Za vrijeme putovanja južnoafričkog istraživača Laurensa van der Posta afričkom pustinjom Kalahari, sredinom 1950-ih, njegova se ekspedicija utaborila pod nekoliko samotnih stabala tražeći olakšanje od paklene popodnevne vrućine. Laurens je bio jedan od rijetkih koji nisu zaspali, nego je samo zurio u pustinju, kad mu se bešumno prikrao bušmanski prevoditelj Dabe i rekao. „Odande dolaze ljudi. U nevolji su.“
Laurens je ustao i zagledao se u pravcu koji mu je Dabe pokazao. Nije bilo traga nikakvim ljudima.
„Jesi li siguran, Dabe? Kako znaš?“
„Ljudi dolaze. U nevolji su“, odgovorio je. „Osjećam to ovdje“, rekao je pokazavši na svoja prsa.

Naša urođena sposobnost

Nekoliko minuta poslije Laurens je opazio nekakve pokrete u daljini. Zatim je ugledao skupinu Bušmana. Koračali su kao da mjesečare, upalih obraza i prazna pogleda. Dolazili su sa sušnog područja i hodali su danima bez hrane i vode. Laurensovi su im ljudi dali da se napiju i odspavaju u logoru.

Informacija o dolasku skupine gladnih i žednih koju je Bušman Dabe primio i prenio Laurensu van der Postu jedan je od zabilježenih primjera telepatije – sposobnosti koju službena znanost ne priznaje ili ne razumije, ali koja zbog toga nije ništa manje stvarna. Na temelju promatranja preostalih primitivnih ljudskih zajednica, poput Bušmana u pustinji Kalahari, pojedini istraživači poput Laurensa van der Posta zaključili su da je telepatija nekoć bila rasprostranjena i uobičajena koliko i hod ili disanje, ali ju je ljudski rod uvelike izgubio usporedno s razvojem razuma, jezika i – tehnologije.

Danas kad se civilizirani čovjek, zahvaljujući modernim napravama, pri komuniciranju treba truditi manje nego ikad, telepatija je dosegnula najnižu točku i u redovitoj je upotrebi samo među ljudima koji žive u prirodi. Kao i mišići koje ne pokrećemo, telepatija je, čini se, urođena sposobnost koja atrofira kad se njome ne koristimo.

Kupim ono što nisam planirao jer mi je supruga 'šapnula'    

Ipak, ni mi civilizirani ljudi nismo je potpuno izgubili, samo što je ne umijemo probuditi po želji. Javlja nam se povremeno, spontano, kad smo opušteni i kad nemamo namjeru čitati nečije misli. Britanski biolog Rupert Sheldrake, autor nekoliko knjiga na tu temu, tvrdi da većina ljudi posjeduje sposobnost telepatije, iako je pritajena i samo se sporadično aktivira.

Većina nas je, primjerice, doživjela trenutak u kojem pomislimo na nekoga, a ta nas osoba nazove. Ili, krenemo nekome pisati e-mail i u isto vrijeme nam stiže e-mail od te osobe. Takvo je iskustvo u jednom eseju opisao Craig Hamilton-Parker, britanski psiholog i parapsiholog. „Povremeno, kad odem u trgovinu, vraćam se sa stvarima koje nisam planirao kupiti. Sjećam se da sam jednom nabavio sredstvo za poliranje srebra iako mi nije trebalo niti ga je moja supruga Jane naručila. Naprosto mi se u svijesti pojavila neodoljiva potreba da ga kupim. Kad sam se vratio, doznao sam da je moja supruga u međuvremenu zaželjela polirati srebrninu i sjetila se da je potrošila staro sredstvo.“PageBreak

misli
Thinkstock misli
Telepatija najjača među ljudima koji su bliski

Po svemu sudeći telepatska je sposobnost najjača između ljudi koji se međusobno razumiju, dopadaju ili, još bolje, vole ‒ među ljubavnim parovima, članovima obitelji i prijateljima iz djetinjstva. Zapisi o spontanim iskustvima otkrivaju da je velik dio prijavljenih slučajeva telepatije uključivao dva elementa: razmjenu informacija između bliskih rođaka, pogotovo između majke i djece, te situaciju opasnu za život jedne od tih osoba.

Česti su tako primjeri ljudi koji kažu da su u trenutku kad se njihovim najmilijima dogodila neka nezgoda intuitivno osjetili da nešto nije u redu.

„Jednom je prilikom moja supruga osjetila da sam imao manju nezgodu s biciklom na putu kući“, napisao je Hamilton-Parker. „Iako nisam bio ozlijeđen i došao sam u predviđeno vrijeme, dočekala me je na vratima uznemirena, 'znajući' da mi se nešto dogodilo.“

Sve je pohranjeno u univerzalnom računalu

Riječ telepatija dolazi od grčkoga tele (daljinski) i pathein (osjećati). Izvorno je značenje telepatije, dakle, daljinsko osjećanje ili, dapače, suosjećanje. O načinu na koji se između živih bića razmjenjuju podaci o tuđim mislima, osjećajima, namjerama i doživljajima možemo samo nagađati. Jesu li u pitanju neki još nepoznati valovi, usporedivi s valovima koji prenose telefonske, televizijske ili radijske signale? Ili su sve misli, iskustva i sjećanja pohranjeni u nevidljivoj i sveprisutnoj „knjižnici“ koju hinduistička filozofija naziva akaša, Carl Gustav Jung kolektivno nesvjesno, dok je neki uspoređuju i s univerzalnim računalom?

Bilo kako bilo, neki su znanstvenici pokušali dokazati ovaj fenomen. Sredinom 1970-ih dvojica su istraživača, Charles Honorton i William Braud, neovisno jedan o drugome, smislili postupak koji je uveo revoluciju u istraživanja telepatskih i drugih izvanosjetilnih sposobnosti. U pokusu nazvanom Ganzfeld (od njemačkog „cijelo polje“) sudionici ‒ primatelj i pošiljatelj misli ‒ bili su smješteni u tapecirane kutije, u kojima nije bilo podražaja iz vanjskog svijeta da ih ništa ne bi ometalo. Oči primatelja prekrivene su polovicama ping-pong loptica, a slušalice u ušima emitirale su bijeli šum.

Tijekom pokusa istraživači su pošiljatelju pokazivali slike ili isječke filmova, a on je pokušavao odaslati primatelju ono što vidi ili osjećaje koje proživljava. Istraživači su izvijestili da su u nizu pokusa Ganzfeld ispitanici zabilježili u prosjeku 37 posto pogodaka, što je za 12 posto bolje od postotka pogodaka koji bi bili ostvareni slučajnim pogađanjem.PageBreak

pas
Thinkstock pas
Misli čitaju i životinje

Komunikacija se odvija i između ljudi i životinja. Zabilježeno je da lovačka i ribarska plemena iz Afrike, Južne Amerike i Oceanije „dozivaju“ plijen uz pomoć misli. Istraživači su naime uočili kako tune domorodačkim ribolovcima dolaze kao po narudžbi. Glavni šaman na Gilbertovu otočju u Mikroneziji i danas nosi počasni naziv „dozivatelj dupina“ jer u vrijeme svetkovina uspješno vabi dupine bez ikakvih vidljivih ili čujnih mamaca.

Kao što je oceanijski šaman povezan s dupinima koje doziva da svojim dolaskom i veselim iskakanjem iz vode uveličaju vjerski obred, brojni zapadnjaci uvjereni su da imaju telepatske spone sa svojim ljubimcima. Pritom su, dakako, životinje te koje imaju jače telepatske sposobnosti.

Terijer Tiki

U svojoj knjizi Dogs That Know When the Owners Are Coming Home (Psi koji znaju kada im se vlasnici vraćaju kući), među mnogim primjerima Sheldrake je naveo i terijera Tikija, po čijem je ponašanju gazda mogao precizno tempirati kuhanje čaja za svoju suprugu. Naime, pas bi uvijek stao pokraj prozora kad bi vlasnikova supruga kretala kući. U koje god doba to bilo ‒ i kad bi radila kraće ili ostajala prekovremeno. U svakom slučaju, Tiki bi se postavio u pozdravnu pozu otprilike pola sata prije ženina dolaska, što se podudaralo s vremenom potrebnim da s posla stigne kući. Samo je ona znala kad će se to dogoditi. Točnije, samo ona i ‒ Tiki.

Sličnih svjedočanstava ima mnogo. Ne samo da kućni ljubimci osjećaju kad se netko njima blizak vraća kući nego i reagiraju na misli koje padnu na pamet njihovu gazdi prijatelju. Neki su opazili da njihov pas počinje mahati repom kad se sjete da bi ga trebalo izvesti u šetnju iako nisu ništa izgovorili niti napravili kretnju po kojoj bi dlakavi ljubimac mogao zaključiti da će uskoro izaći.

Priznajmo da je moguće

Neki su skeptici objašnjenje za opisane pojave pronašli u glasovitim životinjskim osjetilima vida, a još više sluha i njuha. Moguće je, kažu, da ljubimci svojom percepcijom opažaju nama neprimjetne pokrete, zvukove i mirise. Možda ljudi u trenutku kada nešto pomisle odašilju određenu mirisnu molekulu, koju pas nakon nekoliko takvih slučajeva poveže s postupkom koji slijedi. Uostalom, zabilježeno je da neki psi, mačke, pa čak i zečevi, predosjećaju kad će njihov vlasnik imati epileptički napadaj. Priča se da su neki ljubimci upozorili gazde dijabetičare da im je pao šećer u krvi.

No engleski biolog Rupert Sheldrake tvrdi da se mnogi fenomeni u komunikaciji ljudi i životinja ne mogu obrazložiti nikakvim mirisima, zvukovima ili kretnjama ljudi ‒ naprosto zato što životinje reagiraju i kad dotični ljudi nisu ni blizu dometa uobičajenih, znanstveno priznatih osjetila. „Neke životinje doista imaju moć percepcije koja nadilazi poznata osjetila“, kaže.

Sve u svemu, od naših životinjskih prijatelja možemo mnogo naučiti o životinjskoj, a i o ljudskoj prirodi. Iako je telepatska sposobnost u ljudi oslabljena jer smo je nadomjestili telefonom, radiom, televizijom i internetom, nismo je potpuno izgubili. A možemo je i razbuditi i ojačati, pod uvjetom da si prije svega priznamo da postoji.