Svatko od vas ima neku svoju sliku o psihoterapiji, najčešće vezanu uz scene iz knjiga ili filmova. Poneki od vas možda su došli i u bliski kontakt s njom, ali kod nas i dalje postoji mnogo predrasuda o psihoterapiji.

Počeci nekih oblika psihoterapijske prakse poznati su još od formiranja prvih ljudskih zajednica. Prvi psihoterapeuti bili su vračevi i šamani, a takvi oblici terapijske prakse sačuvani su i danas u plemenskim zajednicama. Oni su liječili čovjekovo tijelo, ali i čovjekovu dušu, kad god s njom nešto nije valjalo. S pojavom crkve i kršćanstva psihoterapijsku praksu počeli su upražnjavati svećenici, a svima je poznata institucija ispovijesti.

Čime se bavi psihoterapija?

Psihoterapija se bavi procesom promjene ličnosti, i to je ujedno njezin glavni fokus. Ako imate problem bilo koje vrste i ne možete ga sami riješiti, psihoterapija vam u tome može pomoći, pretvarajući problem u izazove s kojima ljudi lakše izlaze na kraj nego ako to isto nazovu problemom. Najslikovitije bismo to mogli usporediti s ormarom koji predstavlja vaš život. Stavljate u njega robu i punite ga, počinjete u njega gurati i nabacivati sve više stvari. U jednom trenutku u ormar više ne stanu sve te stvari, vrata se sama od sebe otvaraju i sve počinje ispadati. To ispadanje mogli bismo usporediti sa životnim problemom s kojim ne znamo kako izaći na kraj.

Kako vam psihoterapija može pomoći?

Uz pomoć psihoterapije prvo ćete iz ormara izvaditi sve stvari, lijepo ih presložiti, saviti, vidjeti što su pojeli moljci ili vam više ne služi, zatim baciti ono što vam više ne treba ili zamijeniti novim. Psihoterapija, osim rada s individualnim razlikama, još više afirmira ono univerzalno u čovjeku: pomaže nam eliminirati patnju i povećati životno blagostanje, baš kao što kaže Dalaj-lama. No psihoterapija mora biti situirana u realnosti, što znači:

  • vremenski je ograničena, ima svoj rok trajanja, i to je uglavnom sat vremena,
  • ona nije besplatna, novac je bitan faktor realnosti i dokaz odlučnosti klijenta da provede odluke o promjenama na koje se obvezao na terapiji,
  • uspostavljaju se terapijski ciljevi, duljina terapije i definira izgled željene promjene,
  • psihoterapijska seansa zbiva se u potpunoj diskreciji i sve što se u njezinu okviru događa ostaje povjerljivo.

Psihoterapija je proces u kojemu terapeut i klijent međusobno surađuju u postizanju zadanog cilja, a terapeut je taj koji posjeduje određena znanja i vještine koje im na tom zajedničkom putu pomažu.

Koliko psihoterapija postoji?

U svijetu postoji nekoliko stotina psihoterapijskih pravaca, odnosno modaliteta. Svaki budući terapeut, kao i klijent, bira terapiju po nekom svojem osobnom senzibilitetu. No i sam terapeut, bez obzira na pravac koji prakticira, unosi svoju osobnost, tako da se može reći da postoji onoliko terapija koliko i terapeuta. Svaki od psihoterapijskih modaliteta temelji svoju teorijsku osnovu u nekoj od psiholoških škola. Tako, na primjer, bihevioralna terapija crpi saznanja iz bihevioralne psihologije. Ipak možemo reći da se terapijski modaliteti grupiraju u četiri veće skupine, koje su i nastajale otprilike tim redom, svaka kao reakcija na neke manjkavosti prethodne:

Psihoanalitičke psihoterapije – u ovu skupinu spadaju psihoanaliza, jungijanska analitička psihologija i razne psihodinamske škole. Ova skupina primjenjuje teorijska saznanja do kojih je došao Freud i ostali psihoanalitičari, a fokus njihova rada je osvješćivanje nesvjesnih sadržaja i nadilaženje otpora i mehanizama obrane koji taj proces sprječavaju.
PageBreak
Kognitivno-bihevioralne psihoterapije – svoj teorijski okvir crpe iz kognitivno-bihevioralne psihologije koja je nastala kao rezultat osporavanja nesvjesnoga kakvim ga psihoanaliza smatra. Središte njihova fokusa je ponašanje. Postavili su formulu P-R, gdje je P podražaj, a R reakcija. Svaki podražaj izaziva određenu reakciju. Znači da bismo dobili željenu reakciju, primjenjujemo određeni podražaj. Dakle, ako se nekom nasmijemo, smiješak nam se vraća – dobivamo željenu reakciju, samo trebamo naučiti što učiniti da dobijemo ono što želimo. S vremenom je u ovu formula ubačena i komponenta kognicije – naš misaoni udio. Ova terapija određena nefunkcionalna ponašanja zamjenjuje funkcionalnima uz pomoć promjene naših životnih koncepata. U ovu skupinu spadaju kognitivne, bihevioralne, kognitivno-bihevioralne terapije i novije, kao što je racionalno-emotivna bihevioralna terapija (REBT).

Humanističke psihoterapije – ova skupina je prilično raznolika. U nju se ubrajaju: egzistencijalna, Gestalt, art psihoterapija, psihodrama, tjelesna i nedirektivna psihoterapija Carla Rogersa… Humanistička psihologija nastala je kao reakcija na pomalo nehuman odnos kognitivno-bihevioralnog psihološkog pristupa pojedincu, jer im je u fokusu više rezultat nego osoba sama. Čak su i neki eksperimenti kognitivno-bihevioralne psihologije, koji su njima jedan od važnih instrumenata istraživanja, bili pomalo neetički i nehumani. Sve to stvorilo je potrebu većeg poštovanja i humanijeg ophođenja prema klijentu ili ispitaniku, bez obzira na istraživanja i terapijsku praksu.

Sistemske psihoterapije – od kojih je najpoznatija sistemska obiteljska terapija. Praksa je pokazala da je pojedinca teško promatrati izdvojena iz sustava u kojem živi. Njegovo ponašanje ujedno je i uzrok i posljedica. Muž pije jer je žena depresivna, žena je depresivna jer muž pije. Ove terapije rade se i s pojedincima i s grupama – najčešće bračnim parovima i obiteljima. Njihov pristup u individualnim seansama nije linearni već također sistemski, jer sve ono što se događa pojedincu po njihovu je mišljenju dio šireg plana.

Suvremene tendencije su, sve više, integriranje različitih psihoterapijskih pristupa, jer su svi pokazali određene manjkavosti. Na ovome inzistira i Europska udruga za psihoterapiju te se u sklopu educiranja terapeuta u okviru nekog modaliteta savjetuje pohađanje određenog broja vježbi iz nekog drugog terapijskog pravca – takozvani multimodalni pristup.

Kako psihoterapija radi?

Psihoterapija izvlači na svjetlo dana, osvješćuje nam one dijelove ličnosti koji često rade protiv naše volje. Koliko ste puta sebi rekli kako od sutra počinjete s dijetom, ili prestajete pušiti, ili donijeli bilo koju drugu odluku koju niste proveli u djelo i priveli kraju? Terapijom tim našim skrivenim dijelovima ličnosti dajemo pravo glasa, doznajemo zašto taj dio nas ima korist od sabotiranja naše volje. Kada dođemo do tog saznanja, svjesno donosimo odluku koji ćemo dio sebe podržati. Povezivanje svih tih dijelova ličnosti naziva se integriranje ličnosti i ogleda se u tome da sve više počinjemo prihvaćati sebe i razumijevati druge. Dolazimo do formule: ja sam dobar i ti si dobar. Integrirana osoba je kruna svih terapija i kao krajnji oblik veoma se teško postiže. Mogla bi se povući paralela s prosvijetljenom osobom u religijsko-filozofskim konceptima.

Svi oni mehanizmi koji u djetinjstvu imaju funkciju da nas zaštite i pomognu nam da preživimo nešto što nam se čini jako strašno, u odrasloj dobi postaju nešto patološko. Što je ranije uspostavljen ovakav mehanizam i što je jača ta rana trauma, time je i patologija veća. Psihoterapijom zamjenjujemo, odnosno popravljamo takve mehanizme nečim novim i funkcionalnim. Važno je i odati sebi priznanje što smo preživjeli neke krizne situacije, oprostiti sebi i svijetu, a ponajviše roditeljima za sve to i napokon početi živjeti.

Najvažnije, psihoterapija nam pomaže da budemo u ovom trenutku, sada i ovdje, što nam teško i rijetko polazi za rukom, tako što nas oslobađa tereta prošlosti i straha od budućnosti. Opet, i prošlost i budućnost nam mogu biti i od koristi. Naši korijeni su u našoj budućnosti – no često se osjećamo kao da vučemo neki teret na leđima, teret prošlosti koji bi se veoma lako mogao zamisliti kao veliki ormar, baš onaj s početka teksta. Teško je vući ga, ali ako ga zamislimo ispred nas i zakvačimo uže za njega, on nam može olakšati put do budućnosti. No samo kada smo u sadašnjosti, mi smo najkonstruktivniji i možemo najbolje za sebe iskoristiti u danom trenutku. Uz pomoć psihoterapije okolnosti više neće upravljati nama, nego ćemo mi diktirati okolnosti. Kakve su nam misli, takav će nam biti i život.