao normalan tijek života. Upoznajemo se sa svojom seksualnošću, doživljavamo prve ljubavne susrete i razočaranja, samopouzdanje je na vrlo klimavim nogama. Počela sam gubiti kilograme kao odgovor na to sve i kad god bi mi bilo teško, prionula sam napornom radu, vježbala i smanjivala porcije dok ne bih izgubila nekoliko kilograma i onda bi mi laknulo, no, naravno, samo nakratko.

Nakon prvotne euforije, raspoloženje splašnjava i ponovno izviru isti demoni, iste borbe, iste nesigurnosti i nestabilnosti, isti sram - nisam dovoljna, neće me voljeti takvu kakva jesam, trebam se promijeniti. Dobitak na kilaži shvaćala sam kao gubitak kontrole i onda bih je ponovno uspostavljala dijetama. Problem je što oko nas ima više instant rješenja i raznih dijeta nego savjeta o mentalnom zdravlju i izlječenju iznutra, nudi se popravak vanjskog izgleda na svakom koraku kao jedino rješenje za duševnu bol. To je velika obmana i strahovita laž, a kapitalizam, potreba za brzim uspjehom i rezultatima garantiranima u napadnim reklamama tu laž njeguju i hrane. Počinjemo vjerovati da je neki zamišljeni cilj izvan nas, u drugima i kako nas oni gledaju, u karijeri i uspjesima, u ispunjenju društvenih očekivanja, no zapravo je istina potpuno suprotna - svi odgovori su već u nama. I ja sam pokleknula toj potrazi za zadovoljstvom izvan sebe, kada bi me netko odbio, poslovno ili privatno, mršavjela bih i mahnito vježbala. Možda ću se onda ljudima više svidjeti? Možda će me lakše prihvatiti ako budem snažna i ne pokazivala svoje prave emocije, teške i komplicirane?

View this post on Instagram

A post shared by Petra Svrtan (@artep.s)

Pakleni krug opsesije

Nažalost, moje psihičko i fizičko zdravlje potpuno sam narušila krajem akademije - upala sam u pakleni krug opsesije, bila sam neopuštena, stalno u grču, bojala sam se i brinula zbog svega, moja svakodnevica bila je obojana tjeskobom, perfekcionizmom i stalnom brigom. Brojala sam kalorije, opsesivno vježbala, iscrpljivala se i često plakala. Nešto se prelomilo u meni, shvatila sam da sam se izgubila u vrtlogu negativnih misli o sebi, naizgled nerazmrsivih i nedokučivih osjećaja, straha od budućnosti, od neuspjeha i pogreške. Tada sam odlučila da je vrijeme za promjenu, da mi život prolazi u strahu, da je moje postojanje vrlo skučeno i stisnuto, zgrčeno u bojazni da neću biti prihvaćena takva kakva jesam.

Počela sam ići na psihoterapiju i to bih svima preporučila - ondje sam imala sigurnu zonu punu podrške i bez osuđivanja u kojoj se moja duša mogla slobodno kretati, u kojoj sam mogla izraziti sve emocije kojih sam se bojala i tako lakše doći do korijena problema jer poremećaj prehrane vrlo efikasno prikrije naše pravo, autentično ja koje se bojimo pustiti na slobodu, a upravo u otkrivanju naše autentičnosti krije se rješenje toga gordijskog čvora. Tko sam ja kad ostanem sasvim sama, bez distrakcija, bez drugih u kojima se ogledamo, sa svojim sjenama i mrakovima? Polako sam proniknula u pozadinu svojeg perfekcionizma i želje da zadovoljim druge i iz dubine je isplivalo moja prava, iskrena, autentična, osjetljiva, krhka osoba, kao neka vrsta ponovnog rođenja. Ozdravljenje je nova prilika, novi život, upoznavanje sebe iznova i ozdravljenje je itekako moguće.

Liječenje je dugotrajan proces

Liječenje od poremećaja prehrane je dugačak proces, često mučan i zbunjujuć, frustrirajuć i bolan jer putem razbijamo sva uvjerenja koja smo imali o sebi u komadiće, otkrivamo se iznova, bivamo ranjiviji nego ikada, imamo osjećaj da plutamo u nepoznatome, da je dovoljno da netko puhne da nas slomi - predivno jednostavno o toj ranjivosti progovara pjesma Jamesa Henryja Jr. -a "Take Me Down Easy" :
(...) Yes, I am a tall tree
With roots like a new born
No wind is blowing
But over I go (...)
U procesu izliječenja smo kao visoko drveće s tankim, nježnim korijenjem, još neukorijenjeni, no s vremenom se sve više uzemljujemo, samo moramo biti dobri prema sebi. Izdižemo se polako iznad slike o sebi, shvaćamo da su predrasude i osude svuda oko nas, utemeljene na kulturi izvanjskog, na strahu od drukčijega. Društvo se boji svega što ispada iz očekivanoga, boji se različitih rasa, različitih nacionalnosti, različitih veličina tijela, različite seksualne orijentacije - lakše je usmjeravati ljude, kontrolirati ih i ispirati im mozgove ako su svi isti i ako isto misle, a ideja o toleranciji i "zdravlju u svakoj veličini" ("health at every size") se ne uklapa u to. Nakon što za sobom ostavimo bolne okove poremećaja prehrane, možemo prigrliti život sa svim svojim iznenađenjima, ljepotama i razočaranjima, možemo živjeti spontanije, biti prisutniji, otvoriti srce prema raznim mogućnostima, voljeti se više. Ljubav prema sebi danas je pravi bunt i najveći kapital koji možemo posjedovati.