Barijere na putu do sreće
Postoji li individualna zona sreće? Postoji li glas koji se brine o tome da ne prekoračimo određenu granicu blagostanja, da ne pretjeramo? Vodimo li sami računa o tome da nam nikada ne bude pretjerano dobro u životu? Upravo zbog ovih pitanja u coachingu se često bavimo fenomenom samosabotaže.
Zadatak coacha je postavljati pitanja koja ljudi sami sebi vrlo rijetko postavljaju. Tako pokušavamo otkriti zašto i kako ljudi nesvjesno blokiraju svoj potencijal i ne dopuštaju sebi da otkriju i izgrade svoj autentični životni put.
Radeći s klijentima, shvatila sam da je veoma teško graditi željenu budućnost i viziju svog novog života ako prvo ne poradimo na barijerama koje svatko od nas nosi u sebi.
Mentalni otpor
Svima nam je poznat OTPOR što se stvara svaki put kada krenemo u nove izazove ili prema novim ciljevima. Mentalna samosabotaža ima toliku moć zato što su joj korijeni veoma duboki.
Sve što danas predstavlja obrasce našeg ponašanja, čak i stvari koje nam se ne sviđaju, uvjerenja su ranijih generacija koja su nekada imala smisla. U takvom razmišljanju postojao je dio koji je služio kao zaštita od prevelikih očekivanja i „nerealnih“ ideja, a danas često predstavlja prepreku našem rastu i razvoju.
Svijet naših misli, koji se nalazi iza ograničavajućih načela, možemo zamisliti kao razgranato korijenje koje duboko seže u našu prošlost i prodire kroz mnogo slojeva naše osobnosti. Zato dugoročan pomak nije moguć ako primjenjujemo samo tehnike okrenute k budućnosti.
Na taj način prvi rezultati mogu biti veoma dobri, ali novi problemi uvijek se ponovo javljaju jer obrasci koji stoje iza njih nisu promijenjeni ili prepoznati. Ako uspijemo dešifrirati nesvjesni model razmišljanja i razriješiti blokade, uspjet ćemo prevladati ograničavajuća uvjerenja i strahove te spojiti radoznalost iz naših dječjih dana sa slobodom i samoefikasnošću našeg odraslog doba.
Ja nikad neću...
Samosabotaža je svakom poznata. Ona je dio našeg prvobitnog mišljenja i nekada je imala smisla. Manifestira se unutarnjim zabranama, naredbama i upozorenjima. Jezik ovog načina razmišljanja živi od pretjerivanja: nikada, uvijek, ovo je katastrofa, ako – onda, ili – ili...
Analiza samosabotaže pokazala je da to nije kronična pojava, nego se rađa u određenim situacijama i uz prisutnost određenih ljudi.
Dobro je znati da postoje konkretni OKIDAČI samosabotaže – inicijatori, koji se kao crvene lampice uključe u našoj glavi kada se ponovi neka određena situacija, započne neka određena tema ili kada smo u prisustvu određenih ljudi.
Proširivanje zone sreće
Znanstvenici koji se bave proučavanjem mozga potvrđuju da se samo ljudi, uza sve druge talente, rađaju s mogućnošću da razmišljaju i planiraju. Dok životinje imaju ograničen kapacitet učenja i usko su vezane za svoje genetičke programe, čovjek je kao glina koja se tijekom života oblikuje i neprestano mijenja i razvija. Dok smo djeca, naš je mozak kao prazan list papira, no s vremenom se brzo popunjava informacijama i razvija, a svoju sposobnost da uči ne gubi do kraja života.
Danas znamo da do duboke starosti možemo stvarati nove neuronske veze u mozgu. Da bismo nešto naučili, moramo pamtiti. Dakle, potrebna nam je predstava o prošlosti, ali isto tako nam je potreban i osjećaj da postoji budućnost prema kojoj težimo. Naš mozak može simulirati vremensko putovanje i u prošlost i u budućnost, a to nam pruža goleme mogućnosti.
Jedini problem nastaje onda kada sve te predivne sposobnosti koristimo protiv sebe, umjesto u svoju korist. Nažalost, često radije ostajemo u nama dobro poznatoj zoni komfora nego što se usuđujemo proširiti svoju zonu sreće.
.png)
.png)
