Proljeće je, a ja sam ljuta na sve oko sebe

Problem je u tome što nas, u današnjem načinu života, kemijske reakcije naših obrambenih mehanizama drže u fazi pripravnosti i kad je opasnost već davno iza nas. Neprestano očekivanje udarca koji će nas srušiti na koljena čest je uzrok obolijevanja. Stalna spremnost na „borbu ili bijeg“ koja nas drži pod pritiskom na koncu nas obori od nakupljenog stresa.

I sama sam prečesto neadekvatno odgovarala na izazove kad me ljutilo nešto što me nije ugrožavalo, ali je izazivalo moju reakciju. Za osvještavanje ovog problema poslužila mi je svojevrsna šala koju je Svemir za mene organizirao kako bih napokon shvatila da je došao trenutak za promjenu, jer bi mi nastavak ponašanja u vidu reakcija temeljenih na ljutnji – štetio. Vjerujem da će vam moja priča pomoći da uvidite kako su stvari koje doživljavamo zapravo pomoć da osvijestimo svoje izazove i na njih adekvatno odgovorimo, umjesto da samo nagonski reagiramo.

Glasni Talijani kojih se ne mogu riješiti

Živim, naime, u središtu Zagreba, u zgradi u kojoj je zubarska ordinacija u koju petkom i svetkom dolaze talijanski zdravstveni turisti. Zubarske usluge u EU vjerojatno su puno skuplje i okretni zubar već godinama dobro zarađuje nudeći dentalne usluge Talijanima. A oni – glasni, puše. Često se zadržavaju ispred našeg ulaza, buče u haustoru.

Prošle sam se godine na nekoliko mjeseci preselila u drugi dio grada dok su u mojem kvartu mijenjali plinske instalacije i ulica je bila potpuno prekopana. Stančić predivan, moji psi zadovoljni blizinom maksimirske šume i izborom predivnih parkova izvan središta grada. Jedini problem bio je u tome što je autobusna postaja bila na samom ulazu u moje dvorište. Slika iz središta grada preslikana na drugu adresu. Ljudi koji se ne miču s ulaza, opušci pred vratima. I moja ljutnja. Sve dok mi napokon nije postalo jasno. Duhovit kakav već jest, Svemir se odlučio sa mnom našaliti ne bi li mi pomogao da putem analogije shvatim da ono što nosim u sebi kao izazov moram riješiti iznutra, a ne promjenom uvjeta izvana.

Moja ljutnja prolazi

Odluku o promjeni vlastita pogleda na situaciju počela sam provoditi zahtjevom gradskom uredu za premještanje postaje, potkrijepljenog fotografijama prijedloga nove lokacije. Ljudi su, pod nekim nevjerojatnim utjecajem, sve češće stajali baš na mjestu koje sam ja predvidjela. Zahvaljivala sam u sebi svaki put kad bih to primijetila. Malo pomalo, moja je ljutnja prolazila.  

Vratila sam se u svoj stan u središtu grada, Talijani i dalje redovito dolaze i odlaze iz zubarske ordinacije, a ja – vježbam talijanski. Osmjehnem se, pozdravim, zahvalim na komplimentima koje nerijetko upućuju mojim psima: „Come sono belli!“ Slažem se, ljepotu možemo vidjeti u svemu, pa i u izazovima koje nam život stavlja pred ulazna vrata našeg doma.