PONESIMO SVE ŠTO SRETNEMO NA SVOJ PUT: Poslušajte savjete američke budističke redovnice

Američka budistička redovnica Pema Chödrön pomaže nam da razvijemo hrabrost za rad sa svojom unutarnjom boli - na način da je prepoznamo, prigrlimo i radimo s njom, a ne protiv nje. U knjizi ‘Počni tu gdje jesi’ donosi zanimljiv pristup iscjeljenju i prihvaćanju i onog neželjenog na koje često nailazimo na svom putu. Praksom meditacije i inspirativnim tibetanskim sloganima, koje nam nudi na putu spoznaje, Pema Chödrön otvara nas prema najvažnijem od svega - nama samima. Donosimo odlomak iz knjige koji se bavi pitanjem ega i njegovim manifestacijama u svakodnevnom životu.

Sve je to prilika za praksu. Nema prekida. Voljeli bi­smo vjerovati da je, kad je tiho i mirno, to i stvarno, a kad je neuredno, zbrkano i kaotično, pogriješili smo u nečemu ili, češće, netko drugi je nečime upropastio na­šu lijepu meditaciju. Netko je svojedobno rekao o jednoj glasnoj ženi sklonoj zapovijedanju: „Što ta žena radi u mojem svetom svijetu?“

S ovim sloganom povezano je i da buđenje obuhvaća razvijanje poštenja te jasnog viđenja. Ljudi katkada za­ključuju da učenja lojonga govore da bi, ako ne smijete op­tuživati druge nego se umjesto toga povezati s osjećajima ispod svoje priče, bilo pogrešno reći da vam je netko na­udio. Međutim, poštenje, jasno viđenje i iskrenost obu­hvaćaju sposobnost priznavanja da je šteta učinjena. Prva uzvišena istina – prvo Buddhino učenje – govori da pat­nja postoji. Patnja postoji kao dio ljudskog iskustva. Lju­di naude jedni drugima – mi naudimo drugima i drugi naude nama. Ta je spoznaja jasno viđenje.

Ovo je pitanje osjetljivo. U čemu je razlika između spo­znaje da se nekome naudilo i optuživanja? Možda u tome što, umjesto da upiremo prstom i optužujemo, postavlja­mo pitanja: „Kako mogu komunicirati? Kako mogu po­moći da učinjena šteta bude ispravljena? Kako mogu po­moći drugima da pronađu vlastitu mudrost, dobrotu i smisao za humor?“ To je mnogo veći izazov nego optu­živanje, mržnja i eksternalizacija osjećaja.

Kako možemo pomoći? Možemo pomoći tako da se sprijateljimo sa svojim osjećajima mržnje, zbunjenosti, i tako dalje. Tada ih možemo prihvatiti i u drugima. Ovom praksom možete početi uviđati da ste sposobni ostvarivati sve uloge. To nisu samo „oni“, nego „mi“ i „oni“.

Nekoć sam osjećala ogorčenost dok sam čitala o rodi­teljima koji zlostavljaju svoju djecu, napose fizički. Zna­la sam se pravednički raz­bjesniti – sve dok nisam postala majka. Vrlo se jasno sjećam kako sam jednoga dana, kad je moj šestomjesečni sin vrištao i plakao prekriven zobe­nom kašom, a kći od dvije i pol godine me je povlačila, pomislila: „Razumijem zašto sve one majke povrjeđu­ju svoju djecu. Potpuno razumijem. Samo sam odrasla u kulturi koja me ne potiče u tom smjeru, pa to neću uči­niti. Ali, u ovom trenutku sve u meni želi potpuno izbri­sati ova dva dražesna djeteta.“

 Stoga, kako tonglen ne biste oholo prakticirali za dru­goga koji je jako zbunjen, mogli biste se sjetiti da je po­srijedi praksa zbog koje se u vama rađa suosjećanje jer ste to i sami doživjeli. Bili ste gnjevni, ljubomorni i usamlje­ni. Znate kako je to i znate da i sami katkada postupate čudno. Usamljeni ste, pa izgovarate okrutne riječi; želite da vas netko voli, pa ga vrijeđate. Kad postanete sposob­ni vidjeti u kakvu je netko stanju zato što ste i sami bili u njemu, počinjete se zamišljati na njegovu mjestu. To se ne događa zato što ste bolji od njega, nego zato što ljud­ska bića dijele istu tvar. Što bolje poznajete sebe, to ćete više shvaćati druge.

Kad je svijet pun zla, kako neželjene situacije mo­žemo pretvoriti u put buđenja? Iskazivanjem apsolutne bodhichitte, primjerice. Ali većina je tehnika povezana s relativnom bodhichittom, odnosno, buđenjem povezanosti s osjetljivošću, ponovnim povezivanjem s njom ne samo u onome što nam se sviđa nego i u onome neugodnom.

Ljudi imaju mnogo razloga za ljutnju. To moramo pri­znati. Ljutiti smo. Ali, optuživanje drugih ništa ne rješava. Ishi je imao mnogo razloga biti ljutit. Cijelo je njegovo pleme pobijeno, sustavno, ubili su ih jednoga po jednoga. Nije ostao nitko osim njega. Ali, on nije bio ljutit. Od nje­ga bismo mogli usvojiti pouku. Što se god događalo, ako smo se sposobni povezati s osjetljivošću koja je ispod našeg gnjeva i s onim što je ondje, sposobni smo shvatiti neprija­telja tako da postanemo sposobni zamisliti sebe na tuđem mjestu. Osjećaj sposobnosti za komunikaciju s neprijate­ljem – srcem – jedini je način da se situacija promijeni. Ako mrzimo neprijatelja, patimo, neprijatelj pati i svijet pati.

Odsutnost mržnje jedini je način da ostvarimo istinsku promjenu. To je poruka Martina Luthera Kinga, Cesara Chaveza i Majke Tereze. Gerald Red Elk, moj bliski pri­jatelj i učitelj koji je bio starješina Siouxa, rekao mi je da je u mladosti bio prepun mržnje zbog toga kako se postu­palo i kako se postupa s njegovim narodom. Zbog te mr­žnje bio je nesretan alkoholičar. Ali dok je tijekom Drugog svjetskog rata bio u Europi, u njemu se nešto promijenilo; uvidio je da ga njegova mržnja truje. Vratio se iz toga ra­ta i do kraja života nastojao mladim ljudima u svojem ple­menu vratiti duh, samopouzdanje i dostojanstvo. Njegova glavna poruka nije bila mržnja, nego učenje komuniciranja sa svim bićima. Njegov je um bio vrlo opsežan.

Drugi slogan kaže „Sva dharma slaže se u jednome.“ Bez obzira na to koje je učenje posrijedi – pouka shamatha-vipashyane, pouka lojonga, svaka pouka duševnog i tjelesnog zdravlja iz bilo koje mudrosne tradicije – točka u kojoj se sva učenja slažu jest otpustiti držanje za samoga sebe. Ta­ko se u vlastitom svijetu počinjete osjećati kao kod kuće. To ne znači da je ego grijeh. Ego nije grijeh. Ego nije ne­što čega biste se trebali riješiti. Ego je nešto što upozna­jete – nešto s čim se sprijateljujete tako što ne eksternali­zirate i ne potiskujete sve osjećaje koje osjećate.

Bez obzira na to govorite li o bolnoj međunarodnoj si­tuaciji ili o bolnoj domaćoj situaciji, bol je posljedica ta­kozvane ego­-vezanosti, želje da sve bude onako kako mi želimo, želje za „ja­-pobjednikom“.

Ego je sličan vašoj sobi, sobi s pogledom, s toplinom, mirisima i glazbom koja vam se sviđa. Želite da bude onako kako vi želite. Samo biste željeli malo mira; že­ljeli biste malo sreće, znate, „samo me pusti na miru!“.
Ali, što više tako razmišljate, što više pokušavate posti­ći da vam se život uvijek prilagođava, to je jači vaš strah od drugih ljudi i od onoga što je izvan vaše sobe. Umje­sto da postanete opušteniji, počinjete zatvarati prozor­ske kapke i vrata. Kad iziđete, to vas iskustvo sve više uznemiruje i sve vam je neugodnije. Postajete osjetljiviji, plašljiviji i skloniji uzrujavanju, više nego ikada. Što više nastojite postići da bude onako kako želite, to se manje osjećate kao kod kuće.

Da biste počeli razvijati suosjećanje prema sebi i drugi­ma, morate otključati vrata. Još ih ne otvarate jer morate raditi na svojem strahu da bi mogao ući netko tko vam se ne sviđa. A kad se počnete opuštati i kad se sprijateljite s tim osjećajima, počinjete otvarati vrata. I, dakako, u vašu sobu ulazi glazba i mirisi koji vam se ne sviđaju. Dakako, netko stopalom zaustavi vrata i kaže vam da biste trebali prihvatiti drugu vjeru, glasovati za nekoga tko vam se ne sviđa ili dati novac koji ne želite dati.

Sada vam ti osjećaji postaju poznati. Razvijate suosje­ćanje, povezujete se s osjetljivošću. Shvaćate ono što se počinje događati kad se manje štitite. Tada, poput Ishija, postupno postajete više radoznali nego uplašeni. Biti ne­ustrašiv zapravo ne znači prevladati strah, nego upoznati njegovu prirodu. Jednostavno otvarajte vrata sve više i u određenu trenutku osjetit ćete se sposobnima pozvati sva svjesna bića da budu vaši gosti.

 Pomaže uvid u to da Nelsoni Mandele i Majke Tereze ovoga svijeta također znaju kako je biti u maloj sobi sa za­tvorenim vratima i prozorima. Poznaju gnjev, ljubomoru i usamljenost. To su ljudi koji su se sprijateljili sa samim sobom, pa su se stoga sprijateljili sa svijetom. To su lju­di koji su razvili odvažnost da budu sposobni razumjeti drhtave, bolne, uplašene osjećaje u vlastitu srcu, pa ih se stoga više ne plaše kad ih vanjski svijet pobudi.

Kad započnete s takvom praksom, toliko ste iskreni o svojim osjećajima da to u vama počinje stvarati osjećaj ra­zumijevanja drugih ljudi. Jedan mladić sljedeću je priču ispripovijedao u sklopu grupne diskusije tijekom vikend­ pouke lojonga. Otišao je u jedan bar u Los Angelesu ka­ko bi igrao bilijar. Prije nego što je počeo igrati, odložio je svoju novu kožnu jaknu na stolac. Kad je završio s igrom, jakna nije bila ondje. Četvero drugih ljudi u baru samo je sjedilo ondje i gledalo ga sa širokim, samodopadnim osmijesima. Bili su vrlo krupni. On se osjetio iznimno malenim i nemoćnim. Znao je da su mu uzeli jaknu te da ne bi bilo mudro suočiti se s njima jer je sitan a njih je više. Osjećao se poniženo i bespomoćno.

A tada mu je, zahvaljujući radu s ovom praksom, sinu­lo da bi mogao osjetiti empatiju prema ljudima na svijetu kojima su se drugi smijali, koje su prezirali i pljuvali zbog njihove religije, boje kože, rodne ili seksualne orijentaci­je ili nacionalnosti, ili iz kojega god razloga. Ustanovio je da suosjeća sa svim ljudima iz prošlosti koji su se naš­li u ponižavajućim situacijama. Njemu je to bilo iznimno važno iskustvo. Nije mu vratilo jaknu niti je išta riješilo. Ali, otvorilo je njegovo srce za mnoge ljude s kojima pri­je nije osjećao zajedničko iskustvo.

Odatle potječe srce u ovoj praksi, odatle potječe osje­ćaj zahvalnosti i uvažavanja. Postajemo dio loze ljudi koji su tijekom povijesti razvijali odvažnost, ljudi koji su una­toč vrlo slabim izgledima ostali otvoreni za velike teško­će i bolne situacije te ih pretvorili u put buđenja. Još će­mo mnogo puta teško podbaciti, i dalje ćemo se osjećati nesposobno, ali ta iskustva možemo iskoristiti za buđe­nje, kao što su oni učinili. Učenja lojonga pružaju nam na­čin povezivanja s moći naše loze, loze blagog ratništva.