Ljuta na bezobrazne pješake, vlasnike pasa, bicikliste...

Proljeće je, a ja se, umjesto da uživam u procvalim granama magnolija po zagrebačkim parkovima, ljutim na svijet koji me okružuje. Ljutim se na bezobrazne pješake koji mi se ne miču s biciklističke staze, na bicikliste koji se po biciklističkoj stazi voze u krivom smjeru, na vozače koji mi ne žele stati na zebri dok sam u šetnji sa svojim beaglovima Lolom i Benom sve dok se, zajedno s psima, ne bacim pod auto. Poludim svakog jutra na goleme količine psećeg izmeta na pločnicima.

Pravednički gnjev koji me obuzima podupirem mislima kako ja uporno čistim za svojim psima, no unatoč tomu nerijetko dobijem prijekorni pogled sugrađana koji žure na posao pazeći da „ne stanu na minu“. Dođe mi da vrećice koje nosim za tu priliku objesim o remen, poput pištolja. „Ja čistim za svojim psima!“ viče moj pogled. Smeta mi i količina smeća koju ljudi ostavljaju za sobom. Od pokušaja da spriječim Bena da pojede svaki komad kruha na koji svakodnevno nailazimo u šetnji imam već trzajne povrede. „Kruh je skup! Pa kako to da ga stalno kupujete previše i bacate golubovima?!“

Pitam Mirka za savjet

Mogla bih tako nastaviti u nedogled jer imam priliku ljutiti se po cijeli dan, ali znam da jedino mogu kontrolirati sebe.
Želim pomoći sebi i svojim bližnjima jer kada si svakodnevno ispunjen ljutnjom, ne možeš biti ugodna osoba. Nema mi druge nego riješiti se toga. Prestajem prigovarati, neću se ljutiti, a kada mi to ne pođe za rukom, neću se ljutiti se na sebe. Lakše reći – nego učiniti.

Želeći pronaći rješenje svojeg problema, obratila sam se našem Mirku Vragoviću, Sensinu kolumnistu. On mi je objasnio kako je ljutnja znak da imam neravnotežu energetskog protoka u području jetara te da tu blokadu treba pročistiti. Ta je energija osobito aktivna u proljeće, kaže Mirko, jer u skladu s tradicionalnom kineskom medicinom, upravo su jetra povezana s elementom drva koji dominira i budi se u proljeće. „Pij čaj od koprive ili kamilice i jedi zeleno povrće“, savjetuje mi Mirko i uz redovitu relaksaciju po njegovoj metodi dobivam rezultat.

Ljutnja se pretvara u dobro raspoloženje. Odabirem zamjećivati pozitivne potencijale svakodnevnih situacija. No shvaćam da nije dobro potiskivati emocije – treba ih adekvatno, ali i pravovremeno izraziti.

Kako adekvatno izraziti ljutnju?

Da bih vam zorno prikazala što ja shvaćam pod adekvatnim i pravovremenim izražavanjem ljutnje, pokušat ću to opisati na primjeru vezanim uz vožnju biciklom. Nedovoljno je pozornosti posvećeno tom prometalu u našim krajevima iako se ljudi sve više koriste biciklima. Vozeći se uz sam rub kolnika često riskiraju pad, a nerijetko i život. Vjerujem da i sami znate osjećaj kada vas oblije znoj u takvim situacijama. Vozači kao da toga nisu svjesni, gradski oci još manje, a policija ne pokazuje razumijevanje za snalaženje biciklista koji se, protivno trenutačnim propisima, sve češće voze pločnikom – pa ih nemilice globe.

Ako vam je vožnja biciklom draga, a nadasve ako vam je potrebna – sigurna sam da ste bili na prosvjedu biciklista – jer ste ljuti! To je po meni adekvatna reakcija, ali nije i – pravovremena. Kad vam, naime, vozač automobila oduzme pravo prvenstva i kad osjetite navalu adrenalina jer stresna situacija u vama izaziva reakciju „bori se ili bježi“, onda je prirodno da odmah ljutito povičete: „Hej! Pazi kako voziš!“ ali nije adekvatno ako nastavite prostačiti još sljedećih petnaest minuta, osobito ako taj događaj prepričavate još danima jer se svaki put ponovno izlažete stresu, koji ne predstavlja sam događaj, nego vašu reakciju na to što se dogodilo.

Nastavak članka