Koja pitanja u ovoj fazi života postavljate kao vaša glavna životna pitanja?

Darko: U ovom trenutku postavljam si ova pitanja: Koliko uopće živim/postojim? Što na to utječe? Što je taj drugi pogled – drugi uvid koji povremeno bljesne? Odakle izviru identifikacije s ovim ili onim likom koji vjeruje da je ‘ja’? Je li ih moguće otpustiti, pustiti niz vjetar koji ih je stvorio, i što ili tko ostaje?

Sanda: Čini mi se da je sad u zraku globalno na snazi svojevrsna neizvjesnost. Nejasno je što će se događati u skoroj budućnosti, što će puknuti u prirodi ili društvu, naglo ili postupno, i kako. Veliko je pitanje kako ćemo se i hoćemo li se tome moći i znati korjenito prilagoditi. Ne vjerujem da ćemo se vratiti načinu života kakav je bio prije pandemije. A osobno, svaki dan pokušavam dovoditi u pitanje vezanost za ovo ili ono, u svim oblicima – za stvari, ljude, pojave, vlastito mišljenje – i nastojim njegovati otvorenost, radoznalost.

Što je važnije, znati postaviti pravo pitanje ili moći pronaći odgovor?

Darko: Postavljanje pravog pitanja otvara novo polje mogućnosti i senzibilnosti. Za mene je bilo pravo otkriće susresti se s načinom razmišljanja Charlesa Eisensteina, čija mi je vještina i inteligencija u postavljanju pitanja i smjerova promišljanja koje ta pitanja otvaraju bila vrlo nadahnjujuća. Čujem da Planetopija planira objaviti njegovu knjigu The More Beautiful World Our Hearts Know is Possible.

Sanda: Da, Charles je izuzetno razvio jedan oblik stimulativnog mišljenja. Isprepleće se potraga za pravim pitanjem i nada da je moguće naći odgovor. Mi smo svi na nestabilnom terenu promjene i svakog je trenutka upitno kako ćemo na njega odgovoriti. „Znamo li koju stazu biramo kada zakoračimo?“ kaže jedan Darkov stih.

IMG_9565
Privatni album IMG_9565

Ako se odmaknete od diktata vida, kao glavnog osjetila, i okrenete se osluškivanju, koje ili čije glasove i zvukove slušate?

Sanda: Volim kada je osjet vida povezan s dubljim pogledom; ne možemo to locirati na određenome mjestu, ali razne autentične tradicije kažu da je srce ta tajna spilja. No, nije to biološki organ o kojem je ovdje riječ, a tako je i s drugim osjetilima. Recimo, pred ljepotom cvijeta ili lista ili nečijih očiju javlja se osjećaj zahvalnosti što imam mogućnost vidjeti, začuđenost zato što ne znam izvor te ljepote i strahopoštovanja pred Nepoznatim jer je ona njegov atribut. Kada vidim pticu, budući da sam dugo brodila s perzijskom poemom Jezik ptica, odmah iskrsne pojam duše jer ptica ima, kao i naša duša, dvostruku prirodu, i zemaljsku i nebesku. U divljini često osluškujem, a kada nešto šušne u grmlju, osjetim bratstvo bića, potrebu da zaštitim, znajući koliko su satjerani u kut svi ti mali sisavci, gušteri, zmije...  Uništena su im staništa, lovci ih ganjaju, posvuda se gradi... 

Darko: U divljini se u nama budi iskonska pažljivost prema svemu što nas okružuje. Sluh, za razliku od vida, nije usmjeren, nego obuhvaća sav taj prostor. Osluškujem vibrantni prostor koji me okružuje i unutrašnji prostor čija vibracija kaže da jesam. Izvana osluškujem i ušima i kožom. Za unutarnju vibraciju također postoji osjet kada se pažnja okrene tijelu. Ono što ih objedinjuje, obuhvaća, aktivna je tišina iz koje vibracije izviru i vraćaju joj se.

Što nam pomaže pročistiti um, a što srce, kako bismo svijet i naše mjesto u svijetu vidjeli jasnije?

Sanda: Stati. Pažljivo pratiti dah, imati strpljenja s vrtlogom misli, promatrati ga kako vitla, skače s asocijacije na asocijaciju, ponovno se vraćati na dah; u jednom trenutku um se lagano smiri i pročisti, postane prostraniji i srce se može s njime povezati.

Darko: Slažem se. Stati. Osluhnuti prostor. Iskoračiti s tekuće trake. To spaja um i srce, a možda stvori jasnoću i novi osjećaj.

Smisao i svrha života nerijetko se poistovjećuju s profesijom, uspjehom u karijeri. Ako na trenutak maknemo vaše uspješne karijere, u čemu vidite smisao i svrhu života?

Sanda: Potraga za smislom, svrhom, svakako nije u profesiji, socijalnom uspjehu, čak je često prepreka za napredovanje.

Darko: Smisao i svrhu Života vidim kao samorefleksiju procesa stvaranja. Svjesnost je povratak u Jedno. Ili možda Nijedno? Obrnuti smjer od umnožavanja. Udio mene kao bića u tome jest sudjelovanje u Svjesnosti. Kao jednog, pa onda nijednog, za života. Moj su poziv glazba, poezija i njihovo predstavljanje. Doživljaji i spoznaje do kojih dolazim u tom pozivu nalaze svoj izraz. Tako ih dijelim s drugima i postaju kolektivna hrana impresijama koje su gušće i smislenije od svakodnevnih i doprinose svjesnosti – prisutnosti. Tako u odnosu s drugima imam svrhu, služim.

Nastavak članka