1. Prije nešto više od dva mjeseca na adresu mi je stigao paketić Mozaik knjiga s poprilično razvikanom knjigom "Neukroćena". Iskreno, s obzirom u kakvom sam emotivnom kaosu bila (nakon turbulentnog prekida veze, ponovne selidbe, i uz to pisanja nove knjige) najmanje što mi je trebalo, tako sam to sebi objasnila, jest još jedna "selfhelp" knjiga i to s obećavajućim naslovom Neukroćena.
Pomislih, samo me nemoj još s time, ne da mi se... odložila sam je na noćni ormarić i posvetila se ponovnom preslagivanju sebe, sve do dana dok je nisam donijela u svoj novi dom u Opatiji. Strpljivo me čekala, onako kako su me čekali i moji prijatelji koji mi već mjesecima govoriše vrlo slično: "Nisi ista... nemoguće da te Zagreb toliko pojeo..." Znala sam da govore istinu, nemoguće je da me pojeo i ugasio jedan ne toliko velik grad, znajući da sam nekoliko godina ranije živjela na otoku usred Atlantika, i to vrlo živo i vrlo hrabro... Dakle, nije ni najmanje bilo do mjesta, očito, bilo je do mene i do lekcije o ljubavi koju sam očito morala naučiti na teži način.
I onda, zaronih. Kako u sebe, tako i u knjigu pred sobom...
"Pripremi se, u početku će ti biti neugodno, ali ne brini, uskoro ćeš zaboraviti da si u kavezu, uskoro će to jednostavno djelovati kao - život."
Protrnula sam, knjiga me doslovno (pro)čitala. Nasmijah se u isti tren pomislivši, sada mi znam dolaze odgovori, odgovori koje nisam htjela čuti, a koji su svo vrijeme tinjali oko i unutar mene. Tako to inače i biva zar ne? Intuicija je vjerna majka koja uvijek šapuće istinu najveću od sviju... dakako, ako ju želimo čuti i poslušati. Da ne duljim... i ne zalazim suviše u patetiku, želim vam reći da me je jedna naizgled šarena knjiga, točnije životna priča autorice Glennon Doyle, također vrlo emotivne žene, uzdrmala na vrlo dobar način, iskoristila me kao alat u ponovnom upoznavanju sebe, bacila me pod tračnice vlastitih nerealnih ljubavnih očekivanja, odvela me do ljutnje, bijesa i razočaranja, potvrdila mi sve sumnje i najdublje želje, ugasila pa ponovno oživjela. Iskreno, nije da to nisam mogla spoznati i bez nje (jer odgovori su uvijek u nama) ali ovako je bilo brže i za nijansu nježnije.
Glennon: "Istina o mojim tridesetima. Ostani na prostirci Glennon, to će te formirati. Istina o mojim četrdesetima. Nikada neću ostati, nikada više, u prostoriji, u razgovoru ili u vezi koja od mene traži da napustim sebe. Kada mi moje tijelo kaže istinu, vjerovat ću mu, sada imam povjerenja u sebe. Pogledat ću žene s moje lijeve i desne strane koje moraju ostati jer je to takvo vrijeme za njih, jer moraju saznati što ljubav i Bog i sloboda nisu, prije nego što doznaju što ljubav i Bog i sloboda jesu. Jer žele znati, jer su ratnice. Slat ću im svaki djelić svoje snage i solidarnosti da im pomognem u tom procesu, a onda ću smotati svoju prostirku i polako, promišljeno i lagano šetati. Jer sam se upravo sjetila da sunce sija, da je povjetarac svjež, a ona vrata čak nisu ni zaključana."
Istina je to i o mojim TRIdesetima. Formirale su me i još uvijek me formiraju. O još kako, onako kako ni u najluđim pričama zamisliti ne bih mogla. Tridesete su me najbolje naučile kako biti i ostati ponizna, kako sačuvati vlastite čvrste temelje i kako nikada ali baš nikada ne zaboraviti tko sam.
"Nije dostojno stabla da se osuši i nestane. Nije dostojno ni žene, također."
2. Roman "Žena koja je slikala kanom" nahranio je u meni ženu koja je oduvijek težila za neovisnošću i vlastitim uspjehom, zato mi se glavna junakinja Lakshmi kao simbol borbe protiv podčinjenosti brzo uvukla pod kožu. Njezina mudrost i hrabrost koja se nerijetko pripisuje jačem spolu, pokazala mi je koliko Indija bez obzira na svoj napredak još uvijek strogo drži tradicijski oblikovan mentalitet.
"Uspjeh je prolazan, što sam naučila na teži način. Dođe. Nestane. Mijenja te izvana, ali ne iznutra. Unutra sam i dalje ista djevojka koja je sanjala o sudbini grandioznijoj od one koja joj je dopuštena."
Slojevitost i dubina, a posebno unutarnji dijalozi u knjizi ono je što me posebno oduševilo, a poruku knjige bespogovorno bih mogla staviti i u kontekst današnjeg vremena bez obzira na to što naša kultura ne zagovara dogovorene brakove. Položaj žene i stagnacija društva na tom polju i kod nas su vrlo naglašene zato me čitanje ovakvih priča nadahnjuje da budem što cjelovitija kao žena, i sutra kao supruga i majka.
3. Roman "Moja nestala polovica" priča je koja mi se urezala duboko u sve pore jer mi je kroz svoju priču, provokativnu ali sadržajno kompleksnu, dočarala obrise koji dovode u pitanje našu ljudskost te granice koje prelazimo ne bi li bili prihvaćeni od drugih.
"Bila je crna. Plavocrna. Ne toliko crna da je izgledala ljubičasto. Crna kao kava, asfalt, svemir, crna kao početak i svršetak svijeta.''
Kroz ovaj roman o dvjema sestrama blizankama autorica je protegla pitanja seksizma, rasizma i klasnih razlika a to su teme koje su me kao vrlo osjetljivog čitatelja dosta uznemirile, ali koje su mi na surovo realan način pokazale stanje svijesti na kojemu prebiva ljudsko društvo, te koji je put do toga da se zapitamo što uistinu znači biti - Čovjek.
Ingrid Divković
.png)
.png)
