SUNČICA PAVLICA I NJEZIN ŽIVOT U INDIJI: 'Ovdje je sve pitanje metafizike'

Prvi puta sam posjetila Indiju prošle godine na mjesec dana. I znala sam da joj se moram vratiti što prije jer za mene je to već bilo pitanje mentalnog zdravlja. To su oni trenutci u srcu kada nešto morate napraviti sami. Za vašu bit, unutarnji razvoj i mentalno zdravlje. Kao i većina ljudi na Balkanu, radila sam od jutra do sutra, i došlo je do zamora. Sve baterije sam istrošila. Tu sam bila za sve - za obitelj, kuću i domaćinstvo. Za moje spašene pse i mačke. Za društvo. Ali nikako nisam bila to za sebe, za moje potrebe. Za šest mjeseci sam navrat-nanos zaokružila priče i obaveze u Srbiji. Spakirala se i došla u Indiju početkom ožujka. Otvorila sam Youtube kanal i Instagram profil. Bila sam tako opčinjena Indijom i mislila – ja ovo moram približiti ljudima s mojih prostora, ljudi moraju vidjeti njezine ljepote i bogatstvo povijesti i kulture. Uglavnom snimam shortse i baziram se uhvatiti trenutak neke situacije, događaja, duhovnog ili životnog obreda. Meni je Indija, dakle, i dalje odmor, a Srbija mjesto gdje ću se poslije odmora vratiti i nastaviti sa svojim obavezama. Ja boravim u Vrindavanu, u okrugu Mathura, državi Uttar Pradesh čiji je glavni grad New Delhi – centralna Indija. Uttar Pradesh i Rajasthan srce su poljoprivrede Indije, najveće izvoznice pšenice i riže, a ujedno spadaju i u najsiromašnije države Indije. Ipak, samo materijalno. Životno i duhovno su itekako bogati.

2. Koliko se vaš dojam o Indiji promijenio s obzirom na očekivano?
Promijenilo se to da očekivanja i planiranja ovdje možete zaboraviti, izbrisati iz misli i rječnika i prepustiti se situaciji. Bilo je malo teško jer sam naviknula kod kuće sve planirati minimum 6 mjeseci unaprijed; brinem o svakom trošku i kupovini, uvijek razmišljam korak unaprijed, a to u Indiji ne vrijedi. Svakodnevni utisci o Indiji me samo još više pozitivno iznenađuju i oduševljavaju jer uviđam veliku razliku u civilizacijama, nekako mi je teško sada s ovog stajališta reći da civilizaciju vidim u Europi gdje su glavni motiv materijalne pogodnosti, konzumerizam i da što bolje sredimo vanjštinu, a unutrašnjost potiskujemo i zaboravljamo. Ovdje u Indiji, u selima pogotovo, nema depresivnih, anksioznih, s promjenama raspoloženja, nema agresije, frustracije... to je jedan mentalni i duhovni mir.

3. Inače svi uvijek pričaju o razlikama između Indije i europskih zemalja, ali što je ono što je slično? Jeste li primijetili nekakvu poveznicu između ljudi, običaja ili rituala?
Naravno. Više sličnosti imamo s Indijom, nego s Europom. Mislim na ljude s Balkana jer su te zemlje po duši sličnije jedna drugoj, nego Europi. Obiteljske vrijednosti su nam iste. Gdje se obitelji vole i poštuju, gdje u domaćinstvima živi po više generacija, gdje su bake i djedovi prisutni u odgoju unuka, gdje je žena stub te alfa i omega jedne obitelji. Žene dominiraju. Nekako su majke te koje donose konačne odluke o svemu. I one su borbene i snalažljive, čak i kada ostanu same. Ženska snaga, ljubav, majke i odgoj najsličnije su Balkanu. Vole se veseliti i slave kao i mi. Svadbe dominiraju, trude se nahraniti i ugostiti sve ljude. Da s ulice dođem nekome kući i kažem da sam gladna - nahranit će me. Upravo to je poveznica s Balkanom. Gostoprimstvo i potreba da pomognu nekome u nevolji. Prihvatit će te otvorenoga srca bez predrasuda.

4. Imate li neku anegdotu koja vam se urezala u pamćenje tijekom vašega života ovdje?
Anegdote se ovdje događaju svakoga dana, ali imam dvije koje su mi i dalje aktualne - prelazak ulice i vožnja rikšom. Prelazak ulice mi je u početku bio napet. Nisam znala gdje bih prije gledala. Na svakom kvadratnom metru se nešto događa i moraš gledati i gore i dolje i lijevo i desno. I sve moraš brzo. Tu su majmuni, krave, psi, ljudi, rikše, deve, bicikli... nema pravila ni u vožnji, semafori ne postoje u manjim mjestima, kao ni pješački prijelazi. Pozitivno me iznenađuje kako unatoč gustom prometu i živim ulicama bez nekog pravila ima malo sudara.

Vožnja rikšom je priča za sebe, to je rollercoaster emocija i posebna avantura jer mi u vožnji funkcioniramo po pravilima, a ovdje je jedino pravilo da voze lijevom stranom, a ni to ne poštuju. Voze posvuda, u suprotnom smjeru, bez svjetala noći, konstantna je buka i glasna glazba. Moraš čuvati svaki dio tijela da ne izleti iz rikše, a taman kada se pozdraviš sa životom jer misliš da je sve gotovo - dolaziš na destinaciju u komadu.

5. S kime i kako provodite svoje vrijeme? Imate li neke nove rituale?
Najviše sam sama sa sobom i najmanje sam usamljena. Najviše vremena dajem životinjama i to dvjema vrstama s kojima sam se prvi puta susrela - kravama i majmunima. Krave u Indiji imaju status Majke. Obožavane su i poštovane, a ima ih posvuda. Zaštita krava u Indiji vjerska je dužnost ljudskih bića i Indijci vjeruju da se istinski mir može uspostaviti samo očuvanjem krava. One su članovi obitelji i o njima se brinu s poštovanjem do kraja njihovog života. Majmuni su ratnici i banda na ulici, otimaju, lome, uvijek prave zabavu. Imaju posebno značajnu ulogu u hinduističkoj mitologiji gdje se obožavaju kao avatari Hanumana, moćnog majmuna koji je pomogao Rami u njegovoj borbi protiv zla. Imaju jake obiteljske veze, žive u čoporu i imaju hijerarhiju. Najviše me je pogodilo kada sam vidjela da majka stalno nosi mrtvo mladunče sa sobom, a pustila ga je tek kada je rodila drugu bebu.

Mojoj prirodi legla je Indija zbog njenog poštovanja prema svakom živom biću. Budući da hinduisti čine 80% stanovništva Indije, jedenje mesa smatra se neciviliziranim i barbarskim. Zabranjeno je ubijanje krava, iako to u većim gradovima nije poštovano. Obilazim mjesta koja su od povijesnog, kulturnog i religijskom značaja. Postoje hramovi u koje odlazim svakodnevno. Kada sam u Vrindavanu, imam jutarnju i večernju rutu obilaženja. Uvijek imaju neka događanja, slavlja i festivali. Najmanje vremena provodim u kući. Sve u Indiji je neki vid rituala i svaki ima svoj smisao. Posebno u hramovima gdje su glavni rituali obožavanje Božanstava. I ovdje je svaki dom hram za sebe. Obitelji imaju svoja osobna Božanstva koja obožavaju. Čak ih nekada nose sa sobom i odnose u hram na daršan, a daršan je susret sa svetim mjestom, Božanstvom ili svetom osobom. Ja volim prisustvovati javnim ritualima, a to su vjenčanja, obožavanje Božanstava po hramovima, obožavanje svete rijeke Jamune i obožavanje krava. To je sve poseban doživljaj. Postoje i parikrami, to je poseban obilazak svetih mjesta u smjeru kazaljke na satu i putanja po kojoj se hoda i kako se prakticira. U Vrindavanu je parikram dug oko 11 km i postoje vjernici koji svaki dan idu u svetu šetnju oko svetih mjesta.

6. Kako biste opisali Indiju u jednoj rečenici? Kakve emocija ova država u vama budi?
Postoji riječ koja mi uvijek izdominira kada pomislim na Indiju, a to je - Majka. Indija pruža utočište, odgaja i hrani svoje stanovnike. Ponekad zna biti oštra i bezosjećajna, ali to je sve za tvoje dobro. Ona je mudra, pravedna i poštena. Stup društva i očuvanja povijesti i kulture. Meni Indija budi osjećaj zajedništva - 15.8. bio je dan nezavisnosti Indije od Velike Britanije. Proslava koja me je ponijela, jednostavno ne možeš biti ravnodušan na takvo slavlje.

7. Postoji li neko drugo mjesto/država u kojem biste se mogli vidjeti u budućnosti? Zašto?
Ne znam. Ovo putovanje po Indiji mi je dalo tu perspektivu da ne planiram i da dajem priliku svakoj situaciji, čak i ako mi izgleda kako ta situacija nije dobra za mene, ipak je lekcija koju moram proći. Poteškoće na koje nailazim su lekcije i prilike za osobni razvoj - kroz ljude, događaje ili mjesta. Ako nema nekog životnog čeličenja, nema ni duhovnog rasta, a samim time ni osobne sreće. Svako mjesto gdje nema nasilja, zlostavljanja i ubojstava mi djeluje primamljivo.

*Sunčicu možete pratiti na njezinom Youtube i Instagram profilu