Težnja cjelini

Kreativnost je ljekovita od samih početaka. Novorođenče ima nevjerojatnu kreativnu moć koja mu omogućava psihičko preživljavanje. Ako nema majku koja ga voli i njeguje, ono će je naslikati u svjetlu. Njegovo malo, a veliko biće stvorit će predodžbu majke koja ga voli i njeguje.

Ta je predodžba ljekovita halucinacija, projekcija, idealizacija. Ona je nešto čega se će držati i kao dijete i kao odrasla osoba. Držat će se svoje vlastite kreacije miješajući je sa stvarnom majkom. Popravljajući stvarnu majku. Liječeći vezu.

Poslije se taj princip prenosi i na druge odnose. Težeći cjelovitom doživljaju sebe, kreiramo iluzije odnosa u kojima smo doživljeni na onim mjestima u sebi na kojima smo u prošlosti ostali nedoživljeni. To može biti maštanje o dobivanju pohvala od šefa ili maštanje o partneru koji je senzibilan na našu ranjivost. To može biti maštanje o prepoznavanju našeg umjetničkog rada ili o prepoznavanju naše društvene angažiranosti.

Maštanje možda nije prava riječ jer nije riječ o sanjarenju. Scenariji u glavi kreiraju se sami. Ljekovite ideje o sebi kakvi želimo biti, kakvima se želimo osjetiti i doživjeti. Težnja cjelini.

Više se usudimo biti mi

I kada nas netko zaista doživi onako kako težimo biti doživljeni, to onda može biti integrirano. Kada netko nama važan povjeruje u neku našu kvalitetu, vještinu ili snagu, onda imamo priliku da povjerujemo i mi. Kada nas netko vidi onakvima kakvi zaista jesmo, onda imamo pravo biti onakvi kakvi zaista jesmo. Postajemo bliži sebi. Više živimo sebe. Više se usudimo biti.

Cjelina. Zanimljivo je da taj instinktivni kreativni nagon uvijek teži cjelini. I to ne samo cjelovitom doživljaju sebe nego cjelovitom doživljaju svega. Privučeni smo pogledati sljedeću epizodu serije jer nas je ostavila u iščekivanju, zato što je priča nedovršena, želimo je doživjeti cijelu. Igramo videoigrice jer je stalno nešto nedovršeno, zato što želimo osjetiti red, želimo osjetiti cjelinu.

Želimo osjetiti cjelovitost obiteljskog polja. Želimo osjetiti cjelovitost svijeta. Želimo osjetiti cjelovitost sebe. I to je, među ostalim, ono što nas čini ljudima. Ljudski je težiti cjelini.

Povrede u djetinjstvu

Više povreda u djetinjstvu znači manje doživljaja nas onakvih kakvi zaista jesmo. Manje doživljaja nas kao cjeline. Kao cjeline dok smo bebe, dok smo djeca, dok smo tinejdžeri.

Više povreda u djetinjstvu ne biramo sami i ne zaslužujemo ih pravednom karmom iz prošlih života. Takvo razmišljanje krivnjom zapečaćuje povredu i ne dopušta joj da zacijeli. Više povreda ne bira nitko od nas i događa nam se po nepoznatom ključu rađanja u ovoj ili onoj obitelji. Ne znamo kako to da smo se rodili baš u svojoj obitelji. Ne znamo što jest ili nije nakon smrti. I to nepoznato izaziva strah koji premošćujemo religijom i vjerovanjem.

 Naša vjerovanja su snažni pokretači. Kada nam je nešto sveto, puno smo za to spremni učiniti. A kako bi bilo kada bismo osjećaj svetosti mogli osjetiti u različitim područjima života? Na primjer, doživjeti posao svetim, doživjeti obitelj svetom ili doživjeti prirodu svetom. Kada nam je nešto sveto, angažira nas na način koji osnažuje. Izvlači iz nas snažnu posvećenost. A kada smo snažno posvećeni, osjećamo se cjelovito.

Što vam je sveto?

Što vam je sveto? Ili: što biste željeli doživljavati svetim? U ovom životu ovdje, kakav jest. Što vas privlači svojim kvalitetama svetosti?

Dajte si malo vremena pa odgovorite na ova pitanja, a onda se zapitajte kako bi bilo kada biste bili više u kontaktu s onim što vam je sveto? Kako biste se osjećali kada biste se onom što vam je sveto posvećivali često? Osvješćivanje onog što nam je sveto i držanje toga kao svojevrsne zvijezde vodilje oplemenjuje život. Oplemenjuje kvalitetama cjelovitosti. Kvalitetama kojima se vrijedi često vraćati.

I ako se sada, težeći cjelini, u ovoj kolumni vratim na početak... Kreativnost je ljekovita od samih početaka. Novorođenče ima nevjerojatnu kreativnu moć koja mu omogućava psihičko preživljavanje. Ako nema majku koja ga voli i njeguje, ono će je naslikati u svjetlu. Njegovo malo, a veliko biće stvorit će predodžbu majke koja ga voli i njeguje.

Snažna idealizacija "savršene" majke

Novorođenče doživljava majku svetom. Naravno, nijedno novorođenče to nikada nije izgovorilo, ali postoje razlozi zbog kojih je u nekim psihoterapijskim pravcima (kao što je self psihologija) niklo ovo uvjerenje. Logično je da novorođenče doživljava majku svetom, ona je jedina boginja koju poznaje. Boginja bez koje ne može preživjeti, koja iščitava i naslućuje njegove potrebe, boginja putem koje komunicira sa svijetom i putem koje svijet komunicira s njom.

Kako nijedna majka, u svijetu kakav jest, zapravo ne može zadovoljiti takve kriterije savršenstva koje je novorođenčetu potrebno, novorođenče će donekle morati retuširati sliku majke, donekle će je morati „naslikati u svjetlu“. A ako majka izrazito odudara od „savršene majke“ kakvu novorođenče treba, onda će ta idealizacija morati biti izrazito snažna. Ono što nedostaje bit će popunjeno.

Težnja cjelini je snažan, organski, esencijalni pokretač. I kada god osjećate da neki odnos ili aktivnost u vama inspirira doživljaj sebe cjelovitima ili cjelovitijima nego prije, pratite taj impuls. Istražite kamo vas vodi. Budite znatiželjni. To vas stavlja u kontakt s onim izvornim u vama. To vas stavlja u kontakt s vama kakvi zaista jeste.