Xuana Gwara, šamana iz Južne Amerike, susrela sam ispred zagrebačkog hotela Esplanade. U dugim lanenim bijelim hlačama i tunici iste boje, s lenonkama na nosu – nalik reinkarnaciji milenijalske kombinacije hipija i Isusa – odskakao je od uzavrelog gradskog asfalta. Pružila sam mu ruku, a on ju je ignorirao, zagrlivši me kao dugogodišnju prijateljicu. U samo nekoliko minuta zaintrigirao me svojom karizmom, pozitivnošću i elokventnošću, iako sam i dalje bila skeptična.
Premda Xuan Gwar nije prvi bijeli šaman kojeg sam upoznala, neki stereotip u meni je i dalje vjerovao da „pravi“ šamani mogu biti samo tamnoputi urođenici s dubokim borama, što bi bio dokaz njihove autentičnosti, zrelosti i mudrosti. O, kako sam se prevarila. Nakon višednevnog sudjelovanja na Gwarovim predavanjima i ceremonijama spoznala sam da se u tijelu 31-godišnjaka skriva snažan duhovni iscjelitelj.
Poznato je da se dar šamanizma nasljeđuje. Prema južnoameričkim legendama, preci biraju jednog svog potomka i daju mu upute kako će postati šaman. Drugim riječima, otac ili majka koji žive šamanski put predaju svoja znanja svom djetetu. Posljednja dva, tri desetljeća, zahvaljujući čemu su se znanja o šamanizmu proširila izvan Južne Amerike, šamani postaju i oni koji svojim rođenjem ne pripadaju starosjediocima iz Amazone. „To se dogodi kada pojedince, najčešće u 40-im godinama, njihova terminalna bolest – ona koja ih pokušava probuditi, osvijestiti – šalje da se upoznaju sa šamanizmom“, objašnjava mi mladi šaman, što je, na neki način, bila i njegova inicijacija u spiritualne prakse drevnih iscjelitelja Južne Amerike.
„Rođen sam na krajnjem jugu kontinenta, u mjestu koje gotovo dodiruje Antarktiku, ali sam većinu djetinjstva i odraslog života proveo u Buenos Airesu, gradu koji se ne razlikuje puno od Zagreba, gdje nisam bio u kontaktu s urođenicima niti sam čuo za šamanizam“, počinje svoju priču argentinski šaman. „Sve do 19. godine živio sam kao prosječna osoba u konvencionalnoj, imućnoj obitelji. Dugo sam pokušavao voditi uobičajen život, ali se u meni stalno nešto bunilo. Osjećao sam da moja duša pati, nisam vidio svrhu života“, iskren je Gwar koji je tada studirao na filmskoj akademiji. „Bio sam dobar student, ali usprkos svim pohvalama, nisam bio zadovoljan. Činilo mi se da sam taj život proživio već nekoliko puta. Očajnički mi je bilo dosadno. Vjerovao sam da ću se, ako nastavim tim putem, objesiti prije četrdesete.“
Srećom, njegova duhovna strana je prevagnula. „Sa 19 godina sam napustio dom, zapalio novac, dokumente i materijalna dobra. Neki su mislili da sam doživio psihički slom, ali ja sam samo želio krenuti od nule“, nastavlja svoju priču šaman koji je sljedećih godinu dana proveo hodočasteći po zabačenim dijelovima Argentine, Čilea i Bolivije. Neopterećen materijalnim dobrima, živio je poput beskućnika i isposnika, spavao na otvorenom i preživljavao moleći ljude za hranu. Iako to tada još nije znao, njegov ga je, često opasan put vodio prema amazonskoj džungli i šamanizmu.
„Putovao sam daleko od civilizacije jer sam htio biti potpuno sam. Želio sam spoznati što mi je činiti i kako da iscijelim samog sebe. U jednom sam trenutku pronašao jednu zabačenu špilju u kojoj sam ostao tri mjeseca pokušavajući naučiti meditirati. Spavao sam kratko, jeo malo, a preostali dio dana ispunjavao sam duhovnim ritualima iz joge, budizma, tantre... Trudio sam se što manje govoriti, ali cijelo sam vrijeme razgovarao s Bogom“, prisjeća se Gwar. Kada se proširila vijesti o vrckavom klincu koji živi kao pustinjak, turistički su vodiči počeli dovoditi turiste u obilazak pa je Gwar krenuo utabati nove staze. „Koketirajući sa smrću, prošao sam Ande – 5, 6 tisuća metara nadmorske visine u tjedan dana – bosonog i bez ruksaka s hranom i vodom“, govori šaman ističući da ga je od svega što je dosad naučio najviše izgradilo upravo to vrijeme koje je proveo u samoći.
Na svojim se putešestvijama prvi put susreo s južnoameričkim urođenicima i tradicionalnim šamanima, ali tek kada je stigao u bolivijsku džunglu osjetio se spremnim upoznati njihove rituale. „Otkrivši da postoji toliko mnogo vrijednog znanja koje nije zapisano ni u jednoj knjizi – a koje odumire – pokušavao sam upijati što više toga kako bih ga sačuvao“, objašnjava Gwar koji sebe opisuje kao štrebera kojeg je uvijek privlačilo učenje.
Zbog toga je odlučio hodočašće završiti u SachaRuna Shamanic Healing retreatu u blizini La Paza. „Volio sam šamanske ceremonije i znanja, ali uvijek sam se smatrao antropologom – uvijek s bilježnicom u ruci – zbog čega sam mislio da ću postati pisac. Ni u najluđim snovima nisam mislio da ću postati šaman“, naglašava Gwar jer je to značilo veliku promjenu stila života. „Nisam htio voditi ceremonije, biti odgovoran za ljude koji dolaze na iscjeljenje, želio sam da mi pogreške budu dopuštene“, dodaje Gwar kojemu je sudbina ipak dodijelila drugačiji put. Nakon svoje druge vizije – da postane šaman – nevoljko je pristao postati „sluga biljci“ i počeo svoje učenje.
Dok je trajalo njegovo učenje, šest mjeseci živio je u retreatu u džungli, a ostatak godine u Buenos Airesu gdje se vraćao konvencionalnom načinu života. „Odlazio sam u grad obučen u kožnu jaknu, svraćao u barove s prijateljima, izlazio s djevojkama, ali osjećao sam da se pretvaram. To više nisam bio ja. Grad mi se sve manje sviđao, pa sam svaki put ostajao sve dulje u Boliviji, a kraće u Buenos Airesu“, priznaje Gwar izazov mirenja svojih dualnosti.
„Nisam bio urođenik – ni otac ni majka mi nisu predali svoje šamansko znanje – a više nisam bio ni 'normalan' čovjek iz grada. Bio sam oboje, a bilo mi je vrlo teško integrirati jedno i drugo.“
Nakon sedmogodišnjih priprema i izučavanja tisućama godina starih znanja, Xuan Gwar je sa 26 godina postao posrednik između ljudi i duhovnog svijeta. „Kao najmlađi šaman u retreatu SachaRuna bio sam zadužen za dva hrama i cijeli niz ceremonija. Bio sam iscijeljen i zadovoljan, ali zbog svojih obaveza više nisam odlaziti na putovanja koja su bila važan dio moje osobne evolucije.“
Slušajući intuiciju, Gwar je napustio retreat i otisnuo se na nova, još dalja putovanja kako bi prenosio tradicionalne šamanske mudrosti ostatku svijeta. Tako je, u sklopu Shamanic Healing - Croatia Dragon Retreata, prvi put stigao u Hrvatsku. „Iako sam posljednjih 10 godina proveo živeći u prirodi, gradovi i problemi njihovih stanovnika nisu mi strani. Kada sam, i sam rođen u gradu, prvi put stigao u Amazonu mojim učiteljima, bio sam poprilično duhovno bolestan. Učeći kako da iscijelim samog sebe, prihvaćajući brojne tradicionalne prakse te iscjeljujući druge, spoznao sam da priroda može liječiti bilo gdje“, kaže šaman, a vjerujem da bi to potvrdili svi koji su sudjelovali na njegovim ceremonijama.
Budući da nije organizirana religija, nego drevna duhovna praksa, šamanizam prožima sve vjere i uvjerenja. U šamanizmu ne postoji ideja o prosvjetljenju niti šamanizam želi nekoga mijenjati – svatko je savršen takav kakav jest. Od šamanskih iscjeljujućih rituala i holističkih savjeta koji teže postizanju i očuvanju zdravlja na svim razinama – fizičkom, mentalnom, duhovnom – svaki pojedinac može imati koristi. „Glavna šamanska filozofija jest da se sve tajne univerzuma nalaze u čovjeku, a pristupamo im pomoću rituala i cjelokupnog stila života koji nas vraćaju korijenima i povezuju s prirodom. Kada smo u sinkronicitetu sa Zemljom zdravi smo, a kada smo zdravi, onda smo sretni i slobodni - to je sve što trebamo“, objašnjava Gwar potičući nas da zamislimo šamana kao kondicijskog trenera duhovnog svijeta, onog koji nas motivira i gura da postignemo više. „On poznaje vaše granice, ne dopušta da odustanete i tjera vas da ostvarite svoj stvarni limit. U tom se trenutku vaša duša širi i iscjeljuje. Postajete snažniji, mirniji, zdraviji, sretniji.“
Ova drevna, južnoamerička praksa oslobađa nas od svega što nas sputava potičući da postanemo najbolja verzija sebe. Ono što sam sama spoznala, na jednoj od Gwarovih ceremonija, jest da protrese sve one emocije koje smo godinama gurali ispod tepiha, potakne da se vratimo izvornom u sebi, povežemo sa sobom na najdubljoj razini i krenemo ispočetka ispunjeni čistom ljubavlju. To duhovno iskustvo rada na sebi ponekad može biti bolno, ali kao kad nam je baka u djetinjstvu alkoholom ispirala rane od padova, to činimo za vlastiti napredak. Kako mi je šaman jednostavno protumačio: „Bolje je u jednu noć proplakati cijeli život, nego cijeli život plakati.“
Šamana Xuana Gwara možete kontaktirati na e-mail raenergy@gmail.com
· Reagiraj
.png)
.png)
