DANICA BUBAŠ JE SOS MAMA: Poziv kojim se razvijaju vrijednosti i životi

Prošlo je jedanaest godina otkako je jedna žena zakoračila na tlo SOS Dječjeg sela Lekenik. Tada nije sasvim sigurno znala na koliko će života utjecati svojim djelovanjem, ali osjetila je poziv namijenjen onima iznimne snage i odlučnosti. Onima koji su spremni dati sebe, a pritom prihvatiti neokaljanu i neograničenu ljubav i iskrenost svojstvenu samo djeci.

„Mi smo obitelj“ ističe ponosno Danica, predstavljajući djecu koju odgaja, s kojima živi. Ona, naime, nema radni dan. Njen posao, kao i svake majke podređen je rasporedu i potrebama djece, a koja dolaze iz oštećenih domova. Nisu njena biološka djeca pa ipak, naziva ih svojima. Zrači ponosom pri spomenu svakoga od njih, od kojih su neki već napustili njezin dom i krenuli ka izgrađivanju vlastitog. Dok joj se malena Mia mazno uvlači u krilo nazivajući ju „tetana“, Danica napominje kako je kroz kuću tijekom njezinog djelovanja prošlo dvadesetak djece, od kojih je troje posvojeno. „Ostajemo u kontaktu i s djecom i roditeljima. Neki nas i danas posjećuju. Pitaju za ostale. Sjećaju se lijepog perioda i trenutaka koji su obilježili njihov boravak ovdje, ali meni je uvijek drago kad pronađu svoju obitelj.“

I sama je majka dvoje odrasle djece koja su joj, uz supruga, velika podrška. Mnogi se pitaju kako se odlučiti na korak u kojemu preuzimaš odgovornost za tolike živote te kako se to odražava na odnos s vlastitom obitelji, no ona sve gleda unutar jedne cjeline. „Imam kćer i sina, a koji su mi podarili četvero unuka i sva moja djeca razvijaju prijateljske odnose. Moj suprug, kojeg nazivaju djedom, često dolazi, a svi najviše vole njegov roštilj. Idemo s djecom i zajedno na izlete, a kako sam ja iz Petrinje često posjetimo i kuću u kojoj živi suprug. Za vrijeme potresa, boravio je ovdje nekoliko dana. Jako se zbližio s djecom. Nismo imali veliku štetu, ali nisam htjela da suprug bude sam pa je proveo vrijeme sa nama. SOS selo traži nove mame i tate, ali djeda imamo“ govori kroz smijeh dodajući kako ima i „podršku prijatelja, koji mi kažu da, otkako sam ovdje blistam.“ U pravu su. Njezina uloga dogodila se naizgled slučajno, ali jasno je kako je Danica oduvijek pripadala baš ovom okruženju.

„Ranije sam se bavila administracijom, ali postala sam višak u tvrtki u kojoj sam radila. U međuvremenu, završila sam tečaj za njegovateljicu i odradila praksu u domu za starije i nemoćne, a zatim sam naišla na oglas za posao u SOS Dječjem selu Lekenik. Razmišljala sam kako bih voljela utjecati na nečiji rast. Pomoći u podizanju i izgradnji čovjeka. Nekoliko sam godina prvo radila kao teta, a onda i sama postala mama.“ U tom radu, nije usamljena.

Princip SOS Dječjeg sela Lekenik bazira se na četiri osnove – mama, obitelj, selo, braća i sestre, a održavaju ga stručnjaci koje i djeci i mamama nude svakodnevnu pomoć. Djecu se uči kako svi pripadaju jednoj velikoj obitelji, a pohađajući školu i vrtić u sklopu općine Lekenik, odmalena su integrirani u lokalnu zajednicu koja također podupire njihov razvoj. Ne stvara se osjećaj izoliranosti niti segregacije već se u djeci razvija koncept pripadnosti. Braću i sestre trudi se ne odvajati, a ako dođe do odvojenih posvojenja tada se nastavljaju održavati kontakti.

„Ovaj posao zaista radim s ljubavlju. Kao prvo, morate dijete upoznati, a ja ništa ne forsiram. Uvijek čekam da mi dijete sve samo ispriča. Mogu pitati neka osnovna pitanja kako bismo se upoznali; imena roditelja, da mi opišu gdje su ranije živjeli, jesu li imali kućnog ljubimca… A djeca su iskrena. Sve vam kažu. Imala sam situacije u kojima sam čula priče za koje sam morala upozoriti naše stručnjake kako bi se pokrenuo određeni postupak pomoći djetetu. Inače, smo svi zajedno. Svi smo za stolom ili na podu, ako se tamo igramo i pužemo. Šetamo, idemo na izlete. Evo, nedavno sam se vratila s anti-stres terapije i odmah smo nakon toga išli u berbu kestena.“

Terapije organizira SOS Dječje selo Lekenik, a Danica ističe njihovu vrijednost jer se kroz radionice i tih nekoliko dana odmaka mame opuštaju i druže. Uz to imaju i godišnji odmor u trajanju od šest tjedana, a koji Danica uglavnom provodi sa svojom obitelji u Petrinji, ali posebno su joj draga ljetovanja sa svojom djecom iz kuće. Kao i odlazak u Sisak u shopping, kojemu se svi posebno raduju.

Dok pričamo o kućnom redu i rasporedu čišćenja kojeg se svi ukućani drže, u kuću se iz vrtića vraća sedmogodišnji Leo kojemu je, za razliku od Mije, trebalo više vremena kako bi se otvorio, a obznanjuje nam kako je osobno svakodnevno zadužen za metenje stepeništa, na što je iznimno ponosan. „Počeo se maziti tek nakon šest mjeseci. Netko bi pomislio kako je jednostavno hladan, ali to nije istina. Tražio je svoj način kako da mi priđe jer takvu afekciju nije dobio u biološkoj obitelji. Trebao je znati prepoznati i izgraditi povjerenje. Bilo mu je potrebno vrijeme kako bi upoznao osobu koja je strana, nova. Uspjeli smo u tome, zajedno. Stvaramo bratsku i sestrinsku ljubav, bez obzira što unutar kuće žive i djeca koja nisu biološki vezana, baš kao i ona koja jesu. Bitno mi je stvoriti taj osjećaj pripadnosti obitelji koju svatko od nas, vlastitim doprinosima može samo širiti.“

Pravila su u kući, vidljivo je, jasno postavljena, a Danica se vodi jednim, osnovnim pravilom: „dati im ljubav, ali i strukturu. Dati im sve, ali i reći – dosta. Postaviti granice. To je teže s malom djecom. Ne pristupa se svakom djetetu isto. Bitne su jasne smjernice kako bi djeca shvatila da su sada ovdje i da smo mi njihovi roditelji. Kad je samo teta tu, odmah to osjete pa pokušavaju iskoristiti situaciju, ali zato sam ja uvijek dostupna. Nužna je komunikacija, a uz potporu čitavog tima, sasvim je moguće izbjeći probleme.“

Teta Ines, koja trenutno pomaže Danici, mogla bi ju, ako se na to odluči, naslijediti u obnašanju dužnosti mame jer, Danica se naime, priprema za odlazak u mirovinu. Čini se zadovoljnom i spremnom na sljedeći korak u životu, no osjetno je kako je postala teško zamjenjiva karika. Ovaj poziv jer, svaka druga riječ koju pokušavamo pronaći je nedostatna, mora se osjetiti. I premda postoje zainteresirani, teško se na njega odlučiti. Ali, nagrada koja iz njega proizlazi, nezamjenjiva je. Fascinantno, u SOS Dječjem selu do sada je boravio samo jedan par, iako se to podupire. Ljubav majke je posebna, ali potrebna je i očeva.

Dok se Leo i Mija igraju s tetom Ines, Danica nas prati do dijela sela u kojemu se održavaju radionice, predstave, a nedavno je djecu tamo pozdravio i Djed Božićnjak koji svake godine donosi darove. Njen radni dan koji počinje od pola sedam ujutro danas je, zbog našeg dolaska, nešto drugačiji. Inače bi već završavala ručak, a potom bi se, nakon što se svi vratili iz škole i objedovali, Danica posvetila svojem hobiju, koji na nju djeluje poput psihoterapije.

„Imam vrijeme za sebe, od 14:00 sati dok traje popodnevni odmor, a tada heklam.“ Pokazuje nam pritom svoje pahuljice i anđele kojima već tradicionalno kiti božićna drvca, u oba doma.„To baš nije moderno, ali odrasla sam na selu i moja je majka mislila da treba znati štrikati. Suprugu radim vunene čarape, a i moja kćer je sada otkrila heklanje. Dečkima isto pokazujem da i oni mogu naučiti tu vještinu i da to nije samo ženska stvar“, a dodaje i kako bi voljela voditi takvu kreativnu radionicu jer su djeca zainteresirana za učenje novog, pri čemu ističe kako su sva njezina djeca odlikaši.

Jasno je kako u njoj tinja strast prema životu koji gleda kroz prizmu ljubavi koju nesebično daje. I osjeća u tome radost. Dok vješto pozira našem fotografu, željna je prenijeti iskustvo, znanje i vrijednosti koje je i sama otkrila i izgradila vlastitim djelovanjem u ovoj jedinstvenoj zajednici koja budi nadu. Djeca ovdje nisu sama. Uistinu pripadaju. Razvijaju kvalitetne ljudske odnose i imaju obitelj. Kažu kako je potrebno selo za podići dijete, a ovdje je to uistinu činjenica ne floskula. Biti dijelom ovog mjesta je čast.

Dok se rastajemo, razmišljam o svim ženama koje nemaju priliku biti majkama ili imaju još toga za dati te djeci koju je život osudio na odrastanje bez njih. Teške situacije, ispunjene kompleksnim emocijama. Pa ipak, u ovom se mjestu nalazi prilika za stvaranje jedinstvenih odnosa, koji obilježavaju i ispunjavaju živote. Možda je baš netko od vas, čitatelja, osoba koja, baš kao i Danica, želi pomoći izgradnji čovjeka. Zainteresirani podatke o prijavi za poziciju SOS mame ili tate mogu pronaći na online stranici SOS Dječjeg sela Hrvatska.