Postala sam mamaaa! Hoću li znati?

Postati roditeljem uistinu je nevjerojatno iskustvo. Nema većeg ushićenja od onoga koje čovjek osjeti u trenutku kada na svijet dođe taj mali ružičasti zamotuljak. Dijete ima nevjerojatnu sposobnost – kada vas pogleda svojim čistim okicama, sve utihne, događa se nešto što od milja zovem "snježni efekt". Riječ je o onom predivnom božanskom smiraju koji nastaje kad padne snijeg – sve naglo utihne i postane čisto, a zgrade i ulice su ljepše nego ikad. Tako i dječji pogled čisti sve pred sobom, skida naše maske i ostaje samo čista, esencijalna ljubav. Međutim, tu tišinu i mir „snježne“ idile ubrzo prekidaju mnogi unutarnji i vanjski faktori.

Zaštitnički osjećaji

Kako objašnjava psihologinja Nataša Jokić-Begić, izvanredna profesorica na Katedri za zdravstvenu i kliničku psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu: "Zbog hormonalnih promjena nekoliko sati ili dana nakon porođaja majku preplavljuje neodoljiv zaštitnički nagon, koji povremeno može imati i značajke agresivnosti, a motiviran je snagom i odlučnošću da se brine za to malo biće. Taj nagon se dugo zadržava, mogli bismo reći da se blažim intenzitetom provlači kroz cijeli majčin život. To je možda najveća promjena u njezinu doživljaju stvarnosti koja će joj se ikada dogoditi."

Zaštitnički osjećaji u mom su se slučaju, uz ostalo, manifestirali kao pomno osmišljena pravila za posjetitelje (npr. molim skinuti cipele, oprati i dezinficirati ruke, ne dirati dijete za rukice i ne unositi mu se u lice...). I sada mi ta pravila zvuče prilično razumno, čak ih preporučuju i pedijatri. Međutim, kako sam ubrzo doznala, u stvarnosti ih nije lako provesti. I prije nego što uopće stignete izgovoriti svoje pomno osmišljeno pravilo, netko se već unio u lice vašeg djeteta, dira ga za prstiće i već dobivate repliku kako „ne možete držati dijete pod staklenim zvonom“. Još se niste ni snašli, jer ionako ste previše iscrpljeni i u šoku da biste reagirali. Tako prvi put prešutite, pa drugi, treći, osmi... Malo po malo, kreće mali prešutni rat između vas i okoline oko svake sitnice koja se tiče vašeg stila roditeljstva.

Prešutni rat s rodbinom

Sve u svemu, ubrzo se zateknete potpuno zbunjeni – očekivali ste četu obitelji i prijatelja punu potpore koja vas svakodnevno bodri i govori vam da vi to znate, možete i hoćete, da imate pravo na vlastite odabire, da je vaše roditeljstvo samo vaše i da su svi tu da vam pomognu baš u tome. Kakve li naivne pomisli! Naime, dijete kao da odjednom postaje javno obiteljsko dobro i baš svi imaju reći nešto na temu vašeg roditeljstva. Dolazi do paradoksalne situacije – s jedne strane, vi žudite za time da vas se uistinu sasluša, kao i za konkretnim savjetom, ali kad počnete govoriti što vas muči, najčešće to i ne stignete izreći do kraja, a već stižu općeniti savjeti s nekim predznakom krivnje – sigurno nešto radite krivo, jer zašto bi inače dijete plakalo ili se budilo noću? I tako kreće lavina savjeta koje niste tražili, što vas čini nervoznima i, što je najopasnije, nesigurnima u sebe.

A ono što vam je najpotrebnije u tim osjetljivim trenucima upravo je samopouzdanje, sposobnost da slušate instinkte, jer – tko može poznavati vaše dijete bolje od vas? Pa vi ste uz njega 24 sata na dan, mislite samo o tome kako je spavalo, što je jelo, kako je kakilo, podrigivalo; pišete dnevnik, razgovarate s drugim mamama, pedijatrima, čitate stručnu literaturu, proučavate internetske stranice... Ukratko, ludi ste od ljubavi, brige i želje da učinite sve najbolje za svoje dijete.

Ne spava po noći? Hm, moraš nešto promijeniti...

Unatoč tomu i vašem citiranju ovog i onog stručnjaka, ljudi si i dalje uzimaju za pravo komentirati gotovo svaki vaš korak, najčešće s predznakom "trebala bi...", čineći vas još nesigurnijima i nervoznijima, a najčešće samo vrlo usamljenima u vlastitim brigama. Iako se ne sjećaju detalja vezanih uz vlastitu djecu, a neki prijatelji ili članovi vaše obitelji sami i nemaju djecu, tema vašeg roditeljstva stavljena je na dnevni red.
„Ne spava po noći? Hm, moraš nešto promijeniti...“
„Još ne jede meso? Hm, kako ti to misliš, pa neka proba malo... Zato ti se i budi...“ (dijete pritom ima pet mjeseci...)
„Ako imaš problema s dojenjem, daj mu bočicu, pa nema veze...“
„Vi dijete držite pod staklenim zvonom...“ PageBreak

Kako se prema svemu tome postaviti? U svojoj prekrasnoj knjizi Kako uspavati dijete bez plakanja Elizabeth Pantley, edukatorica roditelja, savjetuje: „Čitajte, učite i budite svjesni loših savjeta. Baš svatko ima mišljenje o tome kako biste trebali podizati svoje dijete. Prisjećam se kako sam, kad se rodilo moje prvo dijete, bila zapanjena koliko je mnogo ljudi imalo potrebu da mi daje savjete. Jednog dana, kad je Angela imala tek nekoliko dana, prijatelj (muškarac, samac bez djece), došao je u posjet kako bi vidio bebu.

Angela se probudila uz plač dok smo pričali, a ja sam skočila prema njoj. On se nasmijao i rekao: ‘Ah, ne moraš trčati k njoj. Kad dijete plače, ono ni ne zna odakle taj zvuk dolazi!’ Gdje je, pitala sam se, čuo takvu glupost? Uspio me toliko šokirati da sam ostala bez teksta. Za novopečene roditelje postoji opasnost jer ovi ‘biseri’ krivih savjeta (bez obzira na to koliko dobronamjerni bili), ako nismo svjesni činjenica, mogu negativno utjecaj na naše roditeljske vještine i, neizravno, na razvoj naše djece. Što više znate, bolje ćete zaštititi sebe i svoju obitelj od pljuštanja ‘trebalo bi’ i ‘moralo bi’, za koje možda nema ni dokaza ni činjenica koji bi ih potkrijepili.“

Ponekad se pitam osjećaju li se naši roditelji povrijeđeni time što mi biramo neke druge načine, pa misle da im time govorimo kako njihovi načini nisu dovoljno dobri (što nam svakako nije namjera)? Dolazi li možda do nekog prešutnog natjecanja generacija? Primjerice, na našu generacijsku opsesiju literaturom o roditeljstvu i odgovaranje citatima iz stručnih knjiga naši roditelji često odgovaraju u stilu „Pa i vi ste radili to i to, pa što vam nedostaje?“ (npr. jeli šećer vrlo rano i sl.).

Ljubav i opuštenost

Možda smo mi uistinu generacijski preopterećeni količinom literature koja nam je dostupna i možda nam je ponekad zbog toga i teže. Naši su roditelji možda uistinu bili ležerniji te upravo zbog toga ponekad trebamo poslušati što nam imaju reći. Kako kaže profesorica Jokić-Begić, „savjeti koje daju rodbina i prijatelji u pravilu su dobronamjerni i u njima nema ništa loše, jer oni znaju ono što mladi roditelji ne znaju, a to je da djeca spontano dobro napreduju, da su brojne preporuke više stvar mode nego potrebe i da svi na kraju odrastu u zdrave ljude. No ono što je vrijedilo u svim generacijama jest da se prema djeci treba odnositi s ljubavi i opušteno. Ako savjeti rodbine i prijatelja idu u tom smjeru, onda su dobrodošli. Mladi roditelji stoga trebaju prihvatiti one savjete koji ih opuštaju, a one koji ih ljute treba ljubazno ignorirati“.

U jeku tih i sličnih razgovora i razmišljanja gledala sam vrlo zanimljiv dokumentarni film Bebe, koji prati rođenje i odrastanje četiri bebe u četiri dijela svijeta – Namibiji, Mongoliji, Japanu i San Franciscu (SAD). Razlike su nevjerojatne, prije svega u higijenskim uvjetima, navikama i mjerama opreza. Mongolska beba igra se uz stado krava koje je zaobilaze, sjedeći golom guzom na zemlji. Nama je to nezamislivo! U Africi su bebe okružene muhama, psima, stalno u prašini i polugole. Američka i japanska beba rastu potpuno drukčije, u zapadnjačkim uvjetima higijene i ostaloga. Ali sve su bebe savršeno zdrave, sretne i, što je najvažnije, okružene ljubavlju. A što je najzanimljivije – vrlo slično se ponašaju!

Djecu učimo samo svojim primjerom

Dakle, možda bismo se zaista trebali manje brinuti oko sitnica kao što su: hoće li moje dijete prvo probati kašicu od kruške ili jabuke? No s druge strane, ne bi li nam oni koji sami imaju iskustvo roditeljstva trebali dati za pravo da je normalno osjećati se zabrinuto, možda i pretjerivati s brigom u nekim situacijama? Mislim da bismo kao mladi roditelji naprosto željeli čuti da se u situaciji u kojoj se nalazimo i ne možemo osjećati drukčije. Kad bi nam naši roditelji barem priznali koliko su i sami bili zabrinuti i pomno vagali svaku odluku. Vjerojatno ćemo i sami jednoga dana s odmakom pomisliti kako se nismo trebali toliko brinuti, no lako je biti pametan i smiren kad nismo upleteni u situaciju, nego je promatramo iz neke druge perspektive. Jednostavno rečeno, ponekad želimo samo da nas se iskreno sasluša, bez usporedbi s time kako je nekad bilo.

Dakle, što nam je činiti? Prije svega mislim da moramo ostati autentični i krenuti s osjećajem ljubavi prema samima sebi, a onda i s ljubavi prema vlastitoj majčinskoj i roditeljskoj intuiciji – jer ima li važnije i vrednije uloge? Osobno, počela sam svako spomenuto prešućivanje iz pristojnosti osjećati kao duboku povredu svojeg integriteta. Odlučila sam biti alertnija i mirno se zauzimati za svoja stajališta, a ako se netko zbog toga ljuti, dajem mu na to pravo. Ako sami nemamo poštovanja prema vlastitu roditeljstvu – a svaki roditelj koji ovo čita dobro zna koliko energije i ljubavi svaki dan u njega ulaže – ni okolina neće poštovati naše odabire.

Jadranka Boban Pejić, začetnica makrobiotike u Hrvatskoj i zagovornica zdravog načina života, jednom je rekla kako svoju djecu možemo učiti samo vlastitim primjerom. S time na pameti, nadam se da ćemo ih, zauzimajući se za svoja stajališta i s poštovanjem prema vlastitim odlukama, učiti da i sama rastu u zdrave ljude koji stoje iza svojih stajališta i odluka, sa zdravim osjećajem samopoštovanja. Više od svega – nadam se da ćemo ih svojim primjerom naučiti kako je u životu važno uvijek ostati autentičan.