Vrijeme stvara i rješava probleme
Danas mi se cijelo vrijeme po glavi mota misao o našem poimanju vremena i života. Obratim li se fizici za pomoć, reći će da je vrijeme sasvim relativan pojam, da ovisi o promatraču i sustavu u kojemu se on nalazi. Ona alternativna fizika koja se još ne uči u općem obrazovanju govori o tome kako su prošlost, sadašnjost i budućnost paralelni svjetovi koji se odvijaju istodobno.
I kako uranjam u tu sliku svemira, doista se počinju gubiti granice ovosvjetovnoga: vrijeme prestaje biti samo dimenzija koja liječi rane i postaje neka tvar koja prožima nas i sve oko nas, kao potka za platno života. U tom svijetu relativizma i kvantnih događaja kao da nestaju emocije, a nastaje osjećaj prekrasne ispunjene praznine – slobode koju možemo susresti u meditaciji, relaksaciji. No otkuda onda to da nam vrijeme stvara i rješava probleme?
Kad sjećanjima istječe rok trajanja?
Vrijeme je ta čudna dimenzija koja i od najljepše svadbene torte ukrašene ružama, listićima zlata i tučenim vrhnjem učini neprepoznatljivu pljesnivu masu. Vrijeme je to koje oplodi prirodu prekrasnim bojama svježeg voća dok čekamo da sazrije. Vrijeme oplemenjuje sireve bogatim aromama dok zrijući dobivaju puninu. Vrijeme učini da zaboravimo i loše i dobre stvari. Kako onda razumjeti izraze poput carpe diem? Zašto bismo morali iskoristiti dan? Zar ne možemo sutra?
Kad je u pitanju torta, rado ćemo je pojesti dok je svježa i bez razmišljanja je baciti kad je pokvarena. No što je sa sjećanjima? Ako su sjećanja ostatak našeg života od prije nekog vremena, kada njima istječe rok trajanja? U kojem trenutku prestaju oplemenjivati našu osobnost i postaju breme koje nam onemogućuje kretanje prema naprijed?
Kod mene je inventura, navratite drugi put
Kad se ne možemo pokrenuti iz neke situacije, ili jednostavno kad nam je dosadno, rado ćemo se prepustiti prisjećanju, utonuti pod mekanu dekicu uspomena koja će nam pružiti taj sretni osjećaj sigurnosti. No ono što ćemo primijetiti jest to da što se više prepuštamo uljepšanim zapisima prošlosti, teže se lovimo u koštac sa stvarnošću. Uvijek sam se divio odlučnim ljudima koji su sadašnjosti gledali oči u oči. Naučio sam da im upravo ta osobina pomaže da budu toliko uspješni, a ne kao mi ostali, koji će po cijeli dan snatriti opijeni toplinom sunca.
Iskoristiti dan znači upravo to – iskoristiti ga da bismo se kretali. I dok je, s jedne strane, korisno s vremena na vrijeme napraviti rekapitulaciju, svježa energija i svježe prilike su poput kupca koji dođe i na vratima dućana zatekne natpis „Inventura“. Sljedeći put pokucat će na neka druga vrata.
S energijskog stajališta, ako se prisjetimo pokvarene torte, sjećanja su prošli događaji koji, ma koliko u trenutku bili svježi i inspirirajući, imaju energiju koja je ostarjela. Želimo li dotok svježih događaja i motivirajućih situacija, treba za njih napraviti mjesta. Još kao mali govorio sam da ne želim postati poput nekih odraslih koji govore: „U moje vrijeme...“, nego želim ići ukorak s vremenom. A to znači u sebi konstantno imati mjesta za novo.
I dok s jedne strane naš mozak zna kako zaboraviti i na taj se način riješiti nepotrebnih i zastarjelih informacija, emotivna i energijska razina tijela nisu tako lake na otpuštanju. Sjetite se samo emotivnih prepirki u kojima se na kraju dogovorite i racionalno „sredite“ problem. I ma koliko god tada sve bilo u redu, nešto u vama ipak još nije u redu. To je ta stara energija koju treba očistiti iz sebe. Upravo ta stara energija, bila ona nekoć prekrasan ili ružan osjećaj, ometa naš daljnji život i primanje svježe energije koja će nas nadahnuti za nove osjećaje, nove ideje, i stvoriti nove situacije.
Zato, kako biste ostali mladi, napravite inventuru, apsolvirajte naučeno i zaboravite staro. Hrabro krenite u novi dan za nove pobjede – svježi i ispunjeno prazni!
.png)
.png)
