„Kakve su to misli“, upitala sam Anelu pri našem prvom susretu, „što analizirate?“ „Sve“, odvratila je ona nasmijavši se, „a posebno sebe. Kad se ne osjećam dobro, pokušavam u tome naći neki smisao i pretvoriti taj osjećaj u nešto pozitivno. Često u prsima osjećam neku čudnu bol, ali nikako da dokučim što je to i što da s tim radim.“ „I onda razmišljate kako ćete to riješiti?“ upitala sam. „Da, onda pokušavam shvatiti kako je do toga došlo, što radim pogrešno ili što mi ta bol poručuje.“

Um i osjećaji

Objasnila sam Aneli da je ona jedna od bezbroj ljudi koji svoj problem pokušavaju riješiti mentalno. Upirući mislima u osjećaje, sjeckajući ih svojom analizom, zapravo nad sobom vrše svojevrsno nasilje. „Da, ali kako da to prestanem raditi? Ne mogu samo dignuti ruke od svega i pomiriti se s tim da se osjećam loše. Ne želim odustati od rada na sebi, želim to riješiti“, rekla je Anela. Bila je vidno uzbuđena. Vidjelo se da joj ta bol smeta, da je doživljava kao strano tijelo koje želi maknuti, odstraniti kako bi mogla biti sretna i zadovoljna.

Anela je potražila moju pomoć očekujući da ću je podučiti na koji način da tretira svoju bol kako bi ona nestala. Kada sam joj objasnila da ja uopće ne smatram da bol treba „riješiti“, jer je ne smatram problemom, ostala je zbunjena i pomalo ljuta. „Kako nije problem ako mi smeta?“ pitala je. „A što ako vam smeta samo zato što je uporno pokušavate riješiti?“ upitala sam ja nju. „Ako date priliku jednom sasvim drukčijem procesu, može se dogoditi da vas bol oslobodi od naporne umne analize.“

Aneli je bilo čudno što o boli govorim u pozitivnom kontekstu. Trebalo joj je puno vremena da sa svoje emotivne boli skine etikete s natpisima „odbojno“, „strano“ i slično. Mada svoju bol nije doživljavala kao dio sebe, nego više kao neki nepoželjni umetak, Anela je nakon nekog vremena uspjela prihvatiti da je ta bol dio nje i da sama po sebi možda nije loša.

Nakon toga krenule smo u istraživanje bolnih situacija iz prošlosti. Imala je stajalište da je „prošlost prošla“ i da „kopanje po prošlosti“ nema smisla jer je prošlost nepromjenjiva. Opet mi je trebalo nekoliko susreta da je uvjerim kako njezina bol iz prošlosti nije „prošla“, nego je prisutna u njoj u sadašnjosti zato što je u nekim bolnim situacijama svoju povrijeđenost morala skrivati i potiskivati. Nailazeći na stalno nove mentalne obrane, postalo mi je jasno da je Anelina bol velika. Jer, da nije velika, ne bi razvila tako snažnu obranu. Logično – što je neprijatelj s kojim se borite jači, to se morate bolje naoružati.

Osjetljivost kao dar

Aneli se bilo teško uopće sjetiti da je u nekim situacijama kao dijete bila povrijeđena. A onda je usput spomenula kako ju je otac znao tući. Predstavila je to kao uobičajenu odgojnu metodu, mada je na pitanje „Biste li i vi tako odgajali svoje dijete?“ odgovorila da tako nešto svojem djetetu ne bi radila ni u ludilu. Ispostavilo se da, kada bi je počeo tući, Anelin otac se doslovno iživljavao. Uz to, ako bi je vidio da plače, počeo bi je tući još jače. Da bi u takvim emotivnim uvjetima preživjela, Anela je morala naučiti gutati bol i primati batine šutke.

Sve je to ispričala prilično hladno i začudila se vidjevši po mom izrazu lica da sam zgrožena. Trebalo nam je još nekoliko susreta da Anela sebi prizna da je bila zlostavljana i da očeve ispade bijesa ništa ne opravdava. Tek kada je prestala štititi figuru svojeg oca razmišljajući kao on (da je ona sigurno nekako te batine zaslužila), njezina bol je počela izbijati na površinu. Počela se osjećati ranjivo, izloženo i povrijeđeno i znala je satima kod kuće plakati. Njezin dečko je bio prilično zbunjen, čak i ljut. Htio je natrag onu svoju staru, jaku Anelu i počeo je misliti da nešto s njom ozbiljno nije u redu i da bi „trebala uzimati neki lijek za živce“.

„Ne mogu vjerovati, izabrala sam partnera koji ne može podnijeti moju bol, baš kao što je ni ja nisam mogla podnijeti“, rekla je Anela plačući. Taj put je čvrsto odlučila da je njegova reakcija neće zaustaviti u procesu otkrivanja svoje osjetljivosti. „Ako me boli, boli me. To je tako jednostavno. Prije sam stalno nagađala što mi moja bol poručuje, a zapravo mi ne poručuje ništa drugog osim onog što je očigledno... Bol mi poručuje da me boli, da sam povrijeđena.“

Što je Anela više dopuštala svojoj boli da postoji i da se izrazi a da je stalno ne tumači i ne pokušava „riješiti“, to joj se više vraćala i njezina prirodna osjetljivost. Sve je više osjećala, a sve manje mislila. Sve lakše se unosila u život, a da stalno ne mora imati sve isplanirano, sve pod kontrolom. Malo po malo, svoju osjetljivost je počela doživljavati kao dar, a ne kao grešku. Njezina dječja osjetljivost joj je vratila doživljaj života koji je spontan i prepuštajući.