Ili nam 'služi' ili je 'zakazalo'
Većina nas tijelo uzima zdravo za gotovo. Ono je tu, na raspolaganju nam je – poslužit ćemo se njime kad trebamo potrčati za tramvajem, preseliti stvari ili voditi ljubav. Ono nam omogućuje da stječemo iskustva, ispunjavamo obveze i ostvarujemo svoje ciljeve. Služi nam. Kada nas zaboli, kažemo da je tijelo „zakazalo“, nije bilo tu za nas onda kada nam je trebalo. A treba nam uvijek, neprestano. Ipak, iz nekih neobičnih razloga mnogi ljudi tijelo tretiraju kao teret ili kao neprijatelja.
Tijelo upija podražaje, reagira na vanjski svijet od prvog trenutka svojeg postojanja – od začeća. Ono što primimo u majčinu trbuhu i u prve tri godine djetinjstva ostaje s nama do kraja života. Budući da tijelo u sebe pohranjuje iskustva koja datiraju još iz tog davnog, predverbalnog doba, neke senzacije i doživljaje može nam biti teško izraziti riječima.
Prvo svjetlo svijesti, rudimentarna spoznaja da postoji neki „ja“ i da postoje neki drugi ljudi pojavljuje se između sedmog i devetog mjeseca života. Svijest se počinje razvijati nakon što je dijete već steklo određeno iskustvo (vrlo osjetljivog, tek započetog) življenja i zbog toga je tijelo u vremenskoj prednosti. Osim što je nešto starije od svijesti, posjeduje i drukčiju vrstu mudrosti.
Ono je osjetljivo na svoj način, šalje nam poruke preko nervoze u želucu, knedle u grlu, leptirića u trbuhu ili mirnoće u grudima. Kada ga tretiramo loše, kada ignoriramo njegove potrebe ili ga trujemo nikotinom, masnoćom, alkoholom, šećerom, slat će nam grube i nejasne signale. Tijelo će biti tu za nas onoliko koliko smo mi tu za njega. Slušamo li ga, poklanjamo li mu pažnju, ono će nam uzvratiti snagom i senzibilnošću.
Uništavanje tijela zbog neizražavanja osjećaja
Većini ljudi međutim nije jednostavno pokloniti pažnju svojem tijelu, njegovati ga, zavoljeti. Mada se na svakom koraku imamo priliku informirati o zdravoj prehrani, mnogi od nas uporno se uništavaju junk foodom. Mada smo svi itekako svjesni koliko je tijelu potrebno gibanje, mnogi se od nas nisu u stanju pokrenuti. Zašto? Zato što je tijelo carstvo našeg nesvjesnoga. Odnos prema tijelu je pokazatelj odnosa prema sebi kakav imamo iznutra.
Kada nas nešto duboko nesvjesno tišti, možemo to zatomiti hranom, toksinima ili otupljivanjem tjelesnih impulsa na drugi način (npr. višesatnim sjedenjem pred TV-om ili pretrpavanjem obvezama). Nakon tog kratkog samozavaravanja osjećamo se fizički lošije, ali emotivno „kao bolje“, odnosno drukčije. Praznina, nervoza ili nešto treće što smo zatomili nije više u prvom planu. Neugodni osjećaji postali su podnošljiviji, gurnuli smo ih dublje, vratili smo ih tamo otkud su došli. Zato se većini ljudi nije jednostavno riješiti viška kilograma, pušenja ili ljenčarenja pred televizorom.
Uništavanje tijela zbog nemogućnosti izražavanja i prorađivanja teških osjećaja može se manifestirati na mnogo načina. Na primjer, jedna 40-godišnjakinja koja je nakon teške i duge bolesti izgubila supruga emotivnu prazninu „popunjavala“ je prejedanjem. Nakon obilne večere „došlo bi joj“ da pojede komad čokolade, a zatim se „jednostavno ne bi mogla zaustaviti“ sve do zadnje kockice. Hrana je pritom imala i zaštitnu ulogu – nije više bila zgodna pa nije bila u opasnosti da u privuče drugog muškarca, što bi ujedno narušilo njezine (i majčine) predodžbe o idealnoj supruzi.
Jedan pedesetogodišnji muškarac je unatoč progresivnoj bolesti tankog crijeva nastavio konzumirati tešku hranu i alkohol. Ponašao se po modelu (tretirao je svoje tijelo po uzoru na svojeg oca), a to mu je osiguravalo i stalnu pažnju ukućana. Godinama su se svi angažirali oko njegove bolesti tretirajući ga kao dijete kojemu stalno treba ponavljati što je dobro za njega, a što ne. Ispod tog autodestruktivnog obrasca ležao je strah da ga, bude li se sam brinuo za svoje zdravlje, nitko neće primjećivati, a možda će ga i ostaviti.
Tijelo može pretrpjeti svašta. Tretiramo li ga loše, naviknut će se na to i još će nas više vezati uz štetne navike. Zato je važno da se rad na sebi odvija holistički: na mentalnoj, emotivnoj i fizičkoj razini. Spomenuta žena nije se mogla odreći prejedanja sve dok nije osvijestila kakvim mislima „hrani“ svoju sliku o sebi. Nakon što se oslobodila unutarnjih zabrana (Ne smijem biti privlačna, Upustim li se u novu vezu, bit ću predmet ogovaranja) napokon si je mogla dopustiti žalovanje za suprugom koje ju je u konačnici dovelo do emotivnog oslobođenja. Paralelno s tim počela je vježbati i mijenjati prehrambene navike. Ovakav holistički rad urodio je izvrsnim rezultatima.
Voljeti svoje tijelo uključuje cjeloživotnu njegu. S godinama se u nama nakuplja sve više životnog iskustva koje tijelo na svoj način obrađuje i probavlja. Poštujući ga i održavajući ga zdravim životnim navikama činimo ga protočnim i senzibilnim, tako da nam jasno i na vrijeme može dati do znanja ako nešto nije u redu. Pozornost koju mu posvetimo vratit će nam se stostruko – u zdravlju i samopouzdanju. Dok god smo živi, tijelo je naš prvi dom koji je uvijek i svugdje s nama. Njegujući ga, njegujemo sam život, njegujemo temelj svojeg bivanja.
.png)
.png)
