Ne volim pamtiti brojke osim rođendana dragih osoba. No to je sasvim druga priča. Osjetila sam se obveznom to naglasiti jer se ne sjećam točno datuma kad sam krenula sa sirovojedstvom, ali mislim da je sve počelo prije pet godina. Priča o početku tog putovanja mi je, za razliku od datuma, ostala jasno urezana u pamćenje.

I tako mi je muž onda smiksao salatu

Znam da je bilo proljeće i da mi je Slavica Sabol, gospođa od čije sam obitelji kupovala ekološke namirnice, dovezla narudžbu za taj tjedan. Neobvezno čavrljajući, rekla je: „I tako mi je muž onda smiksao salatu...“ Pogledala sam je iskosa i pitala kako to misli. Tada mi je ispričala da je na dar dobila knjigu Victorije Boutenko Zeleno za zdravlje te da, otkad ju je pročitala, ne prođe ni dan da ne popije barem jedan kašasti sok.

Molila sam je da mi posudi knjigu barem na kratko. Baš ju je imala pri ruci, a ja sam je počela čitati već na putu do stana. Odložila sam namirnice, nastavila čitati do naslonjača, sjela i nisam ispuštala knjigu iz ruku dok je nisam pročitala. Mnogo toga što sam pročitala činilo mi se kao najprirodnija stvar na svijetu i pitala sam se zašto mi to nitko nije rekao. Otvorila se brana pitanja i želja da što prije nadoknadim sve što ne znam o tom novom, šarenom, bogatom svijetu sirovojedstva.

Moji prvi kašasti sokovi bili su užasna okusa

Prva tri mjeseca sjećam se kroz lišće koje je završavalo u zelenim kašastim sokovima kad god sam osjetila glad. Dva, tri, četiri – ma samo recite broj – nije mi bio problem napraviti nekoliko puta dnevno zeleni miks kojim sam obilato zalijevala sebe, ali i ukućane. Sada kad se osvrnem na to razdoblje, čini mi se kao da ništa nisam ni radila osim pripremala zelene kašaste sokove i salate. Ha, salate još kako-tako, ali sokovi baš nisu bili uspješnice u tom razdoblju.

Naime, nakon nekog vremena shvatila sam da su djeca, kad bi čula da ih zovem na sok, tražila gdje se sakriti samo da ga ne bi morala popiti. Iako mi je tada to bilo teško shvatiti, sada ih potpuno razumijem. Moji prvi zeleni kašasti sokovi bili su užasna okusa. Da, bili su zdravi, ali okus im je bio od ljutog, slanog, kiselog… ma sve samo ne ukusnog. Tada sam shvatila dvije stvari: kao prvo, morat ću se potruditi i osmisliti okuse koje će moja obitelj voljeti, a kao drugo, dogovorili smo kompromis. Svatko je mogao popiti samo jedan kašasti sok na dan (meni za ljubav), a ostale preskočiti. Kako smo se to dogovorili, moje zelene kreacije postajale su sve ukusnije i nemali broj puta se dogodilo da su svi tražili svoju čašu zeleniša čak i ako su već odavno popili dogovorenu količinu za taj dan.

Priča o štednjaku

Sve je u to prvo vrijeme izgledalo sjajno. Ja sam u tri mjeseca na 100 posto sirovoj prehrani izgubila osam kilograma premda sam cijelo vrijeme nešto jela ili pila, očistio mi se ten, oči zasjale, popravilo mi se raspoloženje, dobila sam na izdržljivosti i energiji, ali... Budući da sam se sama nekako naglavce bacila u cijelu tu sirovojedsku priču te se na svojoj koži uvjerila da mi godi, željela sam da i moja obitelj iskusi sve dobrobiti takvog načina prehrane.

No mjesec-dva prije nego što mi je Slavica posudila knjigu, kupili smo novi štednjak koje se ponosno smjestio u našoj kuhinji. Ljubav mog života nije baš lako prihvatila moju odluku o toj kupnji, a sad se ispostavilo da je njegovo šesto čulo bilo puno jače od mog. Štednjak je u mjesecima koji su dolazili služio za kuhanje jutarnje suprugove kave i ništa više. Cijelo vrijeme razmišljala sam da nećemo biti pravi sirovojedci dok god taj štednjak ne dobije noge i odšeće iz našeg doma. Ono mi se činilo kao znak da još važemo je li sirovojedstvo za nas, kao nekakva sigurnosna klauzula u ugovoru iako sam donijela odluku da je vrijeme za promjenu.

Lazanje kao prekretnica

I tako je prolazilo vrijeme, uz iznimku pokojeg jednostavnog kuhanog obroka za moju obitelj. Vrijeme za pripremu hrane provodila sam eksperimentirajući, kombinirajući, izmišljajući, a jela koja su dolazila na stol pred moje ukućane bila su sve maštovitija i slasnija. Nakon nešto više od godine pripremila sam i recept koji je konačno utvrdio naš status sirovojedaca. Lazanje. Kad ih je Dragi probao, oduševljeno je uskliknuo (još ga vidim kako se diže iz stolca i ozareno me gleda): „E, sad se možemo riješiti štednjaka!“ I tako, postali smo obitelj bez ploče za kuhanje u kuhinji. Dobro, pećnicu imamo jer Dragi ne odustaje od domaćeg kruha.

Od tada, svakim danom sve sam više svjesna temeljitog zaokreta u našim životima koji je donijela samo promjena prehrane. Jer sirovojedstvo je za nas postalo mnogo više: postalo je svjetonazor. Pretočilo se u dublje razumijevanje kako bi doista tijelo trebalo funkcionirati i što bismo mu trebali priskrbiti da to čini optimalno. Da ne kažem koliko više vremena imam (jer u pripremi svakog kuhanog recepta treba uzeti u obzir i vrijeme kuhanja, koje meni više ne treba), koliko brže obavljam kupnju, koliko manje štetnih stvari upotrebljavamo za održavanje higijene tijela i doma, koliko... No družit ćemo se još pa ću vam sve to još stići ispričati.

Recept za fini kašasti sok

U međuvremenu, evo i jednog jednostavnog recepta za zeleni kašasti sok (ovo je jedan od meni omiljenih). Za jednu osobu u blender stavite 1/2 banane, 1/2 mesa manga, 1/2 šake peršinova lišća i 2 dl vode. Izmiksajte i uživajte!