Stid je složena emotivna reakcija koja se javlja u brojnim oblicima i koju usvajamo od najranijeg djetinjstva. Svako društvo određuje što je prihvatljivo, a što sramotno. Podrignete li u nekom domaćem restoranu, sigurno ćete privući prijekorne poglede i posprdne komentare, ali u nekim oceanijskim i arapskim državama te u krajevima Indije i Kine ono se smatra komplimentom kuharu ili domaćinu. U Japanu je pristojno srkati juhu ili rezance, dok nas naši roditelji odmalena upozoravaju na neprimjerenost srkanja.

Kako ga prepoznati
Javno pokazivanje golih grudi nije sramotno u Polineziji, ali jest u Hrvatskoj, osim kad majka doji dijete. Kod nas nije sramota da se djevojka druži s mladićem iako nisu zaručeni, dok se u muslimanskim zemljama, pa i u nekim dijelovima južne Italije, to smatra nemoralnim.

Budući da su se ljudske zajednice razvijale odvojeno jedna od druge, u različitim prirodnim i klimatskim uvjetima, postupci i osobine koji izazivaju osjećaj stida variraju od kulture do kulture. No funkcija stida svagdje je vrlo slična. Iskustvo stida prati želja za uzmakom, za skrivanjem, za nevidljivošću. Mnogi to iskustvo opisuju izrazom „da mi je bilo propasti u zemlju“. Tuđi je stid moguće prepoznati po naglom rumenilu u licu, pognutom pogledu, šutnji ili zamuckivanju, katkad i usnama razvučenima u ponizan osmijeh radi odobrovoljavanja okoline.

Urođena osjetljivost
Psiholozi smatraju da je stid evoluirao kako bi potaknuo ljude da se što više prilagode okolini te da bi zajednica što bolje funkcionirala. Kad osjetimo stid, neugoda nas tjera da se prilagodimo i ne ponovimo potez ili propust kojim smo izazvali tuđe negodovanje ili „čudne“ poglede. Tako nam stid pomaže da upravljamo svojim interakcijama s drugima i krećemo se u smjeru koji diktira naša kultura.  
Kako i zašto netko postaje stidljiv, a netko ne? To ovisi o iskustvima kojima je pojedinac izložen i o urođenoj osjetljivosti na stresne podražaje kao što je tuđi podsmijeh ili prigovor. Već u ranom djetinjstvu svatko razvija predodžbu o tome koliko je prikladan ili neprikladan za okolinu u kojoj živi. Na sadržaj te predodžbe utječu tuđi postupci – pohvale ili pokude, prihvaćanje ili odbijanje, zanimanje ili ignoriranje.

„Djeca koja redovito trpe pokude, podsmijeh, kazne ili zanemarivanje primaju poruku da nisu poželjna, prikladna ni dovoljno vrijedna u društvu“, ustvrdila je u jednom intervjuu Marilyn J. Sorensen, psihologinja iz Portlanda u SAD-u. Tako stvoreni osjećaji manje vrijednosti temelj su niskog samopoštovanja. „Pojedinci s niskim samopoštovanjem strahuju da ne znaju pravila ponašanja u određenim situacijama i da će napraviti gaf. Mogu imati dojam da ih drugi odbijaju ili prekoravaju“, dodaje.

Štetniji od krivnje
Kao što je napisao jedan od autoriteta za stid Gershen Kaufman, „stid je jedna od emocija koje uzrokuju najviše bola jer je u trenutku stida ljudsko ja povrijeđeno iznutra“. Stid može biti prolazan, ako napravimo jednokratan gaf u društvu, ali i trajan, ako osjećamo da smo kao osobe nedovoljno dobri i da nismo po volji drugima. Stid postaje problematičan ako preraste u sastavni dio čovjekove predodžbe o sebi. U posljednjih 25 godina znanstvenici su utvrdili da dugotrajan stid ima važnu ulogu u nastanku socijalne fobije, poremećaja prehrane, nasilnosti i drugih osobnih i društvenih poremećaja.  

Za razliku od krivnje, koja je osjećaj da smo učinili nešto pogrešno, kroničan je stid osjećaj da smo „pogrešni“ kao osoba. Tko dugo ili često osjeća stid, uvjeren je da nešto s njim nije u redu. „Stid je bolniji i štetniji od osjećaja krivnje“, kaže kalifornijski psiholog Aaron Kipnis. „Krivnja je pozitivna jer navodi ljude da shvate kako su učinili nešto loše i ubuduće djeluju odgovornije i ispravnije“, ističe.
Kroničan je stid neugodnija emocija jer ne proizlazi iz pojedinačnog postupka, nego iz kakve trajne osobine. Takav stid narušava osjećaj osobne vrijednosti jer smatramo da nismo dovoljno dobri i vrijedni – bez obzira na to bio to izgled, snaga, spretnost, intelekt ili materijalni status. Također, upozorava Kipnis, stid znatno češće od krivnje izaziva srdžbu i nasilne postupke.PageBreak

Kako se nositi
Postoje brojni načini na koje se ljudi brane od stida. Pojedini postupci služe za privremeno ublažavanje bolnih osjećaja nevoljenosti, prezrenosti i podređenosti. Najčešće se primjenjuju perfekcionizam, povlačenje u sebe ili protunapad na okolinu ljutnjom ili uvredama.

Perfekcionizam je opsesivan trud oko postizanja savršenstva u svemu tako da sramotne situacije budu onemogućene. Cilj je povlačenja u sebe izbjegavanje svih izazova u kojima su izgledne pogreške ili neuspjesi. To može uključivati i izbjegavanje druženja, ljubavnih odnosa, putovanja i poslovnih pothvata, što dovodi do vrlo zatvorenog i neproduktivnog života.

Neki svoj stid pretvaraju u gnjev i agresiju da bi obeshrabrili okolinu od daljnjeg kritiziranja, podsmijeha ili negodovanja. Gnjev doista može navesti kritičare da ustuknu, ali istodobno čini gnjevnu osobu još manje omiljenom i prihvaćenom u društvu.

Osjećaj stida može biti plod pogrešne percepcije vlastitog statusa u okolini, ali i posljedica stvarnih nedostataka koje nam drugi zamjeraju. Ako je riječ o ovom drugom, planirajte i provedite stvarno poboljšanje da biste se uklopili u sredinu i izborili za prihvaćenost. Ako je vaš stid u najvećoj mjeri umišljen ili nerazmjeran sa stvarnošću, pomoći će vam komunikacija s osobom koja vam može pružiti pažnju i brigu te vam pokazati da ste vrijedni. Druženja s bliskim prijateljem ili psihoterapeutom od povjerenja raspršit će vam osjećaj da niste dobrodošli u zajednici. U odnosu sa psihoterapeutom moguće je razmotriti iskustvo stida i okolnosti u kojima se ono javlja bez opasnosti od novog sramoćenja i potom razviti pozitivniju predodžbu o sebi.

Umjerena doza
Psiholozi kažu da je lakše liječiti boljku koja je poznata. I prepoznavanje stida i njegovih nijansi prvi je korak u obuzdavanju bola koji uzrokuje. Američka psihologinja Jane Bolton u jednom eseju preporučuje „žrtvama“ kroničnog ili intenzivnog stida da se bace na – pisanje. Opišite konkretan događaj iz djetinjstva kad ste osjetili stid. Prisjetite se misli koje su vam prolazile glavom dok ste proživljavali stid i nakon što je minuo. Na kojem ste mjestu u tijelu osjetili stid? Je li imao boju, okus, miris? Koji su vas porivi obuzimali? Jeste li željeli poći u smjeru ljudi koji su vas okruživali? Jeste li im se htjeli suprotstaviti? Ili se udaljiti od njih? Napokon, napišite kako taj događaj na vas utječe danas.

Stid je vrlo neugodno emotivno iskustvo koje se gotovo svi trude izbjeći. Dobro je imati na umu da nam to iskustvo u pravilu pomaže prilagoditi se okolini u kojoj se krećemo zato da bi nam bila sklonija te nam spremnije izlazila ususret. Možda se u prvi mah čini privlačnije inatiti se nego prilagoditi većini, no u stvarnosti se isplati podnijeti umjerenu dozu stida radi izbjegavanja veće štete koju bi uzrokovao nastavak plivanja protiv struje. Budući da su ljudi društvena stvorenja, nema nam druge nego uložiti napor i uklopiti se u okolinu jer bi cijena izolacije bila mnogo viša.