Sve vrste inteligencije

Uobičajeno je da s riječi inteligencija označavamo umne sposobnosti učenja, razumijevanja, rasuđivanja i rješavanja problema. Međutim, znamo da ista osoba može biti slaba u matematici i logici, a sjajna u slikarstvu ili govorništvu. Primjećujemo i da neki ljudi naglašenog intelekta trpe neuspjeh u izboru prijatelja i ophođenju s okolinom, dok mnogi ponavljači razreda trijumfiraju u trgovini, sportu ili privatnom životu. Je li onda ispravno inteligencijom nazivati samo sposobnost logike i zaključivanja, ili je inteligencija zajednički izvor iz kojeg teku raznoliki talenti?

Najraniji zagovornik teorije o širokoj lepezi inteligencija je američki psiholog i harvardski profesor Howard Gardner, koji je 1983. u knjizi Frames of Mind iznio tvrdnju da se inteligencija grana na sedam tipova, pridodajući im naknadno osmi. Prema Gardneru i njegovim brojnim sljedbenicima, svako ljudsko biće posjeduje nešto od svih tipova inteligencije, ali ne u jednakoj mjeri. Koji će tip prevladati, ovisi o tome koji je dio mozga najrazvijeniji te o utjecajima okoline i situacijama u kojima se pojedinac nađe tijekom života, pogotovo u prvih desetak godina.

Kome je u djetinjstvu pri ruci glazbeni instrument imat će više izgleda razviti glazbeni potencijal, a tko je u prilici družiti se s loptom ili reketom bit će usmjereniji na koordinaciju pokreta i ravnotežu.

Danas se vjeruje je doprinos kvocijenta inteligencije u uspjehu tek 20 posto. Uspjehu više pridonose vješto komuniciranje, sposobnost „čitanja“ drugih ljudi i prepoznavanja vlastitih osjećaja i motiva.