Mirko Vragović: Bolje je biti veseo i vrckast

Zovem se Mirko, idem u 4.f i imam – 38 godina. Dragi Lastane, patim li od sindroma Petra Pana?

Jasno mi je da, kad odrastemo, jedan dio nas ipak ostane šašav. Tek kad me neko dijete čudno pogleda jer mu kažem da mi se ne obraća s „vi“, sjetim se da sam izvana odrastao. No ne dam se ja smesti i ne želim se odricati sitnica koje me čine sretnim samo zato što su tu neke godine. Ponosan sam na to što se i dan-danas radujem malim stvarima. Znate ono: idete spavati navečer i mislite hoćete li moći zaspati od veselja jer ćete sutra ići kupiti novi mobitel. Možda su se igračke malo promijenile i cijena im je dobila koju nulu, ali osjećaj koji bude sličan je onom iz djetinjstva. Ne odričem se ni cike i veselja kad sretnem nekoga tko mi je drag! Sa 18 sam možda još mislio kako je cool biti hladan i ozbiljan, a onda sam shvatio da samo pokušavam izgraditi zaštitnu fasadu i da mi je bolje biti veseo i luckast jer će onda ozbiljni i hladni ljudi kojih se treba bojati pobjeći glavom bez obzira.

I dan-danas se igram. Odem u Narodne novine po obrazac FT1P (guglajte), a izađem s plastelinom! I onda provedem subotu modelirajući tajni vrt s biljkama koje postoje samo na udaljenom planetu, sve zajedno snimim mobitelom i nasmijem prijatelje. Kad uhvatim vremena, igram se i na računalu.

Ipak, najviše se volim igrati života. Promatram sebe, promatram ljude i, kad primijetim da sam počeo stvari doživljavati preozbiljno, „gumb za doživljaj“ smanjim na 1! I onda se nastavim igrati – bez opterećenja hoću li pogriješiti ili, ne daj bože, izgubiti.
Naučio sam da biti neozbiljan ne znači biti neodgovoran i to mi je najveće otkriće koje mi je omogućilo da sačuvam dijete u sebi.

jelena vukmirica
Filip Čargonja jelena vukmirica
Jelena Vukmirica Makovičić: Moje dijete moj je učitelj

Dugo sam razmišljala prije nego što sam sjela napisati ove retke. Što je to dječje čega se ne odričem i što uvijek nosim sa sobom? Prije svega, rekla bih – smijeh. Slatki grleni smijeh koji mi ispunjava trbuh vibracijama i katkad mi ostavlja bolove u trbušnim mišićima, a tada sam najsretnija jer znam da sam se zaista pošteno nasmijala! Mislim da je jako važno ne zaboraviti se smijati – pronalaziti duhovite aspekte u svakodnevnim situacijama. Čini mi se da kao odrasli imamo tendenciju postati suviše ozbiljni i pridavati tomu važnost, kao da sve dobiva na važnosti ako smo ozbiljni. A osmijeh topi sve pred sobom. Katkad namrgođenu prodavačicu u trgovini namjerno pozdravim jako ljubazno, s velikim osmijehom na licu, a ona se otopi i odbaci svoj oklop. Čini mi se vrlo zdravim moći se slatko nasmijati, posebno na vlastiti račun, i tako nastojati uvijek vidjeti vedriju stranu situacija.

Druga je stvar znatiželja i želja za učenjem i upoznavanjem novog. Trudim se zadržati svježinu pogleda u svakodnevnom životu, trudim se vidjeti grad u kojem živim, svojeg partnera, prirodu, ljude uvijek iznova, svježe i nove. Želim zadržati dječje, širom otvorene oči, koje se dive svemu što vide i upijaju svaki detalj svijeta koji ih okružuje. To je katkad teško, posebno s ljudima. Katkad su tu tragovi starih razmirica, povreda, što može narušiti sposobnost čistog pogleda, ali i ideju o davanju novih prilika. Srećom, život mi je poslao najdivnijeg malog učitelja, najveću životnu inspiraciju i radost, mog sina Franka, koji me svaki dan uči, podsjeća i budi dijete u meni, i to u mnogim aspektima koji su bili uspavani.

Zajedno se divimo svakom kamenčiću, nebu, drvetu, divljamo, smijemo se, smišljamo dobre fore, kako on kaže, samo bez „r“ jer ima tek dvije godine. Kada kaže: „Mama, meni je ovdje jako lijepo“, podsjeti me kako je uvijek u sadašnjem trenutku. I to je nešto dječje čega se ne želim odreći i nadam se da neću.