JESTE LI VISIBABA: Lana Barić i Sanja Milardović pitaju se jesmo li, kao žene, vijesnici nade ili robovi okruženja

Dvije žene. Glumice koje kroz kreativni rad uokviruju i iznose sve varijante kompleksnosti koje izviru iz nas. Koje djeluju kako bi u nama probudile esenciju čovječnosti. Sanja Milardović i Lana Barić. Upoznala sam ih u različitim trenutcima života, kroz balončiće ljudi i kontakte koji se u svojem postojanju sudaraju i kontinuirano tragaju.

Premda pripadaju kazališnim i filmskim krugovima, spojila ih je izolacija, period koji smo svi osjetili, a poznatiji kao pandemija. Živjele su tada u istom kvartu i susretale se na livadi šećući pse. Obavijene mislima o egzistenciji i upitne budućnosti počele su ih dijeliti, a potom su ih pretočile u ženu koja je slojevita, prisutna i zajednička različitim okruženjima.

„Krenulo je od Lane, a zatim se pridružila i Nikolina Rafaj“ pojašnjava Sanja. „U tom smo periodu tragali za oslobođenjem, a koje se pretočilo u oslobođenje žene. Tko ćeš biti? Tko možeš biti? Vjesnik proljeća, buđenja, nove nade ili samo „baba“ koja kroz život prolazi, obješena?“

Lana se već dugo bavi temom žena koje rađaju našu svakodnevicu. U središtu njene pažnje nalaze se one koje pripadaju kategoriji srednjih godina. Termin koji nam se svima čini ograničavajućim, nametnutim. Danas se često veže uz koncept svršetka, stagnacije, a ne razvoja. Njena je žena pak „zagrizla u život. Tražim u njima točke prekretnice. Pitam se što znači biti žena na Balkanu i kakve su one kojima sam i sama okružena. Primjećujem kako se mnoge još nisu realizirale kao osobe jer nisu imale slobodu učiniti to. Ili hrabrosti upustiti se u određeno djelovanje, bez obzira na okolnosti u kojima se nalaze. Pritom, dolazim iz Splita u kojemu postoji mnogo takvih žena koje su slojevite, bogate duhom. Meke su i imaju bogat unutrašnji svijet koji nije svakome vidljiv i dostupan“ opisuje Lana.

„Naša tradicija i kulturološko nasljeđe su toliko ukorijenjeni bez obzira na sredinu iz koje dolazimo“ nadovezuje se Sanja ističući koliko je u nama prisutna kontradikcija „možeš imati visoko obrazovanje, a ipak djelovati kroz određene mehanizme koji proizlaze iz obitelji ili upravo zbog nje. Težimo biti djelom kolektiva što je zapravo i primarna ljudska osobina. Pripadnost, zbog koje je lako pokleknuti. Te nevidljive žene temelj su naše predstave.“

Ova tema, koje je obje zaokupila okidač je za mnoge. Izolacija i usamljenost, nerealiziranost i određeni strah koji koči i oduzima prisutni su u svakoj pori društva. Premda se nad nas navija kolektivno sivilo koje je produkt događanja o kojima smo informirani, njihova je predstava težila unijeti život u prostor u kojemu obitavamo.

„Ne mora biti depresivno kako bi imalo umjetničku vrijednost, dapače. Tražile smo, okružene bespomoćnosti nadu“ govori Sanja, opisujući našu sadašnjost kao period u kojemu „nikada nije bilo manje ratova, a ipak sada smo svi, na neki način u njih uključeni, jer smo informiraniji. Gotovo smo bombardirani tragedijama. A ne možemo konkretno na njih djelovati. Treba zato usmjeravati svoj fokus, prakticirati zahvalnost i pronaći načina kako donijeti svjetlost, barem kroz scenu. Možda je tu ljepota naše profesije jer imamo alate za učiniti nešto, kroz umjetnost. Ukazati i progovoriti.“

Lana ističe koliko je šokantan taj osjećaj nemoći koji smo svi proživjeli i koji je i dalje prisutan. „Događaju se tako velike stvari i mnogi se osjećaju suviše beznačajno da bi na njih mogli utjecati. A opet, kako kaže Urban: treba nam tako malo, skoro ništa… Pomislila sam kako ipak možemo pronaći upravo tu iskru, pokloniti neku plemenitost dok je dehumanizacija na najvišem nivou. Osjećala sam, tijekom pandemije kako me malo što usrećuje. Imala sam potrebu za slobodom kretanja. Obuzela me tuga oko svega što se oko nas događalo. I htjela sam promijeniti paradigmu. Tu čašu koja je napola prazna.“

U "Visibabu" su, utkale svoje svjetove isprepletene s onima kojima su okružene, a Sanja nadodaje kako su time ipak iskoristile određenu poziciju moći jer „djelovanje kroz medije to i jest. Imamo priliku biti glas svih emocija koje se u nama nakupljaju i obratiti se i onima koji ne znaju kako doprijeti do njih. Do sada su gledatelji zaista sjajno reagirali i dobile smo povratne informacije kako su mnogi prepoznali, ako ne sebe, onda nekoga tko im je blizak u ovom liku.“

No, gluma, koja je toliko osobna ima svoju težinu. Riječ je o predstavi koja je vizualno minimalna. Lana je u njoj na pozornici sama, a publika je od nje tek na metar udaljenosti te jedno drugome ulaze u intiman prostor, osjećaju se i isprepliću energije. Pitam se, kako se odvoje i ponovno vrate u sebe tijekom svojeg rada.

„Predstava se dugo radi. Specifično ova je obuhvatila intenzivan rad kroz tri mjeseca i nakon prve generalne probe sve mi je bilo posloženo u tijelu. Bila je sprovedena kroz mene. Svejedno, treba mi tek kratak period osamljenosti kako bih se posložila sama sa sobom. Otpustila ostatke dana, očistila zrak i sebe, auru, od svih emocija koje sam prikupila. Kako bih prodisala“ objašnjava Lana svoj proces.

Pritom je posebno interesantan taj koncept posloženosti u tijelu na koji se i Sanja nadovezuje oslikavajući monodramu kao „ najveći glumački zadatak koji možeš imati. Sljedeći dan, nakon što sam proživjela na sceni određene emocije, osjećam neki umor. Ti znaš kako one nisu tvoje, pripadaju liku kojeg igraš, ali tijelo ne zna da nije preživjelo tugu, tragediju, svađe… Jer, riječ je o visokim emotivnim notama koje na njega utječu, a ti ih moraš naučiti spustiti.“

Taj intenzivan rad nerijetko se veže s ekstrovertima, a sjedim pored dvije iznimno empatične žene koje pršte energijom na sceni i izvan nje i znam kako je plod ovog djelovanja težnja za bijegom u sebe. „Da“, govori Lana „zapravo smo introverti. Aspekt javnosti nakon scene je dodatan posao. Na pozornici se ogoliš. Osoba koja si u medijima, na događanjima pripada toj nuspojavi posla, ali nemam potrebu izlaganja. Više se imam potrebu sakriti.“

Sanja nadodaje kako se ranije, u početcima drugačije oblačila, a sada radeći sve više predstava također ima potrebu biti što neprimjećenija. „Dovoljan je taj prostor koji imaš na sceni. Sve ostalo daje ti osjećaj kao da si u zoološkom vrtu. Kad završim s radom treba mi ja, treba mi da se ponovno napunim. Da gledam seriju u trenirci i ne izlazim ikuda.“

Lana primjerice nije na Instagramu jer treba joj „koncept za sebe“, a to je dodatno maskiranje kojim je njihova svakodnevica ionako pretrpana.

Tri žene čiji se svemiri dotiču te večeri su se pozdravile, znajući kako ćemo se ponovno ispreplesti jer, tragamo za ženama u nama i oko nas. Onima koje još nismo spoznale, a koje razumijemo, osjećamo. Koje su suština nas.

„Visibaba“, ta žena, koja je možda nevidljiva, nalazi se na sceni Teatra &TD u Novoj godini, počevši od 23., 24. i 26. siječnja 2024.

Osvijestimo ju. Jer, dio je naše stvarnosti i budućnosti, progovara iz nas. Iz onoga što ponekad zatomljavamo, a treba biti čujno.

Makeup: Iva Lea Dežmar