Što biste radili da vam je ovo posljednji dan života?

Prolaznost materije je toliko očita da nas neprestano suočava s pitanjima: otkud ova stvarnost, otkud postojanje, otkud život? U svoj toj prolaznosti ima li nešto vječno? Uranjajući ispod krute površine materijalne stvarnosti i pitajući se: „Što je smrt?“ zapravo se pitamo: „Što je život?“ Sasvim je svejedno odakle ćemo krenuti. Istinsko istraživanje života isprepleteno je s istraživanjem smrti. To je sama srž našeg postojanja. Kako smo nastali, tako ćemo i nestati. Kako smo postali, tako ćemo i prestati. A to „kako“ je ono što tijekom života možemo istraživati.

Kako biste se osjećali kad biste znali da je ovo posljednji dan vašeg života? Ili, da se približimo još malo, da su vam ovo posljednji trenuci? Iz te perspektive izgleda li svijet drukčije? Jesu li mirisi i dodiri intenzivniji? Iskrsavaju li vam u prvi plan neke nove životne vrijednosti? Jesu li vam prioriteti u glavi drukčije poredani?

Male smrti

Njegujući svjesnost o tome da smo tu, na ovom planetu privremeno, a ne zauvijek, možemo uvelike podići kvalitetu života. Inače, lako se možemo uhvatiti u zamku zvanu „nemam vremena“. Treba obaviti ovo, srediti ono… lako je vrijeme ispuniti obvezama ili se jednostavno iz dana u dan gubiti u nebitnim stvarima tipa: gledanje sapunica, listanje trač-magazina, sjedenje na kavama.

Dezorijentirani kaosom brzog života, često baš najvažnije stvari postavljamo negdje na dno prioriteta. Za posvećivanje sebi, svojem unutarnjem miru, ljubavi, svojim bližnjima ili ostvarivanju svojih snova i ambicija nikako da uhvatimo dovoljno vremena.

Promotrimo li malo svoj život, možemo primijetiti da u nama stalno nešto umire. Male smrti su svugdje prisutne. Prekid veze, selidba, ugibanje kućnog ljubimca, prestanak pušenja, otkaz na poslu. Sa svakom većom promjenom dolazi suočavanje s gubitkom. Nešto prestaje. Kad ispred sebe vidimo neku bolju, kvalitetniju zamjenu za ono od čega se odvajamo, onda je sve u redu. Ali nije uvijek tako. Ponekad idemo na lošije, padamo s konja na magarca. To se, u psihološkom smislu, događa i iznutra, u odnosu prema samima sebi. Ponekad pozitivna slika o sebi umire i pretvara se u negativnu, a ponekad se događa suprotno.

Nećemo moći živjeti bez ljubavi?

Neki psiholozi strah od smrti smatraju korijenom svih strahova. Ako se bojimo da bismo mogli izgubiti posao, bojimo se zapravo da nećemo imati što jesti, da ćemo završiti na ulici i umrijeti. Ako se bojimo prekida veze, bojimo se da bez ljubavi (ili partnera) nećemo moći živjeti. Ako se bojimo javnog nastupa, bojimo se da će nas neprihvaćanje drugih opet odvesti u neki vid propasti.

Mada je takvo tumačenje pomalo ekstremno, možemo ga uzeti kao polazišnu točku za istraživanje svojih strahova. Kad se suočavamo s nekom situacijom koja nas plaši, možemo se zapitati: Što je najgore što bi se moglo dogoditi? Ako pođe nizbrdo, kakva vrsta smrti je u podlozi: fizička (umrijet ću od gladi), psihološka (smrt pozitivne slike o sebi – ja sam jadna, nesposobna, loša i sl.), socijalna (smrt pozitivne slike pred drugima – ja sam crna ovca, nisam kao drugi i sl.)? Prihvaćajući smrt kao sastavni dio života možda otkrijemo da smrti i nema, već je jedino što se stalno događa – preobrazba.PageBreak

ruka
Kristina Lenard ruka
Strah od gubitka ili priča o novčiću u šaci

U Tibetanskoj knjizi o življenju i umiranju Sogyal Rimpoche predlaže: „Uzmi novčić i zamisli da je to ono što želiš imati. Drži ga čvrsto stisnutog u šaci i ispruži ruku, dlanom okrenutim prema tlu. Olabaviš li stisak, ono što želiš zadržati ćeš izgubiti. Zbog straha od gubitka, ruka ti je u grču. Ali, postoji i druga mogućnost. Možeš opustiti stisak, a ipak zadržati novčić. Okreni dlan na drugu stranu, tako da bude okrenut prema nebu. Otvori šaku i primijetit ćeš da je novčić još uvijek u tvojoj ruci. Pustio si, a novčić je i dalje tu.“

Ljudi koji se identificiraju s onim što imaju, s onim na što lijepe etiketu "moje", puno više strahuju od smrti od onih koji tijekom života njeguju i razvijaju životne vrijednosti koje nisu vezane uz posjedovanje. Ta etiketa "moje" može se prilijepiti bilo gdje: moj novac, moj partner, moja djeca, moja kuća, moja titula.

Odlijepiti se od identificiranja s poslom, obitelji...

Navedena parabola o novčiću je parabola o svemu tome. Gomilajući bogatstvo, lako je zaboraviti živjeti. Kontrolirajući partnera, lako je zaboraviti voljeti. A, zapravo, postoji li išta što u konačnici zaista imamo? U trenutku smrti, izgubit ćemo sve, uključujući i sebe same.

Ako nam se tijekom života teško odlijepiti od identificiranja s profesijom, obiteljskom ulogom, svojim posjedom – to će nam teže biti odlijepiti se od konačne identifikacije zvane „biti čovjekom“. Što se više tijekom života udaljavamo od sebe, to će nam strašnija biti pomisao na konačno odredište, na udaljavanje od svih poznatih vidova sebe – na smrt. Francuski pisac André Gide piše: „Čovjek ne može otkriti novo more ako nema hrabrosti izgubiti iz vida obalu“.

Osvijestimo li činjenicu da ćemo u trenutku smrti izgubiti sve poznate obale, lakše ćemo smoći hrabrosti za istraživanje nepoznatih mora tijekom života. Zato, dok smo tu, udahnimo punim plućima, napnimo jedra i – živimo!