Bože, zašto si to radi?
Vjerujemo da ponekad promatrajući bliske i drage ljude pomislite: „Oh, Bože, zašto si to radi?“ Čini vam se da neka osoba ne postupa u skladu s vlastitim interesima. Naravno, gledajući sa strane imate bolju perspektivu od nje. Vidite stvari koje ona nema priliku vidjeti jer je „nosom“ u tome. Možda se pitate zašto je odabrala baš tog partnera koji joj ne poklanja pažnju, zbog čega njezin stan uvijek treba biti savršen, čak i kada pada od umora, kako može toliko energije ulagati u odnose s drugima, i to uvijek na svoju štetu. I tako bismo mogli nabrajati silne primjere u kojima ljudi ne postupaju u skladu s vlastitim interesima.
Odgovor zašto je to tako velikom mjerom leži u ograničavajućim uvjerenjima koje stječemo do pete godine života, u fazi kada nismo sposobni racionalizirati i sve primamo na dubokoj nesvjesnoj razini. Ograničavajuća uvjerenja su taj unutarnji poriv koji nas tjera da napravimo nešto što se kosi s našim interesima.
Uvjerenja su nešto što smatramo istinitim, što nikada ne preispitujemo. Skup takvih uvjerenja nalazi se na posebnoj „snimci“ u našem mozgu na kojoj su snimljene sve verbalne ili neverbalne poruke roditelja i roditeljskih figura dok smo bili djeca. Sjetite se kako su vam roditelji govorili što je dobro za vas i kako biste se trebali ponašati.
Možda su to bile neke od sljedećih poruka:
Nikomu ne treba vjerovati. Kada ti je teško, ne pokazuj to, moglo bi se upotrijebiti protiv tebe. Moraš biti ljubazna prema ljudima. U vezi se treba svađati. Žene su čangrizave. Svi muškarci su isti. Ljubav je bol. Probleme treba rješavati sam. Drugi misle samo na sebe.
Uvjerenja stečena u djetinjstvu u odrasloj dobi pružaju nam sigurnost. Ona nas čuvaju i potvrđuju da smo na dobrom putu. S jedne strane, dok god živimo prema njima, smatramo da smo dobro i da nam se ništa loše neće dogoditi. S druge strane, živeći prema njima potvrđujemo neke rane odluke ne preispitujući vrijede li one i dalje u našem životu. Primjerice, ako je žena odlučila vjerovati da su svi muškarci isti i misle samo na sebe, na temelju svakodnevnih riječi svoje majke, ona će birati upravo takve muškarce kako bi potvrdila da je majka u pravu, a samim time i ona sama. Istovremeno će „izbrisati“ sve krasne izdanke muške vrste koji bi joj za Valentinovo kupili buket ruža. Za takve će momke možda zaključiti da nema kemije.
Oni koji ne znaju reći ne jer ih nitko nije naučio
Osvrnimo se na trenutak na ljude koji ne znaju reći ne. Alica ima dugogodišnju prijateljicu Maju. U posljednje vrijeme je taj odnos poprilično iscrpljuje. Naime, Maja od nje stalno traži usluge i tomu nema kraja. Zove je npr. da ide s njom u trgovački centar izvan grada premda zna koliko Alica mrzi kupovanje, a posebno izvan grada, a i nije pravi trenutak jer je obećala dečku da će ići u šetnju i kino. Ali… kako reći ne?
Nema pojma, nitko ju tome nije naučio. Na kraju kaže Maji da će ići s njom. Nekako joj je lakše dogovoriti se s dečkom da cijeli raspored prebace za sutra, nego da Maji objašnjava kako joj se ne ide. Ipak je ona njezina dugogodišnja prijateljica. Odlazi s njom u kupnju tijekom koje u njoj polako tinja ljutnja. Pa Maja baš i nije fer, zašto ona ne razmišlja o njoj. Zna da ima malo vremena za svoj posao i svaki trenutak koji može provesti s dečkom joj je dragocjen. Na kraju svega Maja joj zahvali na trudu, odvede je na piće, a Alica zna da će ju ljutnja proći i da će opet napraviti Maji sto i jednu uslugu. Bilo bi lakše da je samo Maja ta kojoj Alica pomaže, ali takvih Maja ima na poslu, u susjedstvu i među drugim prijateljima.
Mnogo je razloga što netko ne zna reći ne. Uglavnom potječu iz roditeljskog doma. Možda su roditelji bili jako zadovoljni kad je dijete bilo dobro i poslušno, a svako drugo ponašanje su kažnjavali ili ignorirali. Možda roditelji nisu obraćali pozornost na dijete pa je ono odlučilo biti dobro i poslušno kako bi napokon na njega obratili pozornost. Možda je imalo brata ili sestru koji su bili miljenici pa je dijete zaključilo da mora biti uvijek dobro da ga zavole kao tog brata ili sestru.
Prisilno ponašanje u ovom kontekstu znači da ni u jednoj situaciji, pa i kad je ona za nas štetna, nećemo odbiti učiniti nešto za drugoga. To uključuje da ćemo, i kada svaki atom našeg tijela vrišti „ne“, na socijalnoj razini reći „da“. Kada bismo razriješili to prisilno i automatsko pristajanje, tada bi naša usmjerenost na druge postala naša vrijednost. Odnosno, tada bismo, u većini slučajeva, pomogli ljudima oko sebe. Kako to učiniti? Ako smatramo da netko nešto može napraviti sam, asertivno ćemo ga odbiti. Ako imamo važnog posla, odgodit ćemo pomoć za poslije. Alica će Maji možda reći: „Nemoj se ljutiti, ali ja tako mrzim šoping i idem s dečkom u kino. Možda da se vidimo jedan dan na kavi?“
Sposobnost da čovjek spontano bira stanje i reakciju koja je za njega najbolja zove se autonomija. Malo je autonomnih ljudi. Oni žive ovdje i sada, svjesni svoje prošlosti, ali neopterećeni njome. Uzimajući u obzir sve informacije na temelju iskustava iz prošlosti, oni planiraju budućnost. Autonomni ljudi su spontani, ali ne i impulzivni. Oni se mogu veseliti i biti tužni, mogu se naljutiti, ali se i dobro zabavljati. Autonomna osoba odlučit će učiniti nešto ako je to u skladu s njezinim interesima. Uzmimo dvije prijateljice koje ujutro pijuckaju kavu. Odjednom jednoj od njih pada na pamet „Hajdemo do Graza!“ Spontana osoba u sekundi će sama sa sobom provjeriti je li joj to odgovara i, ako joj odgovara, pristaje otići na jednodnevni izlet. Impulzivna osoba neće ništa provjeriti, bez razmišljanja će otići na izlet. Čak i ako će ju to baciti u crveni minus, čak i ako ima dogovoren termin kod doktora na koji čeka šest mjeseci, čak i ako već ima važan dogovor za poslijepodne.
Autonomni ljudi osuđuju postupke drugih, a ne ljude kao takve. To naravno ne znači da im se svi moraju sviđati. Naprotiv, slobodno odlučuju s kim će biti u odnosu, a s kim ne. Nadalje, ako su prisiljeni biti s nekim u odnosu, primjerice s nadređenim, autonomno odlučuju kako će se ponašati i reagirati. Nikoga ne smatraju nedostojnim svoje pozornosti, ali ni idolom. Autonomna osoba zna da je sreća u rukama nas samih. Zna da je odgovorna za svoje postupke te ne traži odgovornost u drugima. Nisu joj drugi krivi.
Svi se rađamo autonomni. I svi gubimo tu kvalitetu onog trenutka kad počinjemo dobivati zabrane da budemo ono što jesmo, ali i dozvole, pohvale i pokude od vlastitih roditelja koji nas oblikuju u nešto što nije u skladu s našom prirodom, već njihovom idejom kakvi bismo trebali biti. No svi možemo, ako se potrudimo, ponovno postati autonomni.
Ograničavajuća uvjerenja radom na sebi možemo prevesti u podržavajuća uvjerenja koja će nas potaknuti da postupamo u skladu s vlastitim interesima. Kako to učiniti? Za početak vrlo je važno slušati tijelo koje nam tako često nešto poručuje, a mi te znakove ignoriramo. Naime, život suprotan našim interesima prilično je iscrpljujući. Sjetimo se Alice. Koliko vremena i energije mora uložiti kako bi zadovoljila svačije potrebe. Njezini atomi viču „Ne želim!“ a ona ipak radi i odrađuje. U takvim situacijama, ako dugo činimo nešto što nije u skladu s našim interesima, tijelo nam to poručuje migrenom, gastritisom, grčevima u želucu, mučninom, slabošću ili neželjenim osjećajima poput tjeskobe, anksioznosti, krivnje. Kad se to dogodi, dobro je zapitati se „Koja je pozitivna namjera, primjerice, migrene?“
Koja je pozitivna namjera moje glavobolje?
Koliko god vam se činilo da migrena nema pozitivnu namjeru, jer vam glava puca po šavovima, poslušajte svoj nesvjesni um, ono što vam poručuje. Udobno se smjestite i zapitajte koja je pozitivna namjera neželjenog osjećaja ili ponašanja. Kada dobijete odgovor, ponavljajte pitanje „Koja je pozitivna namjera?“ sve dok ne dođete do neke vrijednosti koju želite zadovoljiti, primjerice do mira, sreće, zadovoljstva, uživanja, te razmislite kako možete zadovoljiti tu pozitivnu namjeru, a da to za vas ne bude štetno.
Nadalje, kada primijetite ili vas netko upozori na obrazac ponašanja koji se ponavlja, a nije baš dobar za vas, nemojte ga ignorirati. Koliko god bilo teško, prihvatite da je to vaše ponašanje. Jer tek kada to prihvatite, moći ćete ga mijenjati. Nakon toga vam savjetujemo da potražite stručnjaka u kojeg ćete imati povjerenja i s kojim ćete pronaći u sebi sve resurse koji su vam potrebni da biste živjeli u skladu sa svojim interesima.
Tri vježbe za smanjivanje stresa kao posljedice postupanja protiv vlastitih interesa
1. Vježba:
Pisanje – sve više istraživanja pokazuje kako pisanje o stresnim situacijama i okolnostima može pomoći otpuštanju stresa i ublažavanju stanja na koja utječe stres. Preporučuje se 10-15 minuta pisanja dnevno. Na papir možete prenijeti svoje viđenje stresnih situacija i osjećaje. Olovka budi dio nas koji je najobjektivniji, onaj koji nije opterećen emocionalnim reakcijama i prosudbama.
2. Vježba:
Fizička aktivnost smanjit će stres i intenzitet reakcije na stres. Posebno su korisne aerobne vježbe poput hodanja, trčanja, plivanja ili vožnje biciklom. Istezanje je korisno kod napetosti mišića. Aerobne vježbe podižu i razinu određenih kemikalija u mozgu koje poboljšavaju raspoloženje i čine nas zadovoljnijima sobom.
3. Vježba
Vođenje antistresne fantazije: svaki dan pronađite vremena i posvetite se održavanju zdravlja uma i tijela. Nađite miran kutak, zatvorite oči u ležećem ili sjedećem položaju i stvarajte pozitivne slike. Možete zamisliti kako sjedite pokraj mora, rijeke, jezera, osjetite ugodnu toplinu sunca na tijelu, osjetite mirise cvijeća, borova... Svatko bira svoje pozitivne slike. Vrijeme u autobusu, tramvaju, pauzu na poslu, umjesto za razmišljanje o brigama, iskoristite na ovakav način.
Više o autoricama teksta Jeleni Vrsaljko i Tatjani Gjurković te njihovu psihoterapijskom radu doznajte na www.centarproventus.hr
.png)
.png)
