Posljednjih nekoliko godina osjećamo krizu u svim područjima života: gospodarstvu i financijama, politici i društvenom životu, ljubavnim i obiteljskim, ali i odnosima uopće; edukaciji, umjetnosti, zdravlju… Koje god vam područje padne na pamet, jedno je sigurno – i ono prolazi duboke promjene uvjetovane neodrživošću starih modela. Ono što je do sada davalo rezultat, odjednom je postalo čak i štetno. Narušen je vrijednosni sustav pojedinca, obitelji, civilizacije. Vrijeme je da sve što je „nevaljalo“ ispravimo, promijenimo, pokrenemo s mrtve točke ili se zaustavimo dok je vrijeme, i to samoinicijativno.

Postavimo si mnoga (jako osobna) pitanja, protresimo svoja duboko usađena i patrijarhatom začinjena uvjerenja i odaberimo nova jer tako ćemo postati nova bića od kojih će biti satkan novi svijet duša koje obitavaju na Zemlji.

Broj nesretnih duša sve je veći

Sve je manje, kažu statistike, onih koji se odlučuju na brak, a ako se ikada i odluče, to se događa sve kasnije – u tridesetima (žene) ili četrdesetima (muškarci). Broj sastavljenih opada, rastavljenih raste, a broj nesretnih duša povećava se brzinom koju je nemoguće pratiti. Što je to što modernog čovjeka tjera iz odnosa koji je zamišljen da traje do kraja života?

Jedan od razloga je to što se sada – možemo rastati. Generacijama je takvo što bilo nepopularno, svojevrsni tabu. I ne samo stoga što je moguće rastati se, nego ponajprije stoga što previše očekujemo od nečeg tako jednostavnog ali i krhkog kao što je partnerstvo inicirano ljubavlju, pa na prvoj prepreci pucamo. Odlazimo. Okrećemo novu stranicu samo da bismo se ponovno našli pred istim zadacima i zaprekama.

Muče nas uvjerenja koja smo stekli odrastajući, a okolina nas na njih stalno podsjeća: moraš se udati/oženiti i imati djecu; muškarac je gazda u kući, a žena drži tri kuta; nema više kvalitetnih partnera. Pri tome nas mnoga od tih uvjerenja ograničavaju i ne daju nam da osjetimo kako pokraj sebe imamo nekoga na koga se zaista možemo osloniti i koga trebamo za zajednički rast. Najčudnije od svega je to što nam netko jednostavno – dosadi, jer od odnosa očekujemo filmsku romantiku, akcijski film ili bajku umjesto „običnog“ života.

Je li brak izgubio smisao

Pročitala sam negdje dosjetku kako je glavni krivac za sve višu stopu rastava brak sam po sebi. Je li bračna zajednica zaista koncept koji je izgubio smisao?
I sama sam se rastala nakon kritične sedme godine braka, a i moja dva važna odnosa nakon bračne zajednice nisu prošla test vremena. Kad sam napokon shvatila da neuspjeh više ima veze sa mnom nego s drugom stranom, nastupile su promjene i u mojem poimanju zajednice. Nekad sam kao ideju imala isključivo zamisao zajedničkog života, dijeljenja postelje i stola, a danas nisam više sigurna kakav bi odnos koji priželjkujem trebao biti. Možda je to posljedica promjene mog koncepta življenja s obzirom na to da brojim već nekoliko godina samačkog života. Možda je riječ o strahu od bliskosti koji sada jednostavno trebam testirati, a možda sam samo pametnija (starija znam da jesam).

Nije rješenje ni ostati u zajednici koja ti ne daje osjećaj mira i ispunjenosti, u kojoj osim rješavanja životnih izazova nema mjesta za smijeh, zabavu, ljubav, no čini mi se da je riječ ipak o tome da se ne trudimo izgraditi zajednicu. Najčešće je problem u nedovoljnom trudu da upoznamo i prihvatimo osobu s kojom smo ostvarili zajednicu, ali nekompatibilnost može biti i posljedica naučenih obrazaca koje smo donijeli iz svojih primarnih obitelji. Patrijarhat tu često ima ulogu s kojom se moderne mlade obitelji teško mire. Očekivanja koja imamo jedni prema drugima postaju preteško breme pa jedni druge pokušavamo podjarmiti kako bismo ostvarili svoje potrebe. Borba za moć tada postaje pravilo koje nerijetko završava – prekidom. Ako nisu ispunjena naša očekivanja, razočarani smo i ljuti. Ljudi u (izvan)bračnu zajednicu ulaze očekujući nešto zauzvrat. Možda je prije odluke ipak važno postaviti početno pitanje zašto se odlučujemo na brak.

Što želimo osigurati brakom

Čini mi se da u toj odluci, osobito ako je to prvi brak, nema ništa plemenito. Ljudi od braka uvijek nešto očekuju: neki žele uz sebe vezati osobu u koju su se zaljubili, neki se žele financijski osigurati, neki ne žele biti sami. Nekima je dosta pitanja – kad se ti misliš udati/ženiti. Neki brakom žele osigurati seksualni život, a neki posljedice seksualnog života – trudna sam, dakle moram se udati! Treći brakom rješavaju stambeno pitanje.

Što učiniti kako bi ta zajednica postala mjesto stvarne suradnje, u kojoj slobodni ispunjavamo nove standarde i odmičemo se od obrazaca koji su podjarmljivali naše roditelje i njihove pretke? Provjeriti neka naša uvjerenja bit će od iznimne važnosti. Mnoga takva uvjerenja natjerat će vas na reakcije koje rezultiraju razočaranjem. Jedno od tih vjerovanja je kako su žene komplicirane i kako ih je ionako teško razumjeti, pa zašto se uopće truditi, ili kako su muškarci prirodno netalentirani za pomoć u domaćinstvu pa zašto onda od njih očekivati pomoć). No iako imamo ta uvjerenja, s njima se ne mirimo pa se onda ljutimo jedni na druge, svađamo, varamo... Kada bismo međusobnom odnosu i komunikaciji pristupili sa srcem i iz srca, a ne intelektualizirajući (mozgajući o tome što reći i što nam je netko rekao), rješenje bi došlo spontanije, a odgovor bio primjereniji.

Povjerenje, poštovanje i empatija te razvijanje komunikacijskih i pregovaračkih vještina presudni su za uspjeh svake zajednice. Prije nego što u tu zajednicu stupimo, trebamo osvijestiti motive zašto se na nju odlučujemo. I od nje odustati prije nego što stavimo potpis na „dok nas smrt ne rastavi“ ako nismo spremni preuzeti zajedničku odgovornost za rast našeg odnosa i međusobno poštovanje, u dobru i zlu, jer ćemo se samo tako razviti kao ljudska bića.