Žena inspiracija: Ivana Parlov

Jednom davno sam pročitala: „Nitko nije tako siromašan da ne bi mogao biti sunčeva zraka ili životno svjetlo drugome, nitko tako bogat da to ne bi trebao“. Ta mi se lijepa misao urezala duboko u pamćenje i postala moja vodilja u svim volonterskim djelovanjima u Lijepoj Našoj gdje sam shvatila koliku radost pričinja davati, ali i primati. Uvidjevši da kod nas u većini domova ima dovoljno volontera, počela sam razmišljati o odlasku u svijet koji vapi za ljudima koji imaju volju i želju pomagati. Duboko u srcu željela sam ići u neku od zemalja Trećeg svijeta, ali mi je dugo trebalo da to osvijestim i obznanim bližnjima.

U ljeto 2007. godine sletjela sam u istočnu Tanzaniju. U velikom šoku i nevjerici prolazila sam ulicama najvećeg (ali ne i glavnoga) grada Dar es Salaama, na obali Indijskog oceana. Kako li sam uopće zamišljala ovu istočnoafričku zemlju, pitala sam se, ali u sebi nisam pronalazila odgovor. Sve predodžbe koje sam stekla „upoznavanjem“ s ovom zemljom putem interneta i knjiga nisu bile ni približne onom što me tu dočekalo. Brzo su se raspršile slike lijepe prirode, golemih i brojnih nacionalnih parkova poput Serengetija, Ngorongoro kratera, prekrasnih pješčanih plaža otoka Zanzibara...

Ono što sam vidjela bila je vreva na svakom koraku, nesnosna vrućina, bezbroj uličnih prodavača zbog kojih u dugim kolonama na semaforima ne možete otvoriti prozor automobila jer bi vam mogle nestati stvari... Sve me to polako uvodilo u jako siromašan svijet koji me svakim novim danom ostavljao bez daha. Da sam znala koliko će me tek siromaštvo i bijeda dočekati u selu Rujewa, u kojem sam provela prvih nekoliko mjeseci, možda ne bih tamo ni krenula.

U Dar es Salaamu može se vidjeti svašta: i siromašne i bogate dijelove grada, uostalom kao i u svim metropolama svijeta. No tek prolazeći kroz tanzanijska sela čovjek može doživjeti cijeli taj svijet onakvim kakav on jest u najvećem postotku – izrazito siromašan s uvjetima koje si mi zapadnjaci teško možemo predočiti.PageBreak

Unatoč siromaštvu koje je bilo svuda oko mene, svakodnevni rad u srednjoj školi u selu Rujewa činio me presretnom. Pripremala sam učenike drugog razreda za državni ispit iz engleskog jezika, što je bilo nadasve zanimljivo iskustvo, a ponekad i izazov ponajprije zbog mojeg nepoznavanja domicilnog jezika. No ubrzo sam i tu zapreku savladala jer sam se trudila naučiti svahili koristeći se ponekad i rukama i nogama u objašnjavanju. Dolazilo bi tada do situacija da kupujući voće (matunda) zatražim magarce (mapunda). Uskoro sam mogla dobiti priznanje za osobu godine u nizanju bisera koji su itekako uveseljavali moje suseljane i učenike.

Budući da sam bila jedina bjelkinja u široj okolici, svi su me rado zaustavljali i pozdravljali te pozivali u svoje domove. Karibu (dobrodošla) je prva riječ s kojom sam se susrela na aerodromu i koja me stalno pratila u ovom svijetu izrazito velikodušnih i dobroćudnih ljudi.

Mala Anna

U tom razdoblju radovao me, ali često i rastuživao, svaki odlazak u posjet nekom iz sela u okolici zbog užasnih uvjeta u kojima su tamošnji ljudi živjeli. Male kućice od blata sa slamnatim krovovima koji prokišnjavaju, sobice bez ijednog komada namještaja s krpenim vrećama za spavanje složenima po podu, pokoja zdjela za kuhanje... Ovakve slike vam priušte neprospavane noći, pogotovo kad počnete uspoređivati svoj lijepi dom s uvjetima u kojima žive ti ljudi. Najviše besanih noći doživjela sam zbog djece koju sam najčešće i nalazila u tim kućicama. Koliko su samo sretni što ne znaju što sve postoji, tješila sam se. Ali bezuspješno, jer znala sam da su oni itekako upoznati sa svime što „bijeli čovjek“ posjeduje. Svi mi dođemo naoružani tehnikom i motorizacijom i brzo im damo do znanja što sve imamo i kako ugodno živimo na drugoj strani zemaljske kugle.

Pružanje bilo kakve vrste pomoći za mene je postalo svakodnevica – činilo me sretnom i ispunjenom. Vođenje bolesne djece liječniku, kupovanje lijekova, hrane, davanje instrukcija, pomaganje po sirotištima... Nagledala sam se svega i doživjela puno živopisnih situacija. Jedna me se posebno dojmila jer je za dijete kojemu je pomoć trebala, ona bila presudna. Kako sam pripremala ispite za svoje učenike, cijele dane sam provodila u školi. Jednog kasnog popodneva dočekala me skupina djece moleći da odem posjetiti djevojčicu koja se jako razboljela, a baka s kojom je živjela nije imala novca da je odvede u bolnicu. Odmah sam malenu odnijela u bolnicu u kojoj su ustanovili malariju koja joj je u kratkom roku razorila imunitet pa su je u zadnji čas spasili velikom dozom tableta i infuzije. Nisam htjela ni pomisliti što bi bilo da me djeca nisu pronašla u tom ključnom trenutku. Mojih pet kuna spasilo je jedno divno dijete koje se zove Anna, sad pohađa 3. razred osnovne škole i među najboljim je učenicima u razredu.

To što ne mogu pomoći svima ne znači da ne trebam nikome

Anna je jedna u nizu siročadi koja odrasta bez ljubavi i adekvatne skrbi zbog kobne smrti roditelja te su sretni ako se za njih brinu bake i djedovi. Od samog sam početka većinom pomagala takvoj djeci i njihove su me sudbine uistinu dirnule. Ta mala nezaštićena stvorenja jedva preživljavaju uz jedan, a nerijetko nijedan obrok dnevno. Uglavnom ne pohađaju školu jer u polju rade za zdjelicu palente. Koje li teške i tužne sudbine! Neprestano su me izjedale ovakve misli. Kako im pomoći, pitala sam se. Često bi mi se javljala ideja o gradnji doma za takvu djecu. Onda bih pomislila: „Tako ću pomoći samo nekolicini. Je li to rješenje?“

Odgovor nisam dugo tražila jer mi je jedan prijatelj dao usporedbu postavivši mi ovo pitanje: „Prilikom autobusne nesreće imaš mogućnost priteći u pomoć. Bi li pritekla u pomoć nekolicini znajući da nećeš moći spasiti sve unesrećene ili bi stajala prekriženih ruku jer se svi ne mogu spasiti?“ Njegovo pitanje je imalo samo jedan odgovor i navelo me je na razmišljanje kolika je cijena jednog života. Slika moje male Anne prošla mi je ispred očiju i odmah sam donijela odluku – pokušat ću zatražiti pomoć svojeg naroda kako bismo sagradili dom za 50-ero nezbrinute djece.PageBreak

Nakon tri mjeseca u Rujewi preselila sam se u grad Songeu na jugu Tanzanije. Sa 100-tinjak tisuća stanovnika, spadao je među manje, ali i najsiromašnije gradove u zemlji. Tu se potvrdila ona poznata – što južnije, to tužnije. Rad u osnovnoj i srednjoj školi te na obližnjem fakultetu ispunjavao mi je dane koje sam tu itekako počela cijeniti. Osjećala sam se privilegiranom i beskrajno sretnom što sam rođena u svojoj obitelji i državi, te sve jaču potrebu da djelić lijepog i bezbrižnog djetinjstva pružim mališanima čije su životne prilike najteže. Ideja o sirotištu nikako me nije napuštala, a mnogi ljudi kojima je bila potrebna pomoć i u tom dijelu zemlje sve više su me učvršćivali u mojoj nakani.

Nakon povrataka u Hrvatsku, uz obitelj i prijateljicu Vesnu Pavlić počela sam s prodajnim izložbama fotografija iz Tanzanije s nakanom da prikupim 100 tisuća eura za taj projekt. Uskoro sam doživjela pozitivan šok odazivom naših ljudi koji su pokazali svu svoju velikodušnost i suosjećanje za djecu u potrebi. U samo nekoliko mjeseci novac je bio spreman, kao i moj tada 23-godišnji prijatelj Matej Skenderović koji je krenuo mojim putem i otputovao u Songeu kako bi nadzirao i vodio izgradnju (iako mu to nije bila struka).

Oh, my God!

U nepunih pet mjeseci niknulo je sirotište u kojem su dosad svoj dom pronašli Neema, Amina, Joshua, Raphael, Yohana, Cecilia, Leviasi, Siphaely, Sorana, Clara, Rose, Samson, Yustus, Alex, Germana, Vaileth, Imaculata, Getcheni, Yelena... Svatko od njih sa svojom tužnom prošlosti i, nadamo se, svijetlom budućnosti. Presretna sam kad vidim koliko njihove osobnosti ispunjavaju svaki kut te kuće – 16-godišnji Joshua svojom izraženom brižnošću za mlađeg brata i sestru blizance, ali i za ostale jer je najstariji; trinaestogodišnji Raphael neprestano nasmijan, radišan i sklon nestašlucima; osmogodišnja Rose, mala ljepotica i savjesna učenica; sedmogodišnja albino djevojčica Imaculata koja dolazi iz najtežih uvjeta gdje je živjela s retardiranom i gluhonijemom mamom; šestogodišnji razigrani Getcheni; četverogodišnja Germana koja se svima vješa o vrat tražeći svoj djelić nježnosti i pažnje...

Važnost i veličinu tog projekta danas vidim u sitnicama – poput jedne rečenice djevojčice za koju se mislilo da je gluhonijema, a ona je jednog dana ugledavši svoje omiljeno jelo prvi put prozborila: „O, my God!“ (Oh, moj Bože!), ili pak kad čujem malenu Vaileth koja čim vidi da volonteri nekog podignu u naručje, viče: „And me, and me!“ (I mene, i mene!). Sve su to djeca željna ljubavi koju do jučer nisu imala i koja su krpene vreće na podovima svojih sobica zamijenila krevetima s mekim madracima te jednim malim obrokom palente s finim kuhanim varivom na dan (i komadićem mesa jednom tjedno). Za sve nas koji ondje volontiramo dirljivo je kad ih vidimo kako željno iščekuju dan kada na jelovniku imaju šalicu mlijeka ili jaje, jer za njih su to specijaliteti čiji im je okus do dolaska u sirotište bio nepoznat. Tek u sjaju njihovih očiju shvatim kolika je važnost tog doma nastalog u propitivanju i blagoj sumnji o njegovoj potrebi.

Svake godine nekoliko tjedana mogu odvojiti za boravak s njima i upravo se pripremam na dvomjesečni odlazak u Afriku kako bih s njima proslavila božićne blagdane. Mislim da je nepotrebno pisati koliko se radujem...

Želite li i vi pomoći mališanima iz Ivanine priče, potražite informacije na stranici njezine udruge www.kolajna-ljubavi.hr. Pomoći možete jednokratnom donacijom ili tako da postanete kum ili kuma nekom siromašnom i napuštenom djetetu.