Zašto se osjećamo tako odvojeni i sami?

Znate onaj osjećaj širine, kada vam je u prsima mir, a u glavi tišina, kada vam je svijest otvorena prema svemu što vidite, čujete, doživljavate? Ptice cvrkuću, autobus bruji, nešto miriše, a nešto smrdi... i sve je u redu. Dijelovi možda i nisu nešto posebno, ali cjelina je super. To je ono o čemu vam želim pisati... o cjelini. O tome kako su svijet koji doživljavamo kao sklop rascjepkanih dijelova i svijet koji doživljavamo kao cjelinu dva sasvim različita svijeta. U ovom prvom svijetu vlada nemir i stalna utrka za popunjavanjem praznina, a u ovom drugom vladaju mir i opuštenost.

Mi tu cjelovitu sliku doslovno gradimo, jer informacije koje dobiva mozak nisu cjelina, nego isprekidane sekvence, djelići koji nalikuju scenama s filmske vrpce. Međutim, iako mozak prima podatke u fragmentima, stvarnost vidimo kao kontinuum. Ne vidimo prekide, ne doživljavamo sakade koje se događaju nekoliko puta svake sekunde. Kada bismo vidjeli točno onu sliku koju registriraju naše zjenice, onda bi ta slika „skakutala“ upravo onim ritmom kojim se događaju sakade. Ali to nije slučaj. Nekim čudom, sve je povezano. Stvarnost koju vidimo nije „skakutava“, nije fragmentirana, nego cjelovita i kontinuirana. Kako je to moguće? Odgovor na ovo pitanje znanost još nije dala.

Tajna ljudske percepcije

Ono što znamo je da mozak stvara neku vrstu iluzije cjeline i kontinuuma, ali ne znamo točno kako tu iluziju proizvodi. Zbog te perceptivne iluzije ili, mogli bismo reći, navike organiziranja fragmenata u cjelinu, možemo gledati filmove, čitati knjige, zaljubljivati se i još štošta drugo.

Filmove možemo gledati jer brzu izmjenu scena doživljavamo kao kontinuum, upravo kao što kontinuiranom doživljavamo stvarnost koja je zapravo isprekidana sakadama. Dok čitamo knjige, događa se slično – na temelju nekoliko rečenica o likovima ili ambijentu automatski stvaramo ono što fali, popunjavamo šupljine i, ako je knjiga dobro pisana, imamo cjelovit doživljaj.

Baš kao što, dok gledamo film, mozak automatski stvara cjelovitu sliku, tako i dok čitamo knjigu, mozak automatski, uz pomoć fantazije, stvara cjelovit doživljaj. Tako u svojoj glavi „vidimo“ kako je lik iz romana odjeven, koji izraz lica ima, iako to u tekstu možda uopće nije spomenuto. To je naš dodatak, naš dojam. Zbog tih dodataka, različiti ljudi jedan te isti roman u svojoj glavi „vide“ sasvim drukčije. Neki ga dožive na ovaj, neki na onaj način, a neki ga uopće ne dožive jer im je nedostajalo unesenosti.PageBreak

Ključ cjelovitog doživljaja je upravo u tome – u unesenosti. To je najlakše objasniti na primjeru zaljubljenosti. Recimo, upoznate nekoga, taj vam se netko svidi i, nakon nekoliko susreta, se zaljubite.

Kako je došlo do zaljubljivanja? Tako što ste iz fragmenata stvorili cjelinu. Sjetili ste se njegova pogleda, osmijeha, lijepe riječi i činjenice da se, recimo, bavi uređenjem interijera. Iz tih dijelova, stvorili ste cjelovit dojam – muškarca iz snova. Niste to napravili namjerno, planski. Dogodilo se nesvjesno, kao što se nesvjesno događa da stvarnost vidimo kao kontinuum iako naše oči zapravo skakuću prikupljajući uzorke stvarnosti.

Dakle, vi ste se unijeli u sjećanje na pogled, osmijeh i sve ostalo što vas je fasciniralo kod dotičnog muškarca i tim unošenjem ste u svojoj svijesti stvorili živ dojam njega. Ta cjelovita slika vas zatim nadahnjuje, podiže i privlači... Ponekad ta fascinacija ide dotle da imate osjećaj da ste s njim u nekoj mističnoj vezi ili da ste stalno povezani. Međutim, ono što vas je fasciniralo zapravo nije dotični muškarac, nego doživljaj cjeline. Da, istina je... Cjelina je zaista čarobna.

Povjerujemo li da su fragmenti istina, iznutra ćemo se rascjepkati

Kad je u pitanju zaljubljenost, čaroliju cjelovitog doživljaja ruši sudar s realnosti. Perceptivne šupljine koje smo popunili svojim emotivno-fantazijskim ornamentima počinju se raspadati jer se dotični (ili dotična) ne ponaša u skladu s našim pretpostavkama. Međutim, to ne znači da je doživljaj cjeline uvijek nešto što nas vodi u iluziju i emotivnu patnju. U iluziju i emotivnu patnju vodi nas traženje osjećaja cjelovitosti izvan sebe, odnosno vezivanje uz ideju cjelovitosti koju smo projicirali u drugoga.

Osjećaj i doživljaj unutarnje cjelovitosti mogli bismo nazvati prirodnim stanjem, međutim uobičajeno stanje u kojem se većina ljudi nalazi je stanje rascjepkanosti. Zašto je to tako? Jedan od razloga je to što previše vjerujemo mislima. Misli nam služe da stvorimo model svijeta, neku vrstu makete. No kao što je nemoguće živjeti u maketi kuće, tako je nemoguće živjeti i u maketi svijeta. To je na kraju krajeva ipak samo maketa. To su fragmenti stvarnosti i ako vjerujemo da su ti fragmenti istina, onda se iznutra počinjemo osjećati fragmentiranima. Posljedično, fragmentiranom počinjemo doživljavati i stvarnost.PageBreak

Koliko puta ste se zatekli da branite neku svoju teoriju kao da je krajnja istina, a prije nekoliko godina ste možda s jednakim takvim žarom branili teoriju koja je bila sasvim drukčija. Iako stalno svjedočimo tome da jedna teorija ruši drugu i da je svaka teorija zapravo vrlo ograničena, hvatamo se za stajališta, teorije i ostale misaone konstrukcije vjerujući da savršeno zrcale svijet u kojem živimo. Takvo „držanje za misli“ s vremenom dovodi do rigidnosti i osiromašenja doživljaja stvarnosti.

Što „osiromašenje doživljaja stvarnosti“ zapravo znači? Evo primjera... Vjerojatno ste više puta doživjeli da pokušavate čitati knjigu, ali vam „nedostaje koncentracije“. Pomanjkanje koncentracije nije ništa drugo nego stanje u kojem su dirigentsku palicu vašeg doživljaja preuzele misli. Krenete čitati i... nakon petnaest minuta shvatite da nemate pojma što se događa u knjizi. A ne znate zapravo ni o čemu ste razmišljali... Neka misao vas je povukla, upila vašu pozornost i otišli ste za njom. Stvarnost je osiromašena jer je vaša pozornost stalno bila podijeljena – na čitanje i na razmišljanje. Ono što vam nakon toga preostaje je osjećaj konfuzije, a možda i glavobolja.

A zašto vjetrić puše, a vino je trpko?

Dat ću jedan jednostavan primjer doživljaja cjeline naspram usmjerenosti na dijelove. Recimo, izašli ste na večeru. Na otvorenom ste. Puše lagani vjetrić. Vino koje su vam poslužili nije slatkasto (kao što vi, recimo, volite), nego trpko. Ako ste kritički nastrojeni, pronaći ćete bezbroj zamjerki konobaru i hrani. Međutim, ako pustite da sve bude upravo onako kako jest i da doživite cjelinu svega što vam dopire do osjetila, to će iskustvo biti sasvim drukčije.

Odjednom ćete osjetiti da se trpko vino baš nekako uklapa u ambijent, da vjetrić ima neki ugodan miris i to što vam propuhuje uho će automatski pasti u drugi plan jer ćete se dosjetiti da uho možete začepiti komadićem salvete. Ovakvo stanje otvorenosti je ljekovito, odmara... Nemate se potrebu boriti s djelićima stvarnosti i u glavi ih preslagivati: „Bilo bi bolje da je ovo ovako, a ono onako“.

Međutim, navika uma da stalno nešto mjerka, prosuđuje i procjenjuje je tako snažna da nam često pokvari trenutke koji bi zaista mogli biti lijepi. Kako bismo doživjeli cjelinu, nije potrebno korigirati se i podsjećati „nemoj biti kritična“ ili „prihvati stvari kakve jesu“. To ne funkcionira. Ono što funkcionira je promjena usmjerenosti pozornosti. Kad vam je pozornost na cjelokupnom doživljaju, onda se negativni predznaci koje biste inače automatski prilijepili na pojedine dijelove iskustva automatski gube.

Lijepi i ugodni trenuci

Naravno, nećete uvijek biti u stanju prebaciti pozornost na doživljaj cjeline. Ponekad će vas neki jaki osjet (recimo, bol) ili velika briga (recimo, strah za nekog od bližnjih koji je u bolnici) odvratiti od doživljaja cjeline i povući vas u taj specifični dio iskustva – bol ili brigu. Cijela ova priča o cjelini i doživljaju cjelovitosti nije formula koja dovodi do instant dobrog osjećaja. To je nešto čega se možete prisjetiti kada šećete s posla kući, kada ste s prijateljicom na kavi, kada kuhate ili se igrate s djecom.

Trenuci koji sami po sebi imaju predispoziciju da budu lijepi i ugodni mogu biti puno ljepši i ugodniji ako ih prihvaćate kao cjelinu, ako ste otvoreni sveukupnom doživljaju. Svemu što se trenutačno događa – zvuk, miris, okus, vid, dodir... Cjelina je puno više od skupa dijelova. Ona je nadređena kategorija koja donosi sasvim novo iskustvo.