Zašto sami sebi utjerujemo strah u kosti i ostali načini samosabotaže

Jesmo li sami sebi najveća prepreka na putu do sreće?

To je misaoni obrazac kada polazimo od toga da će nam budućnost donijeti nešto neugodno i tako potičemo osjećaj egzistencijalne nesigurnosti. Preživljeni užasi i katastrofe koji su se drugima dogodili promatramo kao moguće ili vrlo vjerojatne i u osobnom životu. Nažalost, strah i užas na ovim prostorima spadaju u kolektivno iskustvo i ova je vrsta samosabotaže jedna od najčešćih. Umjesto da živimo život, mi se bavimo time kako i koliko u životu trebamo biti oprezni. Kada prekinemo ovu vrstu samosabotaže – dobivamo emocionalno čvrsto tlo pod nogama i mogućnost da živimo u sadašnjem trenutku.

2.Samoodricanje – kada životne interese drugih ljudi postavljamo ispred svojih

Ovo je najtipičniji način samosabotaže kod žena. To je nesvjesna želja da udovoljimo drugima kako se ne bismo zamjerile. To se pojavljuje onda kada šutimo iako nas nešto ljuti. Kada završavamo poslove za druge iako je i nama potrebna podrška i pomoć. Tu spadaju i slučajevi kada smo drugima na raspolaganju, što mnoge žene udaljava od toga da budu sebi na raspolaganju. Ovakvo razmišljanje lišava nas osjećaja vlastite vrijednosti.Iza ove vrste samosabotaže krije se strah od toga da drugima budemo nebitni i nepotrebni. Kada prekinemo ovaj način razmišljanja, moći ćemo ojačati osjećaj vlastite vrijednosti.

3.Vršenje pritiska – stavljamo sebe i druge pod pritisak

Ovaj način samosabotaže radi po principu uvjetovanja ako – onda.Kada sami sebi postavljamo nerealne rokove i ograničenja, kada uvjetujemo svoju zonu sreće dostizanjem određenih rezultata i ciljeva. To je negativna mentalna navika koja je važan dio vrlo rasprostranjenog fenomena našeg doba – sindroma sagorijevanja. Kada prestanemo s ovom navikom, s nas će pasti nevjerojatan teret. Prestanak pritiska preduvjet je za rad i život u takozvanom stanju flowa (toka) koji nam daje održivo dobre rezultate u životu.

4. Kritiziranje – kako sebe, tako i drugih

Ova vrsta samosabotaže mnogima je poznata. U ovoj situaciji nalazimo svoje mjesto u društvu samo kroz uspoređivanje s drugima ili osobno postavljene zahtjeve. Ovdje se svi odnosi pretvaraju u nadmetanje i teško se ostvaruju iskreni i otvoreni odnosi. U suštini, to znači da mi nikada ne stižemo do svog pravog cilja, nego dolazimo samo do sitnih rezultata koji postaju novi razlog za nezadovoljstvo i tako se stalno vrtimo u začaranom krugu nezadovoljstva i uspoređivanja.

Prestanak ovakvog načina razmišljanja daje nam osjećaj pripadnosti i prirodni osjećaj samosvijesti.

5.Striktna pravila – slijepo se držimo rigidnih i zastarjelih pravila

U ovom obliku samosabotaže mislimo da se nešto treba dogoditi samo na određeni način i nikako drugačije. Prepoznajemo ga po konstrukcijama kao što su: ako – onda, kod nas se to uvijek tako radilo... Vjerujemo u zablude kao što su: od tog se posla ne može živjeti; posao ili djeca; možeš ili teško raditi ili uživati… Većina tih uvjerenja u današnje je vrijeme neprikladna i samo nas obeshrabruju i ograničavaju ono što smatramo mogućim, a samim time i ono što nam se čini ostvarivim i dostojnim našeg zalaganja. Nadilaženje ovog načina razmišljanja predstavlja kvantni skok u fleksibilnosti i dopušta nam da jednostavno budemo sretni.

6. Nepovjerenje – kada kronično ne vjerujemo ni sebi ni drugima

Mnogima je poznata rečenica Ja mogu računati samo na sebe. Takvo mišljenje često je posljedica teških ili još neprevladanih iskustava prenijetih iz obitelji. Nažalost, često je praćeno osjećajem duboke usamljenosti. Poseban oblik nepovjerenja koje graniči s narcisoidnošću je takozvano „neuspješno prilagođavanje“. Prepoznat ćete ga po težnji da uvijek proturječimo i stalno uočavamo pogreške drugih ljudi.

7.Premotivnost – ubacujemo sebe u ekstremnu euforiju kojom zapravo potiskujemo neželjena saznanja

Ovaj oblik samosabotaže prisutan je kod ljudi koji postavljaju sebi cilj da moraju uvijek biti nasmijani, sigurni u sebe i sjajno raspoloženi. Problemi ne smiju postojati i, ako ih ima, o njima se nikada ne priča. Cilj nam je sebe uvjeriti da se osjećamo sigurno i kontroliramo sve svoje okolnosti kako bismo vidjeli svoj život kao uspješnu priču. Međutim, ovdje postoji opasnost da izgubimo kontakt s realnošću.U ovom stanju u stalnoj smo potrazi za „emocionalnim dopingom“. Ova kompenzacijska strategija odvraća nas od našeg puta vlastitih potreba i realnih mogućnosti. Ovaj polet u visine povezan je sa skrivenim strahom od buđenja u neželjenoj stvarnosti.