Žena inspiracija: Željka Ciganović

Ekonomistica u zemlji deva i slonova

Još se živo sjeća kako je samo dva dana nakon što je diplomirala, iz Zagreba u kojem je napadao snijeg do koljena, doletjela u Jaipur na 35 Celzijevih stupnjeva. Vozeći se taksijem s aerodroma prema gradu u čudu je promatrala deve, slonove, krave i majmune koji su bili ravnopravni sudionici cestovnog prometa, zajedno s biciklima, taksijima, kamionima i motociklima. Što zbog umora, što zbog neobičnih prizora, osjećala se kao da sanja.

Prvi znakovi bolesti

No ono što se na početku činilo kao ostvareni san, pretvorilo se gotovo u noćnu moru. Nakon što je u tri godine promijenila nekoliko radnih mjesta i nakon što je u svakoj tvrtki u kojoj je radila dala svoj apsolutni maksimum, Željka je bila iscrpljena i nesretna, narušena zdravlja. Uz policistične jajnike i hipotireozu, koje je vukla još iz srednjoškolskih dana, u Indiji je zbog stresa, prekomjernog rada i neredovitih obroka sastavljenih od indijske teške i masne hrane oboljela i od žutice. Žutica joj je dijagnosticirana nakon što je jednog dana u veljači 2007., u razdoblju iznimne preopterećenosti na poslu, samo pala u krevet. Povraćala je, nije mogla ništa jesti, a tadašnja cimerica primijetila je da joj je koža žuta.

Liječnik je potvrdio – radilo se o upali jetre. Za oporavak joj je trebalo dva mjeseca mirovanja i mnogo lijekova. No čak i deset mjeseci nakon toga, iako je u život unijela i male promjene, poput jutarnjih satova joge, Željka se nije osjećala zdravo. Imala je višak kilograma, manjak energije, osjećala se tužno i potišteno. Žarko je željela promjenu, prije svega posao koji bi je istinski ispunio, koji bi joj i davao, a ne samo uzimao energiju. Zato kad joj je žena iz Bjelovara, koja je također boravila u Indiji, dala broj duhovnog učitelja i iscjelitelja iz Bangalorea, grada na jugu Indije, uz riječi da joj on sigurno može pomoći, Željka je pomislila: „što mogu izgubiti?!“PageBreak

Napokon je skupila hrabrosti i pritisnula ključnu tipku na mobitelu. S druge strane javio se mekan, pomalo umoran glas. „Dobra večer, nadam se da nije prekasno“, promrmljala je Željka i objasnila Shri Shivakumaru Swamijiju Nasimathu zašto ga zove. O njemu tada apsolutno ništa nije znala, no ipak je nekako osjećala da mu može vjerovati. Prije nego što je završila priču, Swamiji ju je prekinuo i sam joj počeo pričati o njezinim najdubljim strahovima, nedoumicama, pitanjima i zdravstvenim problemima.

Iako od nje fizički odvojen stotinama kilometara, njegov je glas poput ogledala odrazio najskrivenije kutke njezine duše. Željka nije mogla vjerovati, no nastavila je slušati. Rekao joj je da se nema razloga brinuti jer je čeka lijep životni put i pozvao je da ga posjeti tijekom njegova skorog boravka u New Delhiju. Nakon tog razgovora Željka se, kako danas kaže, osjećala kao da ju je netko „napunio prekrasnom pozitivnom energijom od glave do pete“. Nekoliko puta je u glavi ponovno odvrtjela taj razgovor, a potom mirno zaspala. Iako to tada nije mogla znati, počelo je njezino putovanje u najmističnije kutke Indije, putovanje na kojem će otkriti jogu, prirodnu medicinu, ajurvedu, a uz sve to – i samu sebe.

Tri mjeseca nakon sudbonosnog telefonskog poziva, Željka je iz Jaipura otputovala u susjedni New Delhi kako bi uživo upoznala Swamijija. Čim ju je ugledao, taj mistik nježne građe, sijede kose i brade pitao ju je za zdravlje. Nakon što mu je odgovorila da je sve baš isto kao što je i bilo, Swamiji ju je velikodušno pozvao da dođe kod njega u Bangalore na dva tjedna. „Ja ću te naučiti svemu što ti treba“, rekao joj je. „Ti ćeš se tamo odmoriti i pročistiti i tvoj će se život zauvijek promijeniti“. Iako je u tom životnom razdoblju bila veoma neodlučna – primjerice, prije toga mjesecima nije mogla odlučiti želi li u firmi u kojoj je radila dati otkaz ili ne – Željka je u tom trenutku čula svoj unutarnji glas koji joj je jasno govorio da treba otići u Bangalore. „To mi je bila jedina slamka“, kaže danas. „Brzinom svjetlosti kroz cijelo tijelo mi je projurio osjećaj da ja to trebam, pa makar na samo dva tjedna.“

Odmah na početku stvorila se i prva zapreka. Tvrtka u kojoj je radila nije joj htjela dati godišnji odmor. Osim toga, nije imala ni dovoljno novca za avionsku kartu do Bangalorea. No kako to ponekad u životu biva, kad nešto žarko želimo, onda se stvari same od sebe poslože. Nenadano je dobila honorarni prevodilački posao za koji je zaradila upravo toliko novca koliko joj je trebalo za avionsku kartu. To joj je dalo snagu i da donese odluku koju je dugo odgađala – dala je otkaz jer je to bio još jedan u nizu poslova koji je nisu nimalo ispunjavali. „Naći ću već nešto drugo nakon što se vratim iz Bangalorea“, pomislila je. Ovaj put je na prvo mjesto odlučila staviti svoje zdravlje.PageBreak

U Bangalore je došla nešto prije ponoći 1. travnja 2008. godine. Terasa na prvom katu dvokatnice, u kojoj je Swamiji živio sa svojom suprugom, ajurvedskom liječnicom, bila je ispunjena ljudima koji su slušali njegovo redovito mjesečno predavanje. Željki je taj prizor bio potpuno neobičan. Primijetivši je kako ulazi na terasu, Swamiji joj se blagonaklono osmjehnuo i konstatirao: „Aha – ipak si došla“. U njegovu glasu Željka je osjetila toplu dobrodošlicu.

Nakon što se smjestila u jednu od dviju sobica na drugom katu koju Swamiji čuva za goste – ljude kojima pomaže – Željka je svoja prva dva dana u Bangaloreu doslovce prespavala. „Bilo je to nešto nevjerojatno“, prisjeća se danas. „Neki umor i stres u meni se otpustio, i moje tijelo i um trebali su se najprije odmoriti.“ Počelo je iscjeljivanje koje joj je u tom trenutku bilo prijeko potrebno. Swamiji – koji inače potječe iz obitelji duhovnih učitelja i savjetnika kraljeva – počeo joj je davati energiju rukama i ljekovite pripravke napravljene, među ostalim, i prema starim, obiteljskim receptima ispisanim na svescima od palminog lišća.

Iako je prema svemu još bila pomalo skeptična, Željka je fascinirano promatrala stotine bočica s homeopatskim tinkturama koje su resile cijeli zid jedne sobe. Najprije joj je dao vlastito osmišljen pripravak za napetost, stres, šok, strah i tugu. Pitao ju je i kad se zadnji put nasmijala. Željka se nije mogla sjetiti. „Pomislila sam – kakav je to bio život?“

Nije to bilo jedino pitanje koje joj je taj pronicljivi mistik postavio u ta prva dva tjedna. Upravo ju je bombardirao pitanjima. „Zašto si došla u Indiju? Zašto nisi otišla u Ameriku? Zašto si toliko radila u životu?“ U prvi mah Željki nije bilo jasno čemu sva ta pitanja – no poslije je shvatila da su i ona bila dio terapije. Teškim pitanjima Swamiji ju je polako tjerao da se suoči sama sa sobom. Istovremeno ju je počeo učiti jogijske vježbe koje su postale dio njezine svakodnevice. Prvo što je sada radila čim bi ustala bili su jogijski položaji, asane, i pranajame, vježbe disanja.

Budući da je cijeli život puno sjedila, tijelo joj je bilo kruto i trebala je na njemu puno raditi da postane fleksibilnije. Iz temelja joj se promijenila i prehrana: u Swamijijevoj kući jelo se puno lagane hrane, ponajprije svježeg voća i povrća. Otkrila je i blagodati posta.

Nakon dva tjedna takvog života Željka se osjećala puno bolje – čak se počela i ponovno smijati – no nije osjećala da joj se život promijenio, bar ne onako drastično kako joj je to Swamiji bio najavio. No onda se ipak dogodilo nešto nenadano. Swamiji je uskoro planirao krenuti na svoje uobičajene ture po selima i pitao je Željku želi li poći s njim da vidi kako to izgleda. Fascinirana blagodatima prirodne medicine i joge koje je osjetila na svojoj koži u posljednja dva tjedna, Željka je odlučila produljiti boravak kod Swamijija i poći s njim i njegovom pratnjom. I tada joj se život zaista promijenio iz temelja.PageBreak

Prije tog putovanja sa Swamijijem, Željka nikad nije uistinu vidjela indijska sela, čak je od njih malo zazirala jer su joj ljudi govorili da za strance mogu biti i opasna. Iznenadilo ju je stoga ono što je na tom proputovanju iskusila. Iako su ljudi na selima živjeli veoma skromno, jednostavno i minimalistički, bili su sretni, topli i susretljivi. Gdje god su se Swamiji i pratnja pojavili, mještani su ih prihvatili kao dio svoje obitelji. Primjerice, kad su u jednom selu morali prisustvovati ceremoniji za koju je Željki trebao sari, žene iz sela su joj ga posudile. „Potom su me obukle kao da se znamo cijeli život“, prisjeća se Željka. „Jedna mi je čak posudila svoju zlatnu ogrlicu.“
Još fascinantnije od samih ljudi na selu bilo je Swamijijevo ophođenje s njima. Osim što im je donosio pomoć u obliku hrane i drugih potrepština, ljudima je pomagao blagoslovom i savjetima.

Mještani su mu dolazili s različitim problemima i nedoumicama: poslovnim, zdravstvenim, obiteljskim, a on je svakome znao dati točno ono što mu treba. Jednima je govorio kakva će biti godina u pogledu usjeva te ih blagoslovio da im bude uspješna, drugima je davao energiju rukama i pripremao im svoje ljekovite pripravke, trećima bi namještao kralježnicu i istezao ih poput kakva shiatsu majstora, četvrtima je govorio da se ostave cigareta i jedu više voća i povrća. Svatko je uvijek dobivao upravo ono što je trebao. „Bila sam jako zahvalna što sam tamo, što imam sreću gledati što on sve radi s tim ljudima“, prisjeća se Željka.

„Tada to nisam snimala i žao mi je jer se neke stvari ne mogu prepričati. Osjećala sam se kao da sam se probudila iz duboke hibernacije. Kao da sam napokon počela doživljavati stvari.“ Stoga, kad ju je nakon te ture po selima Swamiji pitao želi li ostati još i od njega učiti, Željka se nije nimalo dvoumila. „Kad sam vidjela što on radi i kako pomaže ljudima – rekla sam: to je to. Rekla sam – može!“

I tako su se dva tjedna u Bangaloreu pretvorila u četiri, mjesec u dva, dva mjeseca u tri i četiri. S još jednom mladom ženom, Anom, koja je u međuvremenu također došla iz Zagreba, Željka je od Swamijija počela intenzivno učiti te mu pomagati u liječenju ljudi. Postupno su savladale osnovne asane i pranajame te ih počele prenositi ljudima koji su u Swamijijev dom dolazili po pomoć. Počele su raditi i u centru za rehabilitaciju djece s ulice, koji je vodila Swamijijeva žena. Bila su to djeca osnovnoškolske dobi koja su zbog roditeljskog zanemarivanja bila prisiljena raditi u tvornicama ili na ulici. Do te mjere su bila zapuštena da se nisu znala ni igrati. Željka i Ana su za njih osmišljavale kreativne radionice kako bi im pomogle da iscijele psihičke traume. Nakon nekoliko mjeseci takvog života Željka je primijetila da joj se odraz u ogledalu potpuno promijenio.

„Kad sam došla kod Swamijija, imala sam dosta kilograma viška, no to se nekako počelo normalizirati“, prisjeća se. „Primijetila sam da se i oblik mojeg tijela uravnotežio – dotad je bio poput kruške.“ Iako je prestala uzimati hormonalnu terapiju za policistične jajnike na kojoj je bila još od srednje škole, nestale su bolne menstruacije. Osim toga, usprkos tome što više nije uzimala ni nadomjesnu hormonalnu terapiju za hipotireozu, Željka se cijelo vrijeme osjećala poletno, optimistično i sretno. Bez obzira na to što je naporno radila svakog dana, bila je puna energije. „Shvatila sam da mi je zaista velik užitak raditi s ljudima i pomagati im“, veli danas Željka. „Na kraju dana ponekad sam bila doista fizički umorna, ali ne i mentalno. Počela sam se dobro osjećati.“PageBreak

Nakon nekog vremena Swamiji je Željku počeo poticati da nastavi učiti o jogi i prirodnoj medicini. „Rekao mi je: ‘Vidi i što drugi rade, kako rade. Usporedi sve – možda ti se nakon toga moj način terapije i neće sviđati’.“ Potaknuta tim riječima, Željka je u Indiji počela tražiti program koji bi joj odgovarao, a nakon višemjesečne potrage ga je i pronašla: upisala je magistarski studij joge, prvi takav program koji je priznala indijska vlada.

Danas je magistra joge, a prijavila se i na doktorski program koji bi joj omogućio da nastavi učiti. U međuvremenu, u Indiji nastavlja raditi sa Swamijijem i pomagati ljudima, a kad je u Zagrebu vodi radionice o jogi i zdravom načinu života. No ono što je možda najvažnije od svega – uz pomoć znanja koje sad ima, uspjela je pomoći i bliskim ljudima oko sebe. Zahvaljujući Swamijijevim ljekovitim pripravcima te postu, zdravoj prehrani, jogijskim vježbama disanja i istezanja njezina je majka, dugogodišnja dijabetičarka, normalizirala razinu šećera u krvi, a otac se riješio povišenog krvnog tlaka i kolesterola. I Željkini su nalazi nedavno pokazali da su joj se hormoni štitnjače potpuno normalizirali.

„Jesi li sada sretna?“ pitala sam nedavno Željku u kafiću nedaleko od naše redakcije dok smo čavrljale o njezinu životu i neobičnom životnom putu. „Pa jesam, jesam“, odvratila mi je Željka uz osmijeh. Ova nova Željka bila je miljama udaljena od one izgubljene, iscrpljene i bolesne 26-godišnjakinje koja je trebala sat vremena da se odluči na jedan jedini telefonski poziv. I to sve može zahvaliti glasu intuicije koji joj je govorio najprije da ode u Indiju, a potom da slijedi jednog neobičnog mistika u Bangalore.
Više o Željkinu radu doznajte na www.univerzalna-zelja.hr