Magda* živi s dečkom u Zagrebu, radi kao novinarka i bavi se padobranstvom, alpinizmom, ronjenjem i bordanjem. Sa svojim dečkom autostopom je nekoliko puta proputovala cijelu Europu, bila je na Himalaji, u pustinjskim oazama i mnogim drugim nedostupnim dijelovima svijeta, a sada, s 35 godina, našla se pred zidom. Odjednom počinje osjećati strah...
Opasnost kao bijeg od briga
„Ne mogu vjerovati da mi se to događa!“ uzbuđeno je rekla Magda. „Bojim se najglupljih stvari na svijetu. Kad izađem iz zgrade, pomislim da bi mi mogao ispasti ključ iz ruke i upasti u šaht i da zbog toga neću moći ući u kuću, pa ću morati zvati dečka koji je u tom trenutku na putu, pa kako ću se snaći... To su takve gluposti! Bojim se da ću, dok vozim, pregaziti pješaka kojeg na zebri i nema, nego ja zamišljam da bi možda mogao biti, i da bi se možda moglo dogoditi da ga slučajno udarim... Izludjet ću od toga! Prije se ničega nisam bojala, a sada se bojim svega!“
Prije, kada je ulazila u rizične situacije, Magda nije osjećala strah, nego navalu adrenalina. Njezina ljubav prema izazovima bila je kao neka vrsta droge koju je uzimala svaki put kad bi joj bilo teško. To je bio njezin način da osvježi svakodnevicu i ponovno osjeti život izravno, intenzivno, jer opasnost briše sve brige u vezi s neplaćenim računima i obiteljskim svađama. Kad si u opasnosti, jedino što je važno je – preživjeti.
Mislila sam da je strah varka uma
Međutim, snažni adrenalinski doživljaji kod Magde imali su i drugu funkciju – prevladavanje straha. Ona je hrlila prema onome čega se boji ne bi li taj strah svojim djelovanjem poništila, nadvladala ga, pobijedila. Na taj način dokazivala je sebi svoju neustrašivost i ponovno, iznova, stjecala osjećaj samopouzdanja i sigurnosti. „Ja to nikada nisam tako gledala“, komentirala je Magda, „ali ima nešto u tome. Kad god bi mi netko rekao da se bojim, ja bih išla dokazati suprotno. Uvijek sam mislila da je strah varka uma i da samo treba bez razmišljanja uletjeti u situaciju koja te plaši i strah će nestati.“
To je neko vrijeme zaista funkcioniralo. Magda je stekla zaista iznimna iskustva koja nikada ne bi imala da nije bila tako hrabra. Međutim, dugogodišnje potiskivanje straha i njegovo transformiranje u adrenalinsko uzbuđenje moralo je doći na naplatu. „Strah ti, kao i sve druge emocije, treba“, objasnila sam joj, „ali ako ga iz svojeg emotivnog spektra sustavno izbacuješ, toliko će narasti da će te kad-tad poklopiti.“ „To se i dogodilo“, odvratila je Magda, „samo ne znam otkud mi to... Kako to da sam se ja sa strahom nosila baš na taj način, da sam ga stalno pokušavala nadvladati i pobijediti?“
Za očevu pohvalu
Kad smo ušle malo dublje u razgovor o porukama koje je Magda kao dijete u vezi sa strahom dobivala od roditelja, sve je postalo jasnije. Majka joj je bila vrlo plašljiva i otac joj je nadjenuo nadimak Paničarka. Otac se, navodno, ničega nije bojao i volio se hvaliti svojim junaštvom, tako da je Magda tijekom djetinjstva dobivala vrlo zbunjujuće poruke. Primjerice, majka joj je uvijek govorila da ne ide daleko plivati, a otac ju je, u inat majci, hrabrio da pliva što dalje. Majka joj je govorila da pazi kako hoda kako ne bi pala, a otac joj je istovremeno naređivao da trči što brže. I majka i otac su, svatko iz svoje perspektive, Magdi željeli najbolje: majka ju je htjela zaštititi, a otac ju je htio učiniti sposobnom. Međutim, kako nisu imali zajednički jezik, svađali su se preko Magde, tako da su se u njezinu emotivno-mentalnom sustavu poruke: „Pazi, oprezno!“ i „Ne boj se!“ sasvim pomiješale.
Magda je, na nekoj nesvjesnoj razini, morala odlučiti tko je u pravu: otac ili majka. Instinktivno je odlučila da je u pravu otac i zato ga je stalno pokušavala oduševiti pokazujući mu koliko je hrabra i kako sve može. Njezino nadilaženje straha uvijek je bilo nagrađivano pohvalom i njegovim očiglednim ponosom i na taj način Magda je, i ne znajući da se to dogodilo, nadilaženje straha povezala s radošću, ponosom i snagom.
Strah nije izraz slabosti
„Prije sam se osjećala kao tata, a sad se osjećam kao mama – svega se bojim! Ne želim to! To nije realno“, bunila se Magda. Kad sam je upitala jesu li sve opasne situacije u koje je došla baveći se rizičnim sportovima i putujući po svijetu „na divlje“ bile realno sigurne, rekla je da nisu bile sigurne, ali se ona osjećala sigurnom i vjerovala je tom osjećaju. Kad sam je upitala je li je ikada taj osjećaj prevario, rekla je da jest i, uz ostalo, navela situaciju kad se izgubila u šumi i skoro umrla od žeđi. Na kraju, kad je razmislila, zaključila je da je imala puno sreće. „Mislim da je zapravo dobro da se sada bojiš svega i svačega jer imaš priliku upoznati emociju straha. Bez straha koji te upozorava na opasnost možda bi uskoro doživjela neku nezgodu upravo zbog tog osjećaja da si sigurna u situacijama u kojima realno uopće nisi sigurna.“
Malo po malo, Magda je počela prihvaćati strah i prestala ga shvaćati kao ekstremni izraz slabosti koji pod svaku cijenu treba sakriti. Trebalo joj je dosta vremena da taj osjećaj ponovno postane dio njezina emotivnog spektra i da je prestane odvlačiti u opasne situacije, međutim, na koncu je ipak uspjela. I dalje se bavi ekstremnim sportovima, ali nema potrebu stalno probijati svoje granice i nadilaziti strah. Otkad poštuje strah, on joj je prestao zagorčavati život i postao je vrijedan signal za očuvanje njezine sigurnosti.